Tragom hrvatskog seljačkog revolucionarca

Početkom siječnja 1573. digoše ustanak hrvatski seljaci pod vodstvom Matije Gubca nastojeći na taj način dokinuti nesnosno feudalno stanje, pospješiti i pripomoći da čitav narod sudjeluje u pravednoj diobi materijalnih dobara, da poštivanje čovjeka i čovječjeg dostojanstva u svakom pojedincu bude najveći zakon za svakog, i da oni koji imaju vlast budu prožeti pravednošću i sviješću odgovornosti pred pokoljenjima, koja dolaze. Ti su veliki ideali skupili oko sebe do 60.000 hrvatskih seljaka, koji su pošli u borbu za PRAVICU. Te su čete pod vodstvom Matije Gubca bile u početku veljače 1573. razbijene i tom je prilikom Gubec uhvaćen s drugovima i na najgrozniji način ubijen 15. veljače u Zagrebu. Ustanak je bio ugušen, ali ideja za koju su se seljaci borili vječito je tinjala u seljačkim dušama, očekujući čas slobode, koja je jednoga dana morala doći.

Sveta misao koja je okupila oko sebe toliko tisuća seljaka bila je tako jednostavna, tako dokučiva čistim i prostodušnim seljačkim dušama i pristupačna svim poštenim ljudima dobre volje. Ta oni su tražili za sebe slobodu u onim razmjerima u kakvima su je uživali ostali ljudi. I tražeći ove povlastice oni se nijesu ograničili na prava, nego su bili svijesni i dužnosti, koja proizlazi iz vlasti i prava, pa su prigodom preslušavanja jasno naglasili, da su svijesni svojih društvenih dužnosti prema domovini i prema narodu, da će sami pobirati poreze, da će se sami brinuti za trgovinu, državno gospodarstvo i obranu hrvatske zemlje. Da je ovaj idealni i veliki pokret tako katastrofalno svršio ne znamo koga bi krivili: bilo je dovoljno svijesti, bilo je teških žrtava, ali je zla kob koja je upravljala sudbinom hrvatskog naroda dodijelila seljačkim prvoborcima mučeničku smrt, a tisućama seljaka tamnice, progonstva i ropstva. No ideali za koje se je borio Matija Gubec nijesu bili uništeni smrću seljačkog revolucionarca. Borba i težnja za pravicom ostala je na selu povezana uz pojavu Matije Gubca, i krvavi lik prvog hrvatskog i seljačkog revolucionarca sjedinio se je sa težnjom slobode i od tad pa sve do 10. travnja 1941., selo je bilo svijesno da će samo onim putem, kojim je pošao Matija Gubec doći do ostvarenja svojih vjekovnih težnja.
Matija Gubec rodio se u Donjoj Stubici u Hrvatskom Zagorju i usko povezan uz hrvatsku zemlju osjećao je više nego tko drugi nepravde, koje se nanose ljudima najbližima zemlji, ljudima, koji su najviše žrtvovali za obranu te zemlje, koji su vječno davali, doprinosili i žrtvovali, a nikada ništa nijesu primali. Gubec je čestitošću i prostodušnošću jednog hrvatskog seljaka gledao na teške prilike u kojima je živjelo hrvatsko selo, većina hrvatskog naroda, pa je običnom jednostavnom seljačkom logikom našao najsigurniji put kojim će se te nepravde ispraviti. Značajno je, da je zamisao oružanog odpora nikla na selu, medju seljacima, da su seljaci bili prvi, koji su vidjeli da će putem revolucije steći svoja gažena prava i da silom moraju uništiti one, koji nastoje ta prava uništiti i zaobići u svakodnevnom životu. Seljačka buna dokazuje da je težište borbe za slobodu hrvatskog prešlo u onaj sloj naroda, koji je stoljećima, sve do najnovijeg vremena, a i danas, bio najjači, najodporniji i najzdraviji da težnje cijelog hrvatstva povede putem ostvarenja.
