Za ostvarenje slobodne Hrvatske

Zrinsko-Frankopanska urota je najkrupniji dogodaj naše političke povijesti poslije Cetina, jer predstavlja prvi i značajni pokušaj odcjepljenja od Beča. Još uvijek nije podpuno osvjetljen taj značajni potez, i još uvijek nije objašnjen pravi uzrok i tok tog značajnog podhvata. Povijesno je utvrđeno, da tu urotu vode braća Zrinski, Nikola i Petar, a kasnije im se pridružio i Krsto Frankopan. Zavjerenicima mnogo pomaže i Petrova žena Katarina. Oni isprva pokušaju tražiti pomoći od Francuza, ali ostaju prevareni i pomišljaju čak na tursku pomoć, premda o toj stvari postoje najoprečnije glasine. Kad je konačno izostala svaka pomoć, Zrinski i Frankopan traže izmirenje s Bečom, car im obećaje milost i prevari ih, i oni došavši u Beč, da se opravdaju, ostaju prevareni i bačeni u zatvor. Istraga se protiv njih vodi cijelu godinu dana i konačno su kao veleizdajnici osuđeni na smrt. Osuda je izvršena 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu.

Gotovo tri stoljeća satkala su oko krvave drame Zrinsko-Frankopanske urote čudnu legendu, i onoga časa, kad je u travanjskom jutru godine 1671. protekla krv u Bečkom Novom Mjestu, izbrisala se svaka povijesna stvarnost, krvavi čin postao je politička legenda različito shvaćena u razvoju našeg političkog zbivanja, poprimivši onu značajnu boju svih sličnih revolucionarnih podhvata, koje shvaćene, kao izraz jednog buntovnog stava, ne djeluju više kao povijesna činjenica, već oličenje nacionalnih čežnji. I kao što je Rakovica postala izraz naše oslobodilačke borbe i mig cijelom onom pokoljenju koje traži novu Rakovicu, tako je i Zrinsko-Frankopanska urota u toku našeg povijesnog života shvaćena kao novi trzaj hrvatske težnje za stvarenjem političke slobode. Možda je baš taj trzaj imao podpuno lično, pa čak i staleško obilježje, ali shvaćena, kao politički potez Hrvatske i kao izraziti pokušaj stvaranja slobodne države Hrvatske, naglašene prema težnjama Beča, urota Zrinsko-Frankopanska postaje kult hrvatske državnosti shvaćena prema Kumičićevom programatskom stavu. Ona izlazi iz povijesnog okvira, kao politički pojam, kao osjećaj narodnog shvaćanja i u zastiranju od tri stoljeća, ta urota poprima ocjenu nacionalne ispravnosti. To više nije urota u povijesnom smislu, to je politički izraz onoga, što je naš politički život nosio u sebi kao svoju težnju i svoj smisao, urota je dobila značenje prvog kidanja s tuđinstvom i stvaranje slobodne države Hrvatske u razdoblju, kad je nacionalizam u modernom shvaćanju možda tek lični suosjećaj za svetinju rođene grude. Shvaćena politički, nacionalistički i državotvorno, kao znamen našeg oslobodilačkog stremljenja, urota Zrinsko-Frankopanka je legenda, ona je politički znamen i kult hrvatske države. To je legenda Bečkog Novog Mjesta.
U povijesnom i političkom labirintu sedamnaestog stoljeća, kad je Hrvatska uokvirena tragikom svojih »reliquie reliquiarum«, urota Zrinsko-Frankopanska odskače kao najjači politički događaj i potres poslije Cetine, značajniji po svojem krvavom odjeku i od pragmatičke sankcije. Taj potez kao značajno osvjetljenje naših političkih stremljena makar u idejno shvaćenom značenju znači sadržaj naših političkih težnja prema Beču i izraz onoga, što u svojoj biti leži u čitavom našem zbivanju protuhabsburške politike, kao što je kasnije ta urota shvaćena kao kult. Bez sumnje je bila izraz onoga što osjeća čitava se-damnaestovjekovna Hrvatska, osjetivši svu težinu ratnog tereta graničarstva na granici svjetova. Već prvi Habsburg nije prema Hrvatima nikada izvršio, ni svoje obećanje, ni svoje obaveze i vladarske dužnosti, i tako se kroz šesnaesti, a pogotovo sedamnaesti viek nagomilava među hrvatskim političkim krugovima izrazito protuhabsburški stav, koji u uroti Zrinsko-Frankopanskoj dobiva svoj najznačajniji izraz. Pojačavši taj stav sve očitijom apsolutističkom politikom dvora, u razdoblju kad Ljudevit XIV. provodi privlačivu politiku apsolutizma, a bečki vladari nastoje da to isto provedu i na svojim područjima stvorivši baš u to vrijeme smjer službene austrijske politike, kakova će ostati sve do 1918. To očito stezanje političkih sloboština u Hrvatskoj, gdje se najjače osjeća svetinja starih pravica trojednice, pojačano politikom na Krajini stvaraju lavinu, koja će u Bečkom Novom Mjestu stvoriti najstvarniji odpor. Taj nagonski protuhabsburški odpor, makar kakovu imao ličnu crtu, promatran sa stanovišta ondašnje Hrvatske, bio je pozitivan i zato prihvaćen kao kult. Urota je bila oličenje političkih težnja, ali i kao povijesni dogođaj ona je pozitivna, promatrana kao isječak političke borbe.
Vjekovima obojena legenda, urota Zrinsko-Frankopanska usko je povezana s bitkom kod Svetog Gottharda, kao prosvjed protiv sramotnog mira, koji je za volju austrijske političke nadmoći žrtvovao životne zahtjeve i Hrvata i Madžara. S toga stanovišta Urota je bila prosvjed vezan baš i tim dogođajem, ali povijesni dokazi bacaju drugo svijetlo na čitavi taj zaplet; bitka kod sv. Gottharda nije bila ishodište i povod pobuni, već dogođaj, koji je još jače raspirio pritajenu mržnju i zavjeru. Veze urotnika s francuskim dvorom i prije te bitke dokazuju, da se u Hrvatskoj nagomilavala lavina već od Cetina, pojačana apsolutističkim stavom cara Leopolda, i ta je lavina tražila svoj sudbonosni prodor. U Hrvatskoj se osjećalo, da dvor provodi politiku pritiska i sustavnog izigravanja, a to je bila najosnovnija crta ondašnje hrvatske politike. To previranje bilo je sudbonosno, u Hrvatskoj započinje sve snažnije prevratničko strujanje, kao otpor protiv dvorske politike. Antihabsburški stav je sve jasniji, i ta misao odcjepljenja stvara po prvi put kod nas misao samostalnosti, jer urotnici i od Francuza i od Turaka traže priznanje političke slobode s nekim znakom uobičajenog savezništva. To je nagonska težnja Hrvatske sedamnaestoga stoljeća, koju nose najmoćnije velikaške kuće Zrinskih i Frankopana. Najjače zahvaćeni političkim zbivanjem, Zrinski postaju nosioci prevratničke misli i to obadva brata Petar i Nikola, i već u prvim početcima traže prirodnog neprijatelja Beča. To je bila Francuska određena tradicionalnom politikom kao naprijatelj carevine i u pitanju španjolske baštine i u probitcima njemačkih kneževina. Ban Nikola, pronicavi političar prozire to prirodno savezništvo i dolazi u dodir s Francuskom tražeći oružanu pomoć. Hrvatska će se odcijepiti od Beča, ako bude potrebno priznat će kojega francuskog princa za vladara, dok se ne osamostali. To je zamašna misao u mraku sedamnaestoga stoljeća. Pregovore s Francuzima vodi u Veneciji Petrova žena Katarina, ali se oni težu u beskonačnost, jer Francuska još uvijek očekuje povoljnije rješenje s Bečom u pitanju španjolske baštine. Urotnici vjeruju u povoljno rješenje pregovora ne prozrevši francuske diplomatske igre. Međutim umire ban Nikola Zrinski, diplomatski stup urote i to je za zavjerenički krug prvi snažni udarac. Njegovo vodstvo pre-uzimlje mlađi brat Petar, ali on nije stvoren za diplomatsku igru viteškog nastupa, previše vjeruje ljudima i obećanjima, što će kasnije sudbonosno platiti u Bečkom Novom Mjestu.
Zavjerenički krug i osnove već su poznate u čitavoj Hrvatskoj, što više i Beč ima podpuni uvid u cijeli taj zahvat, koji je u potpunosti vidan od madžarskih velikaša. Beč je znao za svaki potez urotnika, pa ipak ne poduzimlje ništa da taj krug uništi, čekajući da budu uništeni svi planovi, pa da ga onda krvavo uništi, gledajući u Zrinskima snažnu branu u provođenju svoje politike u Hrvatskoj.
Međutim urotnici gube sve više nade u uspjeh svoga podhvata. Francuska je odkazala svaku pomoć nagodivši se s Bečom u pitanju španjolske baštine, krug zavjerenika je sve uži, Beč je pripremio zamku, koja se sve više stezala. Ban Petar je uvidio, da je Beč prozreo njegove planove, osjećao je da natrag više ne može, a mora izaći iz zatvorenog kruga. Tada dolazi do sudbonosnog dodira s Turcima. Ta je veza ispočetka podpuno uhodarska, ali kad su spaljeni svi mostovi Zrinski pokušava da i tu nađe zaštitu. Dobiva kriva obavještenja i sprema se na odpor protiv Beča. koji ga već tada opkolju je vojskom. Jedna se vojska primiče iz Štajerske prema Čakovcu, njegovom središtu, a druga iz Karlovca, prema Zagrebu, da ga zatvori s juga. Petar još uvijek vjeruje na pomoć izvana. Krsto Frankopan već poziva Zagrebčane i ostalu vlastelu, da se pridruže ustanku, ali već je tada sudbina urotnika zapečaćena. Zrinski i Frankopan nalaze se u Čakovcu, bečka se vojska primicala i u tom najkritičnijem času, videći da su svi planovi propali, Petar odlučuje da moli cara za milost. Zagrebački biskup Martin Borković odlazi u Beč kao posrednik i tada je započeta najsramotnija prevarna igra. Premda je odlučeno da se Zrinskoga mora uništiti, Beč svakako želi da ga dobije živoga u ruke i mami ga obećanjima. Petar Zrinski i Krsto Frankopan povjeruju obećanjima dvora i u ožujku 1670. odlaze u Beč uvjereni u ispunjenje zadane riječi, ali tamo su odmah uhićeni i optuženi kao veleizdajnici. Prvo preslušavanje izvršeno je u Beču, a onda je započela parnica u Bečkom Novom Mjestu. Godinu dana čamili su optuženici u zatvoru, dok su istodobno sva njihova imanja zaplijenjena, a obitelji zatočene. Nakon jednogodišnje istrage Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan osuđeni su na smrt u travnju 1671., kao veleizdajnici. Osuđeni su i na sječenje ruke pred smrt, međutim im je to kasnije oprošteno.
Smrtna osuda izvršena je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.
Povijesni put Zrinsko-Frankopan-ske urote zacrtava put hrvatskog političkog zbivanja, on je postao znamen one misli, koja se u toj uroti iskristalizirala kao prvi pokušaj stvaranja slobodne Hrvatske, Povijesni put Urote bio je državotvoran, a legenda i kult Urote bili su kult hrvatske države.