Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.

Misao narodnosti nije nikla istom iz velikoga jrancuzkog prevrata. Kao osjećaj jače povezanosti između ljudi iste krvi i jezika razvilo se načelo narodnosti jamačno već u prvoj mladosti čovječanstva. Biološki temelj toga razvoja nalazi se u spoznaji, da u pomoć možemo dozvati onoga, tko nam je bliži i tko nas razumije. Ako sva fizika ima svoj izvor i uvor u metafizici, ne može se ni pojam narodnosti podpuno izvesti bez metafizičkog gornjaka. Tako dolazimo do Starčevićeve tvrdnje: »Svaki je narod čedo Božje, i sam Bog zna, što je on kojemu svomu djetetu odredio«.

Daleko prije francuzkog prevrata postojao je i hrvatski narod, i hrvatska država. Dapače, hrvatstvo nije živjelo samo kao gola činjenica, nego i kao izgrađena sviest. Sjetimo se na pr. kako Petar Zoranić u 16.vieku, i to pod tuđom vlašću, pjeva o sladkosti bašćine i o vili Hrvatici. Ali ipak sve do francuzkog prevrata nije još načelo narodnosti bilo vrhovnim pokretačem ljudskoga javnog djelovanja. Do polovice 17.vieka, do Westfalskoga mira vode se vjerski ratovi, traje svrstavanje svieta u različne skupine prema vjerskim nazorima, a od tada pa do francuzkog prevrata feudalne se države takme za prvenstvo. Veliki ja prevrat uzdigao narodnost kao izključivog nosioca domaćega i među­narodnog prava. Pokreti naroda dobivaju obilježje narodnog preporoda svagdje u Evropi, pa i u Hrvatskoj. I mi imamo svoj narodni pokret; no taj narodni pokret u Hrvatskoj nije hrvatski, nego — ilirski!

Život ne podnosi nesklada. Hrvatski narod nije mogao pod ilirskim imenom naći sebe. Oni, koji nisu shvatili najdublji uzrok propasti ilirizma, mislili su, da se narodima mogu brisati i davati imena samovoljno, bez obzira na život, mislili su, da se ilirizam može naprosto nadomjestiti jugoslavenstvom. Spoznaja te zablude dovodi Starčevića do postavljanja protivne tvrdnje. U Starčevićevim jednostavnim riečima, da narod »ima premnogo posla dok dobije narodno ime«, i da je svakom narodu »najveličanstveniji onaj čin koji mu dade i posveti narodno ime« -—krije se tajna njegova uspjeha. Tu je ključ za razumievanje čitavog Starčevića. Odatle njegova veličina. Ta ga spoznaja vodi u borbu za čisto hrvatstvo. Spasiti ime značilo je koliko i spasiti narodnost. Radi toga nije bila opravdana »Obzorova« ograda od naslova »otac hrvatstva«, što su ga Starčeviću još prije njegove smrti davali obožavatelji. Obrazla­ganje, da bi to bilo filius ante patrem, sasvim je promašeno, jer i ako je postojalo hrvatstvo prije Starčevića kao činjenica, pa čak i kao sviest, nije postojalo kao jasan cilj, kao ideal, kao program s određenim zadatkom, što je pojmu narodnosti postavljen nakon francuzkoga pre­vrata. U ovom smislu Ante Starčević je doista otac modernoga hrvat­stva. Bez Starčevića ne bi danas možda više ni bilo hrvatstva. On ga je spasio u najkritičnije vrieme, u vrieme kad su se moderne narodnosti upravo oblikovale. Stoga, dok drugi narodi kite grob neznanog junaka, koji je oružjem spasio obstanak naroda i države, sasvim je logično, da mi Hrvati kitimo njegov grob u Šestinama. Kumičić u svojoj posveti »Urote Zrinsko-Frankopanske« dru. Anti Starčeviću kao otcu domovine predteča je službenoga naziva, kojim ga je počastila Nezavisna Država Hrvatska.

Kao mladić Starčević se okupao u preporodnom zanosu, kojemu je godina 1848. predstavljala vrhunac. Gledajući sa hrvatskoga stajališta, godini 1848. početak je narodna težnja za nezavisnošću, a posljedak po­svemašnje ugušivanje i zadnjih ostataka državnog obilježja Hrvatske pod težkim pritiskom Bachova sustava. Pred tom je godinom Starčevićevo školovanje, za njom podpuno dizrievanje i izgradnja nazora, uz koje će čvrsto stajati do konca života. Na tim se je osnovama oblikovala najveća hrvatska ličnost 19. vieka — Ante Starčević.

Odmah na početku t. zv. ustavne ere pojavljuje se Starčević na po­zornici hrvatskoga javnog života već kao do kraja izgrađen značaj. Dok u novom narodnom glasilu »Pozoru« god. 1860. pišu ponajviše zanosno i deklamatorno čak i hladnije glave, kao što su bili Rački i Šulek, da o još mlađem pjesniku Šenoi i ne govorimo, — dotle Starčević u to doba piše filozofski promišljeno i triezno, odvajajući se time od svih drugih. Nad druge se izdiže i svojim bogatim znanjem, zbog kojega je uživao ugled i priznanje i kod svojih protivnika kroz čitav život. Sticanje znanja bilo mu je olakšano poznavanjem stranih jezika: Starčević je dobro znao latinski, njemački, mađarski i francuzki. Može se mirne duše reći, da tako golemu, široku i svestranu političku i poviestnu izo­brazbu s dubokom filozofskom podnicom nije posjedovao ni jedan hrt ni ski političar sve do naših dana. Po intelektualnoj snazi i etičkoj čvrstoći uz savjestnu samoizgradnju popeo se Starčević u red prvih veličina ondašnje Evrope, a što nema i formalnog priznanja, kriva činjenica, da je Hrvatska njegova vremena bila izključena od tudjelo vanja u medjunarodnom životu. Stoga on pripada samo i sasvim Hrvat­skoj, u kojoj veliki lik Ante Starčevića strši visoko nad sutonima našega 19. vieka.

Ne stoji Starčević osamljen samo u tom pravcu. I po ostalim du ševnim svojstvima luči se on od svojih suvremenika, kao što se od njih odvaja načinom života i mišljenja. U svemu je samonikao. Nigdje ne priznaje uzora. Ne klanja se nikomu do li samu razumu. Vlastito raz­mišljanje smatra Starčević preduvjetom svakog uspjeha, pa i političko«. Suvremeno načelo vodstva i autoritativnog sustava ne bi bilo u skladu s njegovim ukusom, on u tom smislu nije moderan. Evo kako se žestoko obara na nekoga anonimnog dopisnika radi izraza o sliedenju:

»Naj­strašnije su vam rieči, da ćete mene »sliediti«. Ako trebate gončina, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavnu nesreća Hrvata, da se drže ljudi a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije izpadaju negoli je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako opadne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živjeti. Ja ne držim ni izdaleka do mojih nazora koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem iskreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnienja prokrešu i izbistre: držimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine«.

Sasvim je krivo prikazivati Starčevića kan čovjeka, koji ne podnosi tuđeg mišljenja, koji je zasukan. On je bio netolerantan samo prema onima, o kojima je držao, da ne govori iz njih uvjerenje, nego nepoštenje. Kako je uviek bio iskren i otvoren, izpao bi prema njima grub i bezobziran. Starčevićevi slobodniji izrazi u ondašnjoj još feudalno-puzavoj sredini hrvatskoj primani tu toga kao prava sablazan i nečuvena nepristojnost.

Takvo slobodno držanje prema svakome omogućila je Starčeviću njegova unutrašnja, duhovna nezavisnost od bilo kojeg autoriteta njegovo odricanje od izvanjskih potreba, koje je sveo na najmanju mjeru. Živio je uviek priprosto, jednostavno, u stanu oskudna namještaja, bez stalnih prihoda, bez obilnu kruha, bez birane odjeće. Bio je neženja, premda je osuđivao samoživstvo, a u starije dane pokazivao mnogo osjećaja prema djeci, kao englezki filozof-neženja Spencer. Jamačno se nije oženio zato, što nikad nije imao sigurne egzistencije, a htio je održati sinju nezavisnost u borbi za narod. Tu borbu je Starčević postavio ne samo kao glavni, nego uobće kao jedini zadatak svoga života.Zbog toga je po svoj prilici odustao i od namjere, da se posveti svečeničkom staležu. Nije se htio ograničiti na to, da postane duhovni pastir jedne male župe, kad je u sebi osjetio — valjda nesviestno — poziv da bude učitelj čitavog naroda i prvoborac za njegovo oslobođenje.

Oko te Starčevićeve odluke i njegova izstupa iz klerikata ovila se poznata legenda o susretu s graničarskim podčastnikom Baričevićem izpod Oteša, kojemu su austrijski častnici odsjekli obje ruke hraniteljice narodnih prava. Premda su prigodom Starčevićeve smrti ondašnji čast­nici odklonili mogućnost te pripoviesti, vjerojatno s podpunim pravom, jer u austrijskoj vojsci onoga vremena doista nije bilo takvih postupaka, ipak je u jezgri te pripoviesti sačuvana po svoj prilici vjerna motivacija o tom Starčevićevom koraku na odsudnom razkršću njegova života.

I ako je Starčević izabrao svjetovno zvanje, ipak je ostao dobar vjernik i uztrajan propovjednik morala. Tko pročita knjižicu, što ju je o Starčeviću napisao Francisko Iveković, zagrebački kanonik i nastavljač Brozova Hrvatskog rječnika, mogao bi doći do zaključka, kao da je uzrok Starčevićeva napuštanja klerikata u tome, što nije vjerovao u kršćanstvo i što je pristajao uz muhamedovstvo, ili je čak bio i pravi poganin. Čitav Starčevićev život demantira Ivekovićevu sliku Starčevića. Istina je, da je Starčević pokazivao često političke simpatije za Tursku, da je muslimanskim Hrvatima u Bosni poklanjao naročitu pažnju, da je u svojoj knjižnici imao francuzki tekst Korana, da je čak pisao i članak o Muhamedu, ali on sam izričito kaže, zbog čega to čini: »Dakle je na svome mjestu, da štioce upoznamo barem ponešto s Muhamedom i vjerozakonom njegovim, da ih upoznamo s mužem, koga duh iz trih nekada glasovitih carstva jedno carstvo složi, i s vjerozakonom, koga se veliki diel naše po krvi i jeziku najčistije braće drži«. Starčević je to pisao prije Solferina, u doba dok je Bachov absolutizam bio još u punoj snazi, dok u Hrvatskoj još nitko nije vodio računa o dielovima hrvatstva u Turskom carstvu. Njegov bistar i dalekovidan um već onda jasno vidi, da bez Bosne nema hrvatske države. Njegovi »turski« pogledi proširuju hrvatske horizonte. I u tom je osamljen u ondašnjoj Hrvatskoj. Stavlja se u opreku s onom orijentacijom hrvatske inteligencije, koja je naklasičniji izraz dobila u Mažuranićevu Smail-agi. Starčevićevo veličanje turske zemlje, Turaka ljudi i turske vjere — tako se tendenciozno izražava Iveković — ima korien u političkoj i nacionalnoj ideo­logiji, a ne u vjerskom naziranju. Ne samo da se Starčević nije nikada odrekao svoje vjere, nego se iz njegovih javnih spisa može dokazati, da je on smatrao katolicizam jedinim pravim kršćanstvom i da je vjeru i crkvu uzimao u obranu s čitavom snagom svojega uvjerenja.

Odabravši nakon zrela razmišljanja put borbe za narodnu slobodu kao vrhovni zadatak svoga života, Starčević mu posvećuje sve svoje duševne i tjelesne sile, bez ikakva ostatka. Jedina njegova strast, koje se nije odrekao ni na smrtnoj postelji, bilo je pušenje cigare. Inače je njegova žrtva za hrvatstvo podpuna. Tako duga i tako uztrajna samo­zataja ostaje bez primjera u čitavoj hrvatskoj političkoj poviesti. Dati svoj život još je veća žrtva, ali je kraća — u njoj intenziteta nadomješta kvantitetu. Takva je razlika između žrtve Kvaternikove i Starčevićeve. Drug mu Kvaternik pada u žestini borbe, a on u zatišju narodne klonu­losti dvadeset i pet godina poslije njega.

Snagu za prinošenje trajne žrtve može dati samo jako razvijena, Kantovska sviest o dužnosti. Kod Starčevića je osjećaj dužnosti ili držanstva toliko iztančan, da je smatrao potrebom izvršiti je i onda. kad prividno ostaje bezplodna, ili — kako se on sam u jednoj zgodi izražava: »Ja se od ove moje interpelacije nikakovu uspjehu ne nadam, nego mislim, da mi je dužnost iznieti na vidjelo i ovo bezakonje«.

Kod Starčevića je prevaga na etičkoj strani duha, i njezinim su svrhama stavljene na službu sve njegove intelektualne i estetičke spo­sobnosti. Sva djela njegova uma namienjena su postizavanju istoga cilja — narodne slobode i državne nezavisnosti. Već u svojim prvim knji­ževnim pokušajima, u mladenačkim stihovima Starčević je političar. Za Bachova absolutizma, kad je svaki javni glas morao utihnuti. našao je Starčević vrlo uspješno oporbeno sredstvo — političku satiru. I u toj književnoj vrsti Starčević je kod nas krčitelj putova. U svojim »Po­slanicama pobratimu D. M. u B.«, koje su izlazile u »Nevenu« . nacrtao je on prije Augusta Šenoe sliku Zagreba, preko kojega sc razkrilila avet novoga poredka. Iza Starčevićevih »Pisama magjarolaca zaostaju i u kolikoći i u vrstnoći svi kasniji proizvodi političko satire u hrvatskoj književnosti. Okrenuta prema dnevnim pojavama ondašnje aktualne politike, »Pisma magjarolaca« ostaju današnjemu hrvatskom pokoljenju dosta daleka, ali u svoje vrieme ona su jače od svih govora i članaka izvodila preokret u hrvatskom javnom mišljenju. Ona su udar,koji kreše iskru iz kamena, preko njih pravaški pokret dobiva i okuplja mlade književne talente, koji u hrvatsku književnost uvode svoj novi smjer — realizam. Da se vidi, kako je blagoslovljenim plodom urodilo stablo, što ga je u hrvatskoj književnosti zasadio Starčević, dosta je napomenuti nekoliko poznatih i priznatnih imena: Ante Kovačić, August Harambašić, Eugen Kumičić, Stjepan Miletić, Jovan Hranilović, Ante Tresić-Pavičić, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Milan Ogrizović, Fran Galović i t. d.

Vjera u ostvarenje hrvatske narodne države upisala je u proglasu stranke prava god. 1881. ove rieči:

»Sretni oni, kojima je suđeno doživjeti zoru našega narodnoga jedin­stva, naše državne samosvojnosti.

Nu sretniji oni, koji svojom samosviesti, svojim otačbeničtvom, svojim požrtvovanjem, svojim veleumom, svojim imetkom pripravljaju veličanstveni taj dan«.

Starčević je bio predvodnik dugog niza žrtava, prinesenih za narod­ni Uzkrs, koji duhovno proživljava i bard stranke prava August Harambašić u ovim stihovima:

A kad s tobom razblažena stiže

Golgoti do najvišeg vrhunca,

Sinu genij svetoga hrvatstva,

Sinu i ti poput žarskog sunca!

I to divno svietlo preobrazi

Slavne žrtve hrvatskog nam roda,

A tri sestre ogrliše tebe:

Samosvojnost, sreća i sloboda.

Žrtve za hrvatski državni Uzkrs počivaju u slavi. Na čelu njihove duge povorke je Ante Starčević, za života skromni — prvak stranke prava, a sada slavni — Otac Domovine.