"I neka je sveta suza,što je za Te tekla,

i mrtvima slava,jer su za Te pali,

i blagoslovljeni oni,što ih tvoja rana pekla

te krvavu zoru budni dočekali."

Masovni pokolji Hrvata, koje su počinili jugoslavenski –komunisti -partizani, a podpomognuti britanskim udjelom u zločinu, sačinjavaju učinak ratnih zločina u skladu sa svim poznatim definicijama.. Uzevši u obzir da su oni pokolji, bez ispitivanja i predhodnog suđenja, a u većini bez identifikacije žrtava zahvatili osim razoružanih vojnika, takodjer i masu gradjanskog pučanstva, onda se zaista radi o očevidnim zločinima protiv čovječanstva. Pokolji i mučenja „s namjerom uništenja, posvemašnjeg ili djelomičnog jedne nacionalne ili etničke, vjerske, rasne ili vjerske grupe“ pokolj članova grupe, ili „teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe“ sačinjavaju zločin međunarodnog prava u smislu konvencije Ujedinjenih Naroda, koja je kasnije izišla o zločinu genocidija, a na koju je Velika Britanija i komunistička Jugoslavija dala svoj podpis.

Pokolj razoružanih časnika,dočasnika i vojnika sačinjava očevidnu povredu Ženevske konvencije od 27 srpnja 1929 godine, o postupku sa ranjenim vojnicima i ratnim zarobljenicima. Jugoslavenska komunistička vlada, koja se pozivlje na zakoniti kontinuitet monarhijske Jugoslavije, imala je i formalnu dužnost poštivati odredbe spomenute konvencije, kojoj se je priključila Jugoslavija 20 svibnja 1931.- Nezavisna Država Hrvatska, kao priznata država od većine zemalja ondašnje Evrope i svijeta, također je pristupila toj konvenciji 29 siječnja 1943.godine, a o tome je Federalni Švicarski Savjet informirao 13 ožujka iste godine sve države koje su konvenciju prihvatile, naglašujući da priključenje Hrvatske ima neposredni učinak.

Većina zarobljenih vojnika i gotovo u cijelosti časnici i dočasnici, bila je pobijena bez ispitivanja i bez sudjenja, i to nakon težkih poniženja, mučenja i pljačke. Oni koji nisu bili masakrirani u tom času, morali su pješačiti preko Slovenije i Hrvatske, izloženi svim mogućim mjerama mučenja, oduzimanja svega i strašnog ponižavanja, vezani žicom i u četvoredu takozvanih „marševa smrti“. Većina ih je izginula u tim teškim zamornim marševima, mučeni i iscrpljeni, bili su streljani na mjestu.

U svom preziru temeljnih načela čovječnosti, jugo-komunisti su sranjivali i preoravali razna groblja. Bacali su poklane zarobljenike i izbjeglice u bunare, rijeke, u jarke i protutankovske jame. Ima stotina tisuća nepoznatih grobova. Ova okrutnost s mrtvim protivnikom sačinjava najtežu povredu međunarodnih propisa, posebno onih u Ženevskoj konvenciji o ranjenicima, gdje se veli: „ Zaraćene strane paziti će da mrtvi, prije svog pokapanja ili paljenja, i ako je to moguće, treba to obaviti liječnik, u svrhu ustanovljenja smrti i potvrditi identitet osobe i o tome obavjestiti. Osim toga, pobrinut će se, da ih se dostojno pokopa, da se njihove grobove poštuje i da ih se lako može naći.“

Godine 1945 u momentu dogođaja na Bleiburg-u, je postojala jugoslavenska vlada i vojska, pod komunističkom kontrolom, s priznanjem saveznika, kao jedna saveznička vojska sa svojim organima i odgovarajućoj hierarhijom. Trupe koje su bile zadužene za hrvatsku razoružanu vojsku i za povratak izbjeglica, bile su redovite jedinice jugoslavenske vojske, kao i one koje su pratile „marševe smrti“, a koje su pljačkale, ubijale i masakrilale.

Sam jugoslavenski diktator, Josip Broz – Tito, kao vrhovni zapovjednik, „ izdao je kao posebnu pohvalu jedinicama III Armije, koje su u svibnju zarobile na jugoslavensko-austrijskoj granici oko 100.000.- neprijateljskih vojnika i oficira.“

Jugoslavenski komunistički vođe nisu ni pokušali prebaciti odgovornost za povrede ratnih propisa i pravnih načela na neodgovorne i podređene elemente. U Jugoslaviji su činili sve da ih sakriju, ili u slučaju kad je to bilo nemoguće, pokušavali su im dati moralno i političko opravdanje, što pokazuje pravi mentalitet te „nove klase“ otkrivajući njezinu pokvarenost.

Isto tako, Britanci su masovno i pojedinačno, i prije i nakon Bleiburga, izručivali hrvatske zarobljenike iz Koruške komunističkoj Jugoslaviji, što je bilo protivno ustanovama Ženevske konvencije i međunarodnim ratnim zakonima i običajima, jer su oni slobodnom predajom postali britanski zarobljenici. Tako su se Britanci poistovjetili sa komunističkim koljačima, oni su svjesno hvatali i predavali Hrvate komunistima ,znajući da će ih oni ubiti.

Josip Jurčević u svojoj knjizi : „Bleiburg“ slijedi izvorne dokumente i rekonstruira represivnost cjelokupnog jugoslavenskog sastava, djelovanje Komunističke Partije, vojske, posebice tajne političke policije OZNe i KNOJ-a koji je bio njena produžena ruka; prati njihovo djelovanje i širenje razobličujući specifični boljševički oblik bezakonja kamufliranog zakonima kojih se, prema tajnim i usmenim naredbama partijskog i državnog vrha, nitko ne pridržava. To su bile dvije svemoćne partijske organizacije, preko kojih je koncem i nakon završetka rata komunistički partijski vrh na čelu s Titom vršio snažnu represiju i brojne zločine, od različitih oblika, duhovne ,javne i političke isključivosti, do najtežih oblika fizičke represije, koja je podrazumjevala i provođenje sustavnih likvidacija bez evidencije i bez sudskog postupka te masovno zatvaranje režimu nepoželjnih osoba u radne i koncentracijske logore. Budući je ustav nove vlasti i društvenog uredjenja predstavljao opći diskontinuitet s pravnom, moralnom i svjetonazorskom baštinom koja se stoljećima razvijala na ovim prostorima.Represija je bila osnovno sredstvo provođenja i očuvanja državnog i društvenog modela što ga je stvarao jugoslavenski partijski vrh.

Autor na temelju izvornih dokumenata pokazuje i dokazuje da zločini jugokomunističkih vlasti u Hrvatskoj potkraj Drugog svjetskog rata i odmah nakon njegovog svršetka, nisu bili ni pojedinačni ni samovoljni ekscesi nego sustavni, dalekosežno planirani i pripremani, te operativno zapovjeđeni i bezdušno provedeni. A na čelu svakog dijela i cjeline ovog procesa nalazio se najuži vrh vlasti druge jugoslavenske države“

Komentirajući knjigu „Bleiburg“ Stjepan Kožul piše u Maruliću( Br.2/2006.) „Na brojnim predstavljanima ove knjige bila su mnoštva ljudi, ali to nije od naših medija popraćeno drugčije osim kakovom marginalnom noticom da se to dogodilo. Ni riječi o sadržaju knjige! Nikakva pokušaja „profesionalnog i istraživačkog“ novinarstva o tim do jučer zabranjenim temama „I to dovoljno pokazuje tko je „gospodar “ medijske javnosti u Hrvatskoj i tko tu javnost oblikuje po svojim političkim opcijama!“

Predsjednik Amerike George Bush osudio je u Rigi dogovor u Jalti, s kojim se je izručila srednja i istočna Europa Sovjetskom Savezu gdje se je uveo komunistički totalitarni režim. A isto tako nedavno je na 5 zasjedanju Europskog parlamenta 25 siječnja 2006. usvojen tekst o potrebi osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava.

Od uspostave Hrvatske Republike (1990. ), svake godine hrvatska Vlada hodočasti na mjesto Bleiburgške tragedije, dajući počast žrtvama ubijenih od jugokomunista.

Tko su bile žrtve na Bleiburgu , marševima smrti i tisuću jama otkrivenih u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? To su ljudi koji su osnovali i borili se za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uglavnom časnici i vojnici, civilni građani, žene i djeca, Hrvati građani NDH koji su se povlačili pred komunističkim nasiljem i ubijanjem, s namjerom da se predaju saveznicima, računajući na Ženevsku konvenciju. Od proglašenja Republike Hrvatske sve hrvatske vlade se sjećaju nedužnih žrtava i kriminalnog postupka počinjenog po komunističkoj Jugoslaviji i već tim činom se klanjaju nedužnim hrvatskim žrtvama. Kad je predsjednik Tudman posjetio Argentinu, i bio u razgovoru sa argentiskim predsjednikom Carlos Menemom,je izjavio: „Doseljeni Hrvati iza drugog svjetskog rata, nisu fašisti ni nacisti, već borci za slobodnu državu Hrvatsku.“

Komunizam je stvorio novog čovjeka. U romanu «Homo sovieticus» sovjetski desident, Aleksandar Žinoviev, govori o tom novom čovjeku, koji je varalica, prevarant , kriminalac, ali i osoba sa nadprosječnom negativnom inteligencijom, koja nema apsolutno nikakvih skrupula niti moralnih načela; on je spreman, pod datim političkim (podobnim) uvjetima, vjerovati u sva moralna načela i sve moguće političke izmišljotine. Jedan dan „homo sovieticus“ se zaklinje u „ znastvene metode soc-realizma“, a drugi dan on postaje vatreni antikomunist. Jedan dan „homo sovieticus“, može sudjelovati u komunističkim zločinima, a drugi dan on može oplakivati i komemorirati svoje žrtve.