Kada danas gledamo pojavu Matije Gubca, njegov organizotorni rad upravo se ne možemo načuditi, kako je jadan čovjek, sin sela, bez ikakvih škola, poduka i uputa uspio organizirati jaku vojsku, kako je mogao i znao onako vješto govoriti, oduševiti tolike tisuće seljaka i povesti ih u borbu, koja je već u svojem početku bila skršena. Uspjeh Matije Gubca kod hrvatskih seljaka samo je dokaz, da je Matija Gubec bio izražaj težnja cijelog hrvatskog seljaštva, da je zastupao želje svih potlačenih i mučenih, i najpravednije društvovne i ćudoredne zamisli. U svom rodnom mjestu Stubici udario je sjedište svog velikog pokreta. Oko sebe je okupio ljude, koji su bili kao i on sam spremni na žrtve i na borbu, a svi su dokazali svojim krvavim završetkom da se Matija Gubec nije u njima prevario. U toku čitave bune osobito su se isticali Ivan Pasanec. Ivan Magaić, kapetani njegove vojske, Matija Bistrić, Nikola Kupinić, Ivan Svrač, Mijo Gusetić i drugi. Vrhovni zapovjednik njegove vojske bio je Ilija Gregorić.
Seljaci se nisu odlučili na bunu u jednoj godini ni u jednom desetljeću, oni su osjećali da nešto ne valja, da nešto treba popraviti, uništiti i postaviti na pravilnije temelje, ali nikako nisu mogli naći razumijevanja za to poboljšanje kod onih ljudi, koji su bili za to mjerodavni. Dugo su oni razmišljali na koji bi način doskočili nevoljama i tlačenju, koje su iz dana u dan snosili sve teže, ali još nijesu bili na čistu kojim bi putem pošli, da steku ono, za čim su težili i što su nosili u svojim dušama kao baštinu namijenjenu od djedova. Svi su oni težili za uskladjenjem dužnosti i vlasti, jer po žalosnim tadanjim društvovnim nazorima jedni su imali samo dužnosti, a drugi samo vlast. Sve je te težnje najbolje formulirao zagorski buntovni seljak, kad je rekao: »Mi hoćemo pravicu!«
Pravica je bila smisao njihove borbe, sadržaj njihove snage i glavna dogma njihove vjere. I kada su god hrvatski seljaci poduzimali kakav veći podhvat, koji se je temeljio na njihovoj iskonskoj pravici, oni nijesu žalili nikakvih žrtava, ni krvi ni života da poluče žudjeni cilj, jer pravica je svetinja za koju nije teška ni najveća žrtva. I baš danas, nakon puta revolucije, koji se pokazao da je najsigurniji i najsvrsishodniji, moramo prignuti koljeno pred velikim i prvim hrvatskim seljačkim revolucionarcem, koji je još u ona vremena, kada nitko nije mislio na odpor i borbu pošao putem ustanka, jer je uvidio da se samo silom može uništiti sila, a krvlju oprati nepravda nanesena ljubljenom narodu. Prije svega moramo promatrati Matiju Gubca kao sina hrvatskoga sela, kao dijete onoga sloja ljudi, koji je stoljećima najviše patio i koji je u svako vrijeme bio samo pljačkan. Narod je iz dana u dan snosio sve teže i teže nepravde, koje su se spuštale na njegova i onako preopterećena ledja, ali ni u koje doba nije prestao vjerovati u slobodu, koja je morala doći i koja će cijelom izmučenom seljačkom narodu donijeti smirenje. Ta vjera u slobodu davala im je snage u svim dnevnim poteškoćama, u svim mukotrpnim proživljavanjima i nepravednim daćama, ta vjera im je davala volje da nakon svih neuspjeha, nakon najkrvavijih žrtava ne klonu, nego nastave putem, kojeg im je pokazivala njihova duša, koja je bila čitava prožeta vjerom u pravicu.
A pravica je bila veoma spora.
Danas možda mi ne možemo u punini proživjeti i osjetiti onu Golgotu, kojom je stupao hrvatski seljak, kada je bio ubrojen medju — moglo bi se reći — poluljude, kada se od njega tražilo više nego što je mogao dati. Pojam rabote ili tlake danas je nešto što pripada povijesti, dalekim tamnim prošlim dogadjajima, nešto što je nekad bilo, a danas se tek spominje, nešto što »valjda« nije bilo tako strašno, kada smo ipak uz sve to ostali na životu do dana današnjega. I kada s današnje perspektive gledamo na zahtjeve zemaljske gospode, čine nam se upravo nesavladive. Kako su ovi ljudi mogli toliko toga podnijeti, toliko toga dati, žrtvovati, a da ipak ni-jesu oslabili, klonuli i nestali. Seljaci su vječno trpjeli, oni su bili vječno tlačeni i svu muku i bol, koju su stoljećima proživljavali, povjeravali su svojim generacijama i ta se je pečalba svakidašnjice skupljala u seljačkim dušama, čekajući svaki čas kad će se proliti. Seljaci su voljeli svoju zemlju, oni su za tu zemlju polazili u borbu, oni su je obradjivali, iako su imali veoma malo od toga, oni su tu zemlju ljubili, ali ih je boljelo, kada su neki obijesni velikaši išli tako daleko, da su im ove poluljudske povlastice i prava nastojali još smanjiti — upravo uništiti. I baš u toj iskonskoj ljubavi seljaka prema zemlji i Svijesni da on takodjer ima prava, ako i manja, ali ipak prava — moramo gledati — spiritus movens seljačke bune. Narod je težio za slobodom ili kako je on to kazao pravicom. Hrvatski je narod bio svijestan da samo silom u ruci i revolucijom može doći do svoje pravice i tome su najbolji dokaz mnoge i česte bune diljem čitave Hrvatske i na jugu i po otocima i u užoj Hrvatskoj. Težnje seljaka koji su se bunili najbolje su formulirali seljaci iz križevačke okolice, koji su u obrazloženju naveli slijedeće... »da se njim velike krivice delaju, što njihove pravice zatrgavaju, što svako leto sve povekšavaju, vrapčeve glave, kaj od starine nije bilo, moraju vu orsag davati, zvan toga da su letos znova popisali i da polag novoga popisanja morali bi plaćati i od zemlje, od koje tlaku delaju, i od vola, kaj siromak čovek ima; i zato da njim ni moguće kolikeh trhov (tereta) orsaških (zemaljskih) i gospodskih podnašati, sbog toga da su se oni kak i križevačka krajina suprot stavili — da nigda već kudelj preli ne budu, nego da rajte hote svi do noge poginuti«.
Sve te nedaće formulirali su seljaci pohvatani iz Gubčeve bune, koji su na sudskom iskazu jednodušno izjavili da su se borili za opću jednakost i slobodu svih ljudi, za opće plaćanje poreza, za opću vojnu obvezu, za ukidanje carina i mitnica postavljenih na temelju regalnih prava. Kada vidimo za čim su težili hrvatski seljaci i buntovnici, koja im je bila svrha i cilj borbe, tada nam upravo ponestaje riječi, da istaknemo golemo povijesno značenje i važnost ideje, za koju su padali hrvatski seljaci, za koju su žrtvovali živote, napuštali svoju toliko ljublj enu zemlju i draga ognjišta.
I hrvatski je narod, osobito zadnjih godina, proživljavao isto onakvo teško stanje, kao što su hrvatski seljaci u doba Matije Gubca. Čitava je. Hrvatska bila u lancima srpske hidre, željna slobode i pravice, prožeta vjerom, da će sloboda i pravica doći uz pucnjavu topova i jeku pušaka. Matija Gubec, njegovo mučeništvo i na oko neuspjeh samo su bili podstrek i snaga današnjice, samo su bili putokaz našim budućim generacijama, kojim se putem mora poći, da se izgubljena sloboda opet vrati na sudove, u domove i u duše pojedinaca.
Važno je, da je hrvatsko selo u doba Matije Gubca bilo nosilac hrvatskog borbenog duha, da je i prije Matije Gubca bilo buntovno raspoloženo prema ugnjetačima hrvatskih prava, da je bilo vječno svijesno da se tirani i nametnuta sila može uništiti samo silom. I sve od Matije Gubca pa do dana današnjega hrvatski seljaci nisu prestajali vjerovati u čas slobode, koji je po njihