"Prošle su godine i desetljeća od te strašne noći, a ja još uvijek, kad se zamislim, kad se sjetim Goražda i Drine, kada se vratim u dane djetinjstva, ja još uvijek čujem jauk i vrisak one strašne noći. U mojim ušima još odzvanja ono bolno zapomaganje: -Isuse, spasi nas! Majko nebeska...! "

U djelu "Dječak s Drine",don Anto Baković piše:

"......Stojim i gledam kako Drina teče... Stojim i gledam tu silnu rijeku Drinu. Stotine dječaka i djevojčica prolaze pokraj mene i zagledaju u me. Čudak neki - možda misle u sebi! I ja kadikad bacim pogled na njih. Oh, kako bih im sada želio održati sat povijesti o krvavoj Drini koju sam prije pedeset godina doživio kada sam bio njihovih godina! Tko bi od ovih goraždanskih školaraca pomislio da sam prije pedeset godina i ja bio takav dječak s Drine? Te 1991. ni slutio nisam da će samo za godinu-dvije Drina opet biti krvava i da će ovo moje drago rodno Goražde nanovo doživjeti godinu 1941. i 1942. Ni slutio nisam da će Europa i svijet biti toliko ravnodušni i bešćutni i dopustiti da ova nedužna djeca, samo zato što su željela biti slobodna u svojoj dragoj Bosni, da će doživjeti smrt, ubijanje, ranjavanje, glad, bombardiranje i vidjeti opet krvavu Dimu, Dimu apel punu leševa,

kakvu sam je ja gledao 1941. i 1942. Gledam Drinu i ne mogu se rastati od nje! Drina šumi, huči i juri! Čini mi se da ponovno vidim mjesta gdje su izronile mrtve bijele djevice - Drinske mučenice! Ponovno vidim leševe zaklanih muslimana i Hrvata, žrtve srpskočetničkog ludila, kako odlaze niz Drinu kao mrtve odsječene grane...

Dolazi mi misao da bih se svome rodnom Goraždu mogao odužiti, ali ne samo Goraždu nego i onim tisućama nedužnih žrtava - u Foči, Višegradu, Zvorniku... kojima je Drina bila grobnica, da bih se svima njima trebao odužiti tako što bih pokrenuo ideju i poradio na tome da Drina bude proglašena svetom rijekom muslimanskih i hrvatskih žrtava, da se proglasi grobljem, i da ubuduće ljudi dolaze na njezinu obalu na poklonstvo, da Drina postane sveto mjesto hodočašća.

Drina godine 1941. i 1942. bijaše grobnica više tisuća nedužnih muslimana i katolika, civila koje su četnici potpuno nevine zvjerski zaklali i bacili u rijeku. Gotovo ni jedan hrvatski vojnik nije bio medu njima, samo žene, djeca, djevojke i starci. Za vrijeme komunizma od 1945. do 1990. nitko nije stavio ni najmanju spomen-ploču za sjećanje na te žrtve. Srbi su cijelu bivšu Jugoslaviju oblijepili spomen-pločama o izmišljenim srpskim žrtvama.

Da, Drinu treba proglasiti svetištem, svetom rijekom nedužnih muslimanskih i hrvatskih žrtava! Drina - novo zajedničko muslimansko-katoličko svetište!

I neka se zna povijesna istina da Hrvati i muslimani nisu klali Srbe i bacali ih u Drinu! Niz Drinu su tada išli samo hrvatski leševi, leševi muslimana i katolika....."

Časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi došle su u Sara­jevo na poziv nadbiskupa dr. Josipa Stadlera 1882. Poslala ih je utemeljiteljica reda, Franziska Lechner. Otvorile su na Palama kod Sarajeva samostan "Marijin dom" 1911. Držale su osnovnu školu i po­magale susjedima, bez obzira na vjeru i narodnost. Njegova­le su bolesnike, pekle su kruh djeci državnog Dječjeg doma te pomagale siromasima i pro­sjacima s Romanije. Četnici su 11. prosinca 1941. opkolili "Marijin dom", opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve re­dovnice i još neke druge zaro­bljenike. Vodili su ih po snije­gu uz preslušavanja i ispitiva­nja do Carevih voda i Sjetline.

Tamo je sestra Berchmanna Leidenix (Austrijanka), shrva­na od puta ostala i kasnije ubijena, 23. prosinca 1941. Os­tale četiri časne sestre - pred­stojnica Jula Ivanisevic (Hrva­tica), Krizina Bojane (Sloven­ka), Antonija Fabjan (Sloven­ka) i Bernardeta Banja (Hrva­tica) od­vedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. Smještene su u vojarnu na katu. Vojarnom je zapovijedao major Jezdimir Dangić. Četni­ci su u pijanom stanju po noći provalili u sobe. Časne sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Tih dana, zaklano je i bačeno u Drinu oko 8000 ljudi.