Žinovjev s pravom tvrdi da masakri u sovjetskom savezu nisu samo djelo Staljina, već tisuća i miljuna malih staljinka.Sličnu paralelu možemo povući sa Brozom-Titom. Niti brozovština, niti avnoještina ne bi dugo trajali bez suradnje tisuće i tisuće malih ourovski i sizovskih titića diljem bivše okupirane, korumpirane i komunizirane Hrvatske. Komunističke glavešine su s pravom morale dozvoliti sitnu pljačku i lopovluk svojim radnicima i famoznim sekretaricama, jer su jedino na taj način mogli samo-opravdati svoju vlastitu gigantsku pljačku i pronevjeru.

U današnjoj Hrvatskoj, nakon ponovnog izronjavanja nemani zvane „jugonostalgija“, očito da zvijerka „homo balcanicus“, odnosno „homo sovieticus“ ima još budućnost. U tom smislu nije dovoljno promatrati fenomen jugo-komunizma samo sa politološke perspektive, nego također i sa antropološke, psihološke i biološke perspektive. Problem leži i dalje u činjenici da je komunizam (jugonostalgija), kao vrsta psihopatologije još živ. Jedna je stvar zaklinjati se u demokraciju i pravnu državu, a sasvim je druga stvar boriti se protiv negativne društvene selekcije koju je jugokomunistički teror činio punih pedeset godina. Nije isključeno da će u slobodnoj Hrvatskoj trebati izumrijeti pet generacija prije nego što nestane „homo balcanicus jugoslovensis“ ( Tomislav Sunić :Fragmenti Metapolitike)“

„Pokolj u Bleiburgu, kako kaže prof. Kazimir Katalinić ( na radiju u emisiji Glas Hrvatske 14. 05. 2005). je izvršen nakon svršetka rata, na razoružanim ljudima, koji nisu predstavljali nikakav odpor i nikakvu opasnost. Ta smrt je vojnički bila nepotrebna i nema nikakvo opravdanje ni vojničko ni pravno a još manje moralno. Radi se o očitom ratnom zločinu i to o jednom od najbrutalnijih ratnih zločina dvadesetog stoljeća.

Koje opravdanje može imati ovaj genocid? Čemu je bilo potrebno ubiti toliko i toliko ljudi a osobito žena, staraca i djece?

Postoji jedan jedini razlog a kojeg je iznio Milovan Djilas „ Hrvati su morali umrijeti da se učvrsti Jugoslavija „

Imao je pravo Akademik Dubravko Jelčić kad je prije nekoliko godina, govoreći o Bleiburgu izjavio slijedeće: „Bleiburg nije bio obračun izmedju komunista i ustaša, to nije rezultat borbe između nekih antifašista i tobožnjih fašista, nego je to borba i obračun između imperializma srbsko-jugoslavenskog protiv Hrvata „

A isto tako je bio u pravu doktor Nedeljko Mihanović kad je prije deset godina izjavio: „ Trebamo držati na umu: da smo slučajno izgubili domovinski rat, dogodila bi nam se još veća trragedija nego što je bio Bleiburg 1945.god.“ citira prof. Katalinić

Nije mrtav onaj koji je poginuo, nego je mrtav samo onaj, kojega ljudi zaborave. I danas dajemo počast onima, koji su bili žrtve, a ne onima koji su ih ubijali. Hrvatska vlast mora uvesti u škole sjećanje na Bleiburg taj hrvatski «holokaust», jer je on duboko ušao u svijest hrvatskog naroda, treba istinu otvoriti, a ne raditi na kultu zaborava.

Sudac dr. Milan Vuković inicijator za izgradnju „ Memorijalnog centra stradanja hrvatskog naroda“ govori: „Od istraživanja zla ne smije se odustati, jer je lijek istine ono pravo sredstvo koje će nam dati snagu i odpornost pred napadom novih napasti i zala. Vjerujem da je potrebno izgraditi Memorijalni centar kako bi se ispunili uvjeti za povjesnu istinu o našim stradanjima za slobodu i samostalnost na znastvenim i dokumentarnim temeljima. Vrijeme je, da pregledno i sustavno na jednom mjestu, svima dostupnom, odstranimo antihrvatsku promiđbu o iskrivljenosti hrvatskog nacionalnog korpusa.“

„Povjesna istina nameće izgradnju znastvene i vizualne cjeline, koju Hrvatska još uvjek duguje sama sebi. Duguje je svome narodu, a posebice mladomu naraštaju, kojega mediji bombardiraju lažima i namjenskom tišinom o činjenicama koje nisu za zaborav. Te su činjenice razlogom našeg današnjeg položaja.

Hvala lijepa!

Mirko Hesenay