Žrtva našeg, otkupljenja 18. - 19. veljače godine 1931.

Pao je u veličanstvu tragike uz bučni svršetak na zenitu svojeg dohvata, utisnuvši pečat crvenila u životnu snagu hrvatske simbolike, kad su korizmene tužaljke ispunile naše hramove i naše duše prahimnom boli božjeg Patnika, i kad su u polutami kapela zamirali tonovi plača i molitve i kroz suze pokajanja nazrijevali svjetlu mistiku velikog Uskrsnuća. U vizionarskom svjetlu ponio je prvi Patnik svoj križ praćen šaptom starica i jecajem pokajnika, kad je Milan Šufflay došao do vrha Kalvarije i spustio svoj križ pred vječnim Smirenjem. I u sutonima plača i psalama zasjao je u blijedom zimskom osvjetljenju trag krvi na zagrebačkoj ulici, kao odsjev žrtve i vječnih puteva.
Šufflay je nestao u daljinama koje su se odrazivale i u njegovim produhovljenim zjenicama probivši »okvir kozmosa« i dokučivši tajnu mita, dok crveni trag krvi zacrtava put mučenika u sjenu vjekova i prošlosti povezan s hrvatstvom u snazi »mitstva« i »duhovnog baštinstva«, osjetivši, baš kao i Starčević, neprekinutu vezu pokoljenja i nastavak u novim stvaralačkim vidicima. Tu vječnu vezu osjetio je Šufflay u organskoj snazi našeg nacionalizma, zahvativši vjekove u jedan zamah, proživjevši snagu srdaca i krvi u onoj praiskonskoj snazi što živi u neprekinutom toku, u mislima i u žrtvama u idealima i pokoljenjima, Šufflay daje ljubav filozofa i mislioca, zadatak žreca i vidovnjaka, upalivši ga iskrom boštva i mesijanstva. On Hrvatsku proživljuje u najtajnijim dubinama bitka i kucaja, ponire u mistiku organske snage i prošlosti i hrvatskom nacionalizmu daje značaj narodne religije, što prolazi svoje Golgote i uskrsnuća i plače pred svojim mesijama i apostolima i vječno živi u snazi krvi i ljubavi.
Šufflay osjeća i vjeruje tražeći neminovni sudbinski rasplet u imperativu narodne svijesti i državnog prava poput Starčevića, i snagom vidovnjaka prelazi vidik svakidašnjice i traži rješenje u toku vjekova i zahtjevu državnosti I »danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža tisućljetno neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo«. Šufflay vjeruje poput Starčevića, da je uskrsnuće u nama, u našoj prošlosti i u našoj krvi, u našem biću i u našoj Golgoti.
Šufflay vidovnjak prozire bit svjetskog zbivanja i hrvatskom nacionalizmu daje biljeg mesijanstva, ali ne tragiku utopista i neshvaćenih propovjednika, već misiju graničara i čuvara bijelog zapada, misiju bedema na granici svjetova. To je bedem vjere i civilizacije, duha i krvi, koji u vjekovnom prkosu stiče svoju otpornost i osvježen kolanjem krvi ostaje živo biće hrvatskog nacionalizma. U službi i okviru bijelog zapada Šufflay vidi spasenje hrvatstva pred najezdom istoka i ravnopravnost pred šovinizmom crnog zapada, jer »hrvatstvo je sinonim za sve, što je lijepo i dobro stvorio europski zapad«.
Snaga hrvatskog nacionalizma je živa vjera krvi i vjekova i Šufflay u životnom poslanju znači most izmedju Starčevića i Kvaternika vjerujući vjerom filozofa i žrtvujući žrtvom revolucionarca. Starčevićevu vjeru on prožimlje duhom Rakovice i ideja i žrtva, dogma i krv, znače sintezu nacionalizma i životnog puta dra Milana Šufflaya. Prekaljeni pravaš već godine 1921. dolazi na optuženičku klupu okrivljen, da je sudjelovao u radu emigrantske revolucionarne organizacije na »uskrišenju Tomislavove države«. Šufflay pravaš i vjernik državnog prava slijedi Starčevića, u uskrisenju vjekova odabire put Rakovice i ustaškog programa, da i sam pade kao žrtva borbenog hrvatskog nacionalizma.
Taj je put završen tragičnom kalvarijom, i krv, što je jedne zimske večeri protekla na zagrebačkoj ulici kao žrtva odkupljenja značila je neposredni dodir uskrsnuća, koje je dolazilo kao imperativ hrvatskoga nacionalizma spojivši Rakovicu i Šestine u jednu vjeru — vjeru hrvatskog Uskrsa.
PO.