Ovaj je zapisnik sastavljen u Rimu, 19. svibnja 1955., na temelju svjedočanstva Drage Kinjerovca, sina Adama, rođenog 21.IH.1924. u Paklenici, Slovenija:

Bio sam dodijeljen V. zrakoplovnoj bazi kao radiotelegrafista (uzletište Banjaluka) i zarobljen u kolovozu 1944., kad su partizani zauzeli Banjaluku zajedno s uzletištem, osim tvrđave.

Te iste noći su me odveli u pravcu Ključa, noć i dan pješačenja, do nekih seljačkih koliba, zabačenih u planini, koje sc imena ne sjećam. Dva dana nam nisu dali ništa jesi i. Svake su noći prozivali skupine od 10 do 15 ljudi, prema popisu sastavljenom u Banjaluci, te ih odvodili i strijeljali nekoliko stotina metara daleko od nas, tako da smo dobro čuli paljbu poslije četvrt sata nakon što bi odveli pojedinu grupu. Vraćali bi se odmah po drugu skupinu, da je na isti način ubiju. Bili smo strahovito zastrašeni, jer ono što smo čuli, otkrivalo nam je što se zbiva. Te je noći zaglavilo barem stotinjak ljudi, strijeljanih bez suda i istrage. Mene su zatim poveli do partizanske komande, i kako su hitno trebali radiotelegrafiste, odijelili su me od ostalih zarobljenika i odredili me u odred Vlašić V. korpusa (upravo su me ispitivali u Glavnom stožeru V. kor­pusa). Kasnije sam se susreo u Valjevu (1945.) s kapetanom Žgurom, koji je bio zarobljen zajedno sa mnom. Kazao mi je, daje on s ostalim drugovima bio odveden u koncentracioni logor u Sanskom Mostu (blizu njegove kuće), da su mnoge strijeljali, a da su svi pretrpjeli grozote u različitim logorima.

Odred Vlašić brojio je najviše 400 do 500 ljudi. Ovaj bi broj znao pasti na 50, jer su njegovi pripadnici bili uvršteni u druge jedinice, koje su pretrpjele ogromne gubitke u nasrtajima na Travnik, kao na pr. VI. Krajiška brigada. Zatim bi upotpunili odred Vlašić sa seljačkim momcima prisilno unovačenim. Ovaj je uglavnom operirao na sektoru Zenica-Travnik, posebice između Gučje Gore-Doglodine, gdje se je neko vrijeme nalazila njegova komanda. Zapo­vjednik je bio nepismen seljak, pravoslavac, rodom iz ovog kraja. Morao sam otići s njime do njegove kuće, smještene u malom zaseoku od jedva deset koliba. Zapovjednik se htio razmetati pred svojim zemljacima, da njegov od­red ima radiopostaju „koja može hodati po zraku". Morao sam hvatati glazbene izvedbe i staviti im slušalice da bi čuli. Zajedno s ovim nepismenim, surovim i krvožednim zapovjednikom imali smo kao komesara voda nekog Husu, poslije šofera u sabirnom logoru Stara Gradiška, gdje sam odležao moju osudu 1945. Ubrzo su ga otpustili, jer je bio okorjeli pijanac i nanio velike štete kamionima. Kao operativni časnik djelovao je bivši časnik kraljevske vojske, ravnatelj pošte i telegrafa u Zagrebu, tako da ga nije teško identificirati. U odredu je bilo od 15 do 20 komunista, naoružanih do zubiju, koji su držali stegu i počinjali razne strahote. Ubijali su vojne bjegunce, koji su bili silom unovačeni.

Posebno strašno i bolno bilo je postupanje s ranjenicima. Bio sam devet mjeseci s partizanima, do svršetka rata, i nikada ni jednom ranjenom zaro­bljeniku nije bila pružena liječnička njega na sanitetskim postajama ili bol­nicama partizana. Naprotiv, iz razgovora partizana sam saznao, da bi dotukli zarobljene ranjenike, bili oni Hrvati ili Nijemci, domobrani ili ustaše. Također nisu pokazivali veliku samilost prema vlastitim ranjenicima; teške ranjenike ne bi zavili, niti liječili, nego bi ih ostavljali u grmlju i na pustarama da umru. Istina je da su bile dvije bolničarke dodijeljene našem odredu, ali su njegovale samo članove komande i komuniste, a ne seljake silom mobilizirane. S druge sirane, služile su kao ljubavnice komandi.

Ovdje moram evocirati dvije /gode, gdje sam bio svjedok očevidac. Prva se je zbila u selu i Doglodini, u siječnju 1945. Partizani su bili zarobili na putu Zenica-Brod četiri njemačka vojnika, dvojica su bili dočasnici, a jedan od njih teško ranjen u prsa. Danju su ih držali u podrumu komande odreda Vlašić, a noću su ih vodili u sobu komande, gdje bi se sastali svi komunisti, da ih torturijaju, odstranivši prije manje povjerljive osobe, to jest nekomuniste, kao pisara odreda, da ne prisustvuje mučenju. Pred vratima smo se nalazili stražari, ja sa spomenutim pisarom i drugih desetak osoba, slušali bismo, na deset me­tara razmaka, grozno mučenje, čuvši jauke i krikove nesretnika, koji bi se produžili od pola do tri četvrt sata. Krikovi su u početku bili strahotni, a poslije bi se postepeno stišavali. Zatim sam vidio kroz prozor moje sobe, pri slabom svjetlu lampe, kako iznose 4 mrtva čovjeka, grozno okrvavljena, što se pri bje­lini snijega moglo jasno primijetiti. Zakopali su ih u šumi, nedaleko sela.

Poslije dva dana došao me je vidjeti komesar prve satnije odreda Vlašić, rodom iz okruga Karlovac, s nadimkom „Nino", oko 18 godina star. Pitao sam ga što su napravili s ona četiri Nijemca u sobi. Rekao mi je, da su ih najprije izmlatili, iščupali im zube, uvukli žice u grla i  izvadili oči.Tako su bili dotučeni. Zapovjednik je iščupao zarobljenicima zlatne zube i oduzeo im sve vrijedne predmete. Kasnije, jednom zgodom, vidio sam zavijen u rupčić pregršt zlatnih zubi, prstenja i drugih predmeta.

Osam dana poslije stigla je pismena odluka divizije (IV. Krajiške di­vizije), koja se je u to vrijeme nalazila u Docu kraj Travnika, da se četiri nje­mačka vojnika dovedu u komandu divizije, jer su Nijemci ponudili zamjenu zarobljenika. Zapovjednik je odgovorio, da više nisu živi, i morao seje oprav­dati.

Koncem ožujka 1945., kako sam bio dobar radiotelegrafista, prebacili su me u glavni stan IV. Krajiške divizije, da zamijenim jednu žensku, bivšu telegrafistkinju, imenom Ženku, muslimanku. Stigao sam u Dolac blizu Trav­nika i odanle naskoro sam krenuo s glavnim stanom prema rudniku Kakanj. Ostali smo u planinama s lijeve strane rijeke Bosne. Borba za rudnik potrajala je više dana te su partizani pretrpjeli velike gubitke, budući da su Kakanj branili Nijemci i ustaše, snabdjeveni blindiranim vlakom i dvadesetak bacača mina. Kad je pao Kakanj, sišao sam s planine i blizu željezničke postaje vidio sam mnoštvo mrtvih, rasutih po jarcima, Nijemaca i Hrvata palih u borbi. No bilo je također lešina onih, koje su partizani ubili poslije svršena boja, jer su ležali u stanovitom redu, kao da su bili postrojeni, a zatim strijeljani. Prešavši most, došao sam u komandu, koja je imala dosta veliko dvorište s 300-400 zarobljenika, koje su upravo ispitivali. Među njima bilo je mnogo ranjenih (oko stotinjak) u ruke, noge, grlo, prsa, itd., a to sam dobro vidio. Pozvali su me, da budem tumač za njemački, no kako nisam htio prisustvovati živo­tinjskim prizorima i uvredama, koje su sipali na jadne zarobljenike, izjavio sam, da ne razumijem ni jedne riječi njemački. Noću, pred mojim očima i očima ostalih partizana, odveli su ovu žalosnu povorku ranjenih do obale rijeke Bosne, niže od mosta. Bili su svezani dva po dva i više njih / u om, a neki su jedva jedvice mogli hodati, podupirući se o svoje snažnije drugove. Na oba­li rijeke prekinuli su žicu i postrijeljali jednog po jednog, uglavnom u čelo, bacivši u rijeku mrtve ili ranjene. Rijeka ih je nosila ili potopila, ako su ostali živi. Ovaj sam prizor vidio vlastitim očima na udaljenosti od nekih 30-40 me­tara. Bilo je oko sto ranjenih, a pokolj je izvršila izabrana jedinica Krajiške di­vizije.

Gornji iskaz mi je bio pročitan te pod zakletvom potvrđujem njegovu istinitost.

Rim, dne 19. svibnja 1955.

DRAGO KINJEROVEC, v.r.