Prema župskim dopisima.

Župa Voćin doživjela je teške posljedice, ljudske i tvorive, tijekom svih ratnih godina. O tome svjedoče brojna izvješća, pristigla na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu. Iz Slatine se javlja, 16. prosinca 1942., upravitelj župe Voćin, Josip Martinac:

Dana 10. XII. 1942. otišao sam iz. Voćina u službenoj deputaciji k Velikoj župi u Osijek. Medjutim, Voćin je osvojen od partizana. 12. XII. te se sada ne mogu vratiti u Voćin. Nalazim se privremeno u Podravskoj Slatini kod gosp. dekana. U Voćinu se nalazi subsidijar veleč. gosp. Kosi koji obavlja sve najpotrebnije. Crkva i župski stan do sada (su) još posve poštedjeni). To javljam po dužnosti, da prečasni naslov znade i dalje odredi.

Dekanatski ured u Podravskoj Slatini piše 21. prosinca 1942. Nadbiskupskom duhovnom stolu:

Javljam da se župnik Martinac danas vratio u Voćin, jer ga je vojska opet zauzela. U noći od 6. na 7. o. mj. bili su partizani prodrli u Slatinu. Spalili su željezničku stanicu, obćinu, jedan dio gradjanske škole, u kojem su bili domobranci, i jednu privatnu kuću, od logornika ustaške mladeži. Crkvu nijesu pohodili, a niti mene. Kraj crkve su imali jednu svoju strojnicu. Imali su pred Slatinom pripravnih oko 200 kola, koja su trebala odvesti plijen. No kako je vojska pružala otpor, nijesu mogli svoj plan izvesti. S Voćinom smo odmah drugi dan imali vezu po ljudima, koji su dolazili ovamo, a koje su partizani u glavnom nesmetano propušali. Oplijenili su u glavnom sve katoličke kuće, i oni i okolni bivši pravoslavci, ali su ubili samo jednog bivšeg legionara s ruskog ratišta. Počeli su organizirati mladež, da ih privedu (k) sebi, no katolička mladež je uglavnom pobjegla. Iz. župnog stana su odnijeli radio i nekoje manje stvari. Kapelanu su naložili da mora držati misu, te su dali i proglas, da ne brane vjeru i ne ruše crkve niti ubijaju svećenike, a taj je proglas kapelan morao i u crkvi pročitati. U župnom su dvoru bili dva dana na hrani. Poručili su po župnikovoj sestrični Martincu, da može doći kući, no sestrična mu je napisala, neka ne dolazi. Cijeli je ovaj kraj sada na udarcu i dok ne bude očišćen Papuk i Bilogorje, ne će biti sigurnosti. Narod je jako zaplašen. U noći od subote na nedjelju su bili zauzeli Orahovicu, no samo na kratko vrijeme, jer u Cačincima je domobransko zapovjedništvo za ovaj kraj, a i u Našicama imade vojske. Ali oni još uvijek imadu inicijativu u svojim rukama.

Dekan Burger javlja ponovno 7. veljače 1943. Nadbiskupskom duhovnom stolu:

Znanja radi javljam, da je župa Voćin sa cielim svojim teritorijem od 6. siečnja t. g. pod vlašću partizana. U početku su viesti o župniku bile loše, da su ga odveli. No kasnije su bile utješljivije, dok se 28. I. nije sam župnik javio listom, da su crkva, kao i župni stan ostali netaknuti. Veli, da su s njim bili "vrlo fini". Glavno, daje živ, kao i

kapelan gosp. Kosi. No, sada veze s Voćinom postaju sve teže, ali mislim, daje ondje glavna pogibao prošla, jer mi danas dvije žene iz voćinskog filijala pripoviedaju, da ljudi za nedjeljni polazak u crkvu od partizana dobivaju propusnice. Ostale župe dekanata su za sada još pod upravom N.D.H., ali je bojazan, da i one mogu doživjeti sudbinu Voćina. Slatina je već tri puta bila napadnuta: 6. XII. 1942., 30. I. i 2. II. t. g. (1943.). Kod prvog je napada spaljena željez. stanica, obćina i gradjanska škola. Druga dva napada im niesu uspjela, jer (su) navalili slabijim snagama. Medjutim je obrana Slatine od vojničkih vlasti vrlo zanemarena, pa je cielo pučanstvo u stalnom strahovanju. Okolna sela, koja su i malo vezana brdima i šumama, podpuno (su) u njihovim rukama. Bili su se zaletili već i u ravnicu - Gor. Miholjac, i spalili obćinu. Župnika i crkvu niesu dirali. Isto tako je 6. XII. 1942. bila napadnuta Cabuna. Kod župnika Mathesza su bili i malo nestrpljivo nastupili, te mu odnieli nešto odiela i radio. Čujem, da su 3. II. t. g. bili u Spišić Bukovici, i spalili obćinu. Tako isto i župa Turnašica leži pod njihovom vlašću. Javljam to sve, da se kadgod uzmogne sastaviti kronika o župama naše nadbiskupije u doba ovog rata.

Dekan Burger javlja Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu i 3. travnja 1943.:

Danas sam bio u Voćinu, da vidim, u kojem se stanju nalazi župa. Župnika. Martinca su na 18. III., u 1/2 10 sati u večer, partizani odveli. Bio je već prije toga 8 dana u župnom dvoru zatočen i pod stražom. Okrivljivali su ga, da je tobože snovao ustanak proti njima i da imade skrivenoga oružja. Pretražili su sav stan i crkvu, dapače je morao otvoriti (i) svetohranište. Oni su tražili ma i lažni uzrok, da mu se mogu osvetiti, što je prije prvoga pada Voćina, na 10. XII. 1942., išao s jednom deputacijom u Osijek, da traži pojačanje vojne posade. Iz Voćina su ga odveli do Slatinskog Drenovca, a odavle dalje nema traga. Čujem da je župnik iz Orahovice Gjanić izjavio, da je Martinac mrtav. Mogao je to možda čuti od partizana, koji su takodjer dulje vrijeme vladali Orahovicom. Svakako je loše bilo za Martinca, da je počelo čišćenje proti partizanima, jer bi (ga) inače bio opet njegov rodjak valjda spasio. Na 18. III. su zrakoplovi naše, dotično njemačke vojske, bombardirali Voćin, te su jednu bombu bacili u crkveno dvorište izmedju crkve i župnog stana. Na crkvi je oštećen krov, navlastito dio, koji gleda prema župnom stanu. Taj je dio pokriven s limom, pa se uslijed pritiska zraka lim digao i izkrivio. Pala je u glavnom s te strane i žbuka, da se sada vidi podkrovlje. Uništena su i glavna, kao i sakristijska vrata, no već su postavljena nova privremena, da se crkva može zatvoriti. Prozori su, osobito tri slikana, teško oštećeni. Oltari su ostali neoštećeni. Strop je u glavnom razpucan duž cijele crkve, a nad korom je oko 3 četv. metra pedo dolje. Crkveno ruho i posudje je neoštećeno. Župni stan je još teže oštećen od crkve. Sav je crijep s krova zbačen i polupan, svi prozori sa strane crkve su razlupani i izbačeni, stropovi su napuknuti, a na nekoliko mjesta su napuknuti i zidovi. U stanu je nemoguće stanovati radi pogibelji rušenja, a takodjer cijela zgrada prokisava. Krovište stoji, pa bi se mogla zgrada pokriti, da imade crijepa. Krov crkve će se moći barem za nuždu urediti, jer (je) pokrovni lim dobar, a imade i nešto u pričuvi eternità, za drugu stranu krova sa ulice. Pozvao (sam) crkvene starješine i odredio da odmah pozovu domaćeg limara, koji je krov već pregledao, da počne s poslom. Novaca imade kod preč. Nadb. duhovnog stola od patronatske odkupne glavnice. Ne može se čekati, dok Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja odredi raspravu, da patron S. H. Gutman u Belišću, sada podržavljeno poduzeće, kao i supatron Croatia d. d. u Zvečevu, te opravke izvedu, premda su oni to još dužni, jer patronat još nije konačno dobio razrješnicu. S krovom župnog stana će biti teže, jer u Voćinu nema crijepa, a iz Slatine ga voziti 24 kim (nije lako). Željezničke veze s Voćinom još nema, a pitanje je kada će se uzpostaviti, jer su partizani u najvećem dijelu (prugu) razorili. U Voćinu vrši duhovnu pastvu slovenski svećenik, gosp. Jakob Kosi, star 67 godina. Prilažem njegov dopis upravljen meni, u kojem moli, da se njega premjesti, a u Voćin pošalje drugog svećenika. Njegova je molba opravdana, jer je za te sadanje prilike prestar, a uslijed tih partizanskih napadaja i vlade, dosta izgubio živce. Njega partizani lično nijesu nikada napadali, no sve te trzavice kroz gotovo već godinu dana moraju na živce razorno djelovati. Trebalo bi onamo mjesto njega postaviti mladjeg slovenskog svećenika, koji bi pred partizanima bio sigurniji od svećenika Hrvata. Provadjala se, doduše, kroz 14 dana akcija proli partizanima, ali su izbjegavali otvorenu borbu s vojskom, te im je glavna snaga još netaknuta, a njemačka vojska, koja je u glavnom akciju provadjala, jučer je napustila teren. Zato su ljudi u Voćinu još uvijek u strahu, da će Voćin opet pasti pod partizane. Prema tomu bi se imao u Voćin namjestiti mladji sposoban slovenski svećenik. Crkveno posudje sam danas, osim jednog kaleža, ponio sa sobom, pa ću ga ov(dje) pohraniti. Također će u ponedjeljak dovesti i crkveno misno ruho. Uzeo sam / crkveni novac kojega ću, dok ga razmijenim, poslati. Svećenik, koji bi bio namješten mjesto gosp. Kosia, mogao bi biti imenovan upraviteljem 'in spiritualibus', a hranu bi imao kod župnikovog oca i sestrične, koji bi i dalje vodili gospodarstvo, dok se župa ne bi konačno popunila, ako je župnik Martinac doista mrtav. A sada se stalno na tu župu ne bi tako lako nitko ni dao namjestiti.

O župniku Josipu Martincu i prilikama, javlja 13. travnja 1943. Nadbiskupskom duhovnom stolu i mladi župnik iz Orahovice, Ivan Gjanić:

Ne za širu javnost, nego samo za preč. Naslov, priopćujem slijedeću, neugodnu i žalosnu vijest: Vlč. gosp. Martinac, župnik u Voćinu strijeljan je prošlog mjeseca u šumi. Optužba ga tereti, da je organizirao omladinski ustanak protiv 'šume' i daje u vezi s time, pronadjeno u župnom dvoru lakog i teškog oružja. Izdala ga je, navodno, neka djevojka. Strijeljan je iza preslušanja i osude, neprimjetno u hodu, samokresom u zatiljak. Prema tome, nije mučen. Prošle nedjelje, boravilo je ovdje divizijsko zapovjedničtvo iz, šume, pa je jedan član toga z.apovjedničtva prije podne došao k meni, sa željom, da mu kažem, hoću li poslije podne biti kod kuće, jer da želi zapovjedničtvo doći k meni, da me informira o faktičnom stanju stvari župnikove u Voćinu, koji je strijeljan po svojoj zasluzi. Medjutim, poslije podne naišla je manja skupina naše vojske, pa su se oni razišli, a da nijesu mogli doći k meni. Tako nijesam mogao ništa točnije doznati, o zanjim časovima vlč. gosp. Martinca. Poslije sam dobio opet poruku, da će uskoro, usput, zapovjedničtvo k meni doći, da mi dade istinite podatke, da se ne stvori lažna propaganda o strijeljanju pok. Martinca. Medjutim, do danas ih nema, a nit znadem, kada će doći. Župnik iz. Feričanaca, vlč. gosp. B(ranko) Birt, pušten je. Iz kuće mu je sve odneseno. Bio je vezan i pješice tjeran, kojih 13 km. Po noći je otjeran u šumu, a ujutro donijela su mi djeca njegov biret, kojeg su našli na cesti i po kojem se zaključilo, da je on otjeran kroz Orahovicu. Ja sam odmah otišao za njim u šumu, došao sam u štab i zamolio preslušanje u mojoj prisutnosti. Udovoljili su mi. Četiri sata trajalo je preslušanje i obrana. U večer je pušten, doveli su ga k meni na konak, kako sam ih molio. Od onda, čuju se neprestano glasovi običnih njihovih vojnika, koji se bune radi toga, što je isti pušten, jer daje "bandit" i da ga treba strijeljati. Zato sam mišljenja, da se vlč. gosp. Birt, čim prije (treba) ukloni(U) iz Feričanaca, da im ne bi pao u ruke po drugi puta, jer mu onda ne bi bilo više spasa. Imadem još toga mnogo, što bi se trebalo priopćiti, ali se ne može na papir staviti. U Božjim je rukama budućnost Crkve, a narod pokazuje probudjenje vjerske svijesti, do samog mučeništva. Naše je oružje za borbu, molitva i žrtva, a dragi Bog pokazuje triumf svoje Crkve, ne preko pojedinaca, nego preko cijelog naroda. Auktoritet sv. Oca, upravo nevjerojatno raste, čak i kod samih protivnika.

O župniku Martincu prioćuje i Biskupski ordinarijat u Đakovu, 11. svibnja 1943., Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu sadržaj dopisa župnog ureda u Petrijevcima, a koji slovi:

Umoljava se preč. Naslov, da bi imao dobrotu obavijestiti preč. Nadbiskupski ordinarijat u Zagrebu, da je župnik vlč. Josip Martinac iz. Voćina, strijeljan od partizana polovicom mjeseca ožujka u Papuku. Ovaj župni ured obaviešten je od stranke, koja je zajedno s njime bila u zarobljeničtvu - samo je stranka zamolila, da joj se ime drži u tajnosti.

 Dne 16. svibnja 1943., dekan Burger nastavlja s izvješćem o teškom stanju u Voćinu:

Jučer 15. o. mj. mi je obćinski načelnik iz. Voćina, koji je proživio napad i borbe u Voćinu, savjetovao, da za sada ne ostane svećenik u Voćinu, jer će sve obitelji katoličke izseliti. Pokazao mi je popis, na kojem je bilo ubilježeno 176 obitelji, koje su se za izseljenje prijavile, te pre(ma) tomu ne bi od katolika u Voćinu nitko skoro ni ostao. Zato sam poručio gosp. kapelanu Kosiu Jakovu, da i on otidje odande i nastupi (na) svoje mjesto u Bedekovčini. Partizani su na 8. o. mj. Voćin zauzeli, ali su ga na U. o. mj. opet njemačke i hrvatske čete oslobodile. No, njemačke su čete pripadnike njemačke skupine odmah preselile u okolicu Virovitice, a i naša je vojska, kao i vlasti, savjetovala Hrvatima, da se i oni izsele. Prema tomu je položaj nesiguran i nejasan. Izselila se i sestrična župnika Martinca, pa ne bi svećenik mogao dobiti ni hrane, a ni stana, jer je župni stan podpuno demoliran, a pošto je sve obrtništvo iz Voćina izselilo, ne bi imao ni pristojnog stana. Danas je gosp. Kosi dovezao ovamo sve župne knjige i ostale crkvene stvari. Ključ od crkve je predao crkvenom tutoru, koji će možda ostati u Voćinu. Možda će od seljaka nešto ostati, pa ću dati pobrojiti i javiti, da preč. Duhovni stol, prema broju (župljana) odluči, da li će poslati svećenika. Možda će se prilike opet poboljšati, da se ljudi vrate, ako vojska bude pokazala, da će Voćin održati. Partizani će bezuvjetno nastojati, da Voćin dobiju u svoje ruke, jer im je važan kao odskočna daska za cijelu Podravinu. Glede administracije i duhovne pastve, najgore je za samo mjesto Voćin, jer je od svih okolnih župa udaljeno preko 20 kim. Ostala sela se dadu administrirati iz susjednih župa. Pokušati ću sa zapovjedništvom u Voćinu, možda bi dali od vremena do vremena prevozno sredstvo za kojega svećenika, u koliko budu putovi sigurni. Prema kazivanju gosp. Kosia, njemačka će vojska ovih dana opet otići, a naša vojska niti nema na raspolaganju toliko prevoznih sredstava, pa će se moći možda samo na velike blagdane dati sv. Misa. Za sada se ne može još ništa stalno odrediti, dok se ne ustale prilike, a to ću onda javiti.