Prema župskim dopisima.

Dekan Julije Burger raspitivao se u međuvremenu o sudbini župnika Martinca, pa je, 11. lipnja 1943., obavijestio Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu:

U predmetu sudbine župnika voćinskog Josipa Martinca, obratio sam se na zapovjedništvo područja Podravlja u Gjurgjenovcu, kod kojega se kao zarobljenik nalazi partizanski politički komesar Božo Pištelić, rodom iz Slatine. Na moj dopis odgovorilo mi je zapovjedništvo sliedeće:

"U vezi Vašeg dopisa izvješćujemo Vas, da smo preslušali imenovanog Pištelića u prednjoj stvari i on izjavljuje, da je zaista 22. ožujka o. g. strijeljan jedan katolički svećenik iz Voćina u Slat. Drenovcu. Ime mu ne zna, kao ni mjesto, gdje je pokopan. Prema njegovoj izjavi bio je tamo samo jedan katol. svećenik, pa prema tomu je sigurno, da se to odnosi na imenovanog   pokojnog   župnika   iz   Voćina.   Drugih   podataka nemamo!"

Potpisan je bojnik Ivan Stier. S Martincem su bili u Slat. Drenovcu istodobno kod partizana zarobljena dva željeznička činovnika S. P. Z. imenom Beretić iz Cadjavice i Faber iz. Podravske Moslavine, koji su dali iste informacije. Prema njihovim izjavama izgleda, da partizani nijesu Martinca ni pokopali, jer su se nakon strijeljanja brzo povratili noseći njegove čizme i odijelo. U Voćinu se radi partizana još ne može uzpostaviti redovita duhovna pastva, pa nije za sada ni potrebno razpisati natječaj za tu župu.

 Nakon svih gornjih izvješća, slatinski župnik i dekan Burger, odgovara istoga dana kao i za župu Slatina, 24. lipnja 1943., na okružnicu Nadbiskupskoga duhovnog stola:

Podatke glede štete na bogoštovnim objektima javio sam dopisom Dekanatskog ureda od 5.(1) IV. 1943., br. 13. U medjuvremenu nije nastalo novih šteta, osim što je župni stan bez krova, a uslied kiša sigurno podpuno uništen. Šte(te) su nastale uslied bombardiranja naše, dotično njemačke vojske. Na župnoj je crkvi krov popravljen sa svotom od kojih 47.000 kuna, a unutarnje šte(te) na prozorima i vratima, i stropu, još nijesu popravljene. Župni se stan nije mogao pokriti, jer nije bilo materijala. Sada su opet partizani gospodari, pa se ne može ništa raditi. Uz podatke o rođenima, piše: Židova je krštenih 4, obitelj namještenika kod tvrtke S. H. Gutmann d. d. U matici prelaznika imade ubilježenih 58, koji su prešli sa grčkoistočne na rimokatoličku vjeru. Nadalje imade popis grčkoistočnih 194 obitelji sa 765 članova, sačinjen od kotarske oblasti u Podravskoj Slatini, da su tražili prelaz, a privatna je bilježka župnika Martinca s olovkom: 'Prešli muški 11. II, a žene 10. II. 1942.' No, prešla su sva sela koja se nalaze na teritoriju župe Voćin, ali nijesam našao nigdje popisa. Morati će novi župnik sve te podatke pokupiti, u koliko bude moguće, jer su i svi spi(si) voćinske, čeralijske i drenovačke obćine, pod koje ta sela spadaju, izgorili. Uz podatke, pak, umrlih, piše:

U godini 1941. poginuo je od četnika prigodom prvog napada na Slat. Drenovac, 21. XI, tabornik Josip Petin, kolar. To je bio uvod u borbe u ovom kraju. U godini 1942. poginulo (ih) je 18, od četnika i partizana, koji su ubilježeni u matici. To su sami domaći župljani. No, na 12. XII. 1942. bio je Voćin prvi put od partizana zauzet, pa je palo mnogo vojnika ­ustaša i domobranaca, koji nijesu uvedeni u matici, jer ih nijesu ljudi poznavali, a partizani su ih dali zakopati u zajedničke grobove, tako da se ne zna ni broj palih, a kamo li njihova imena. Pojedinosti o smrti poginulih ne znam, a teško je ustanoviti, jer su se katolici iz Voćina gotovo svi izselili i razišli po selima izmedju Slatine,Virovitice i Našica.

Dekan Julije Burger javlja se ponovno skoro godinu dana kasnije, 9. svibnja 1944. Piše Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagreb:

Javljam da je župna crkva Majke Božje od Pohoda u Voćinu spaljena i prema navodima njemačkih vojnika stoje samo još goli zidovi. Dalo ju je spaliti njemačko zapovjedništvo. Isto su tako spaljena sva sela župe Voćin, jer njemačka vojska želi na taj način partizanima uništiti sve nastambe i uporišta. Ja sam na 1. svibnja bio sam u Voćinu i iz crkve donio ovamo kip Majke Božje i nekoje druge stvari. Ostali su kipovi na pokrajnim oltarima i tri škirnje sa slikanim prozorima, koji su naručeni prije rata, a nije ih pok. župnik Martinac dao montirati, dok se ne uredi strop crkve. Htio sam ovih dana opet otići u Voćin, no ne mogu dobiti podvoza. Zvona su takodjer skinuta i biti će odvezena, jamačno kao ratni plijen, u Njemačku. Zupljani voćinski su se već u svibnju 1943. mnogo izselili, osobito obrtnici. U ožujku ove godine izseljeni su svi pripadnici njemačke skupine, a tom su zgodom otišli i mnogi Hrvati, koji su se bojali partizana, tako da je ogromna većina župljana već bila ostavila područje župe. Ostatak župljana je morao prigodom sadanje protupartizanske akcije izseliti u okolicu Slatine. Tako danas nema na području voćinske župe ni jednog župljana. Bivši pravoslavci, prelaznici, su ponajviše sada otišli s partizanima iz straha pred njemačkom vojskom u šume, tako da u svim tim selima, osim vojnika, nema žive duše. Ista slika, kao za vrijeme provale Turaka u 15. vijeku. Sve matične knjige, crkveno posudje i odijela i rublje sam već prošle godine dao prenijeti u Slatinu, pa je sve spašeno, osim nekojih sitnica. Da li će se ta župa opet moći kada otvoriti, pitanje je budućnosti, o kojoj ne možemo sada govoriti.

Nadbiskupski duhovni stol odmah je, 19. svibnja 1944., pisao Ministarstvu skrbi za postradale krajeve, da dade procjenu štete i uzme u obzir obnovu te bogate građevine. Slično piše i Povjerenstvu za oštećene krajeve kod Velike župe Baranja u Osijeku, a dekana Burgera u Slatini moli, da se zauzme, da se voćinska zvona dovezu u Slatinu i pohrane na župnom dvoru. Dekan Burger iz Slatine javlja, 1. lipnja 1944., da su zvona župne crkve u Voćinu, kao i sa seoskih tornjeva na području te župe odvežena navodno u Osijek na čuvanje. Tako mi je rečeno od zapovjedništva XV. ustaške bojne. Jedno se zvono župne crkve razbilo. Za sada se ne može ništa poduzeti, jer izgleda, da je zvona sa župne crkve dala odvesti njemačka vojska i dvojim, da ih je ona ostavila u Osieku, nego ih je uzela valjda kao ratni plien, kao i sve, što je prigodom svoje akcije u tom kraju našla. Ministarstvo skrbi za postradale krajeve javilo je Nadbiskupskom duhovnom stolu, 15. lipnja 1944., da je njegov dopis ustupilo Velikoj župi Baranja u Osieku, povjerenstvu za ustanovljenje štete. Nadbiskupski duhovni stol, nakon dekanova izvješća, piše Ministarstvu oružanih snaga o stradanju voćinske crkve i što se dogodilo sa zvonima, pa moli posredovanje, da se zvona spase i sačuvaju za bogoštovne svrhe. Teške godine proživjela je župa Voćin, kao i susjedne mu župe.

Gornja izvješća pokazuju da nisu samo srbokomunistički partizani bili uzročnici pretrpljenih nevolja, kako se dosada uglavnom mislilo, već i druge vojske koje su na tom području djelovale. Izmišljenom i podmetnutom optužbom partizani su osudili i ubili voćinskog župnika Josipa Martinca. Župnik iz Feričanaca Branko Birt pobjegao je u Zagreb i spasio glavu, ali će nakon rata biti osudjen i odsjediti u logoru Stara Gradiška 13 godina robije. Mladi župnik u Orahovici Ivan Đanić bit će osudjen na samo Petrovo 1943. i ubijen. Dekan i župnik iz Slatine bit će mučen i ubijen od partizana u Slat. Drenovcu, iduće 1944. god. Među ostalim, teretili su ga što je pospremio crkvene stvari iz voćinske crkve u Slatinu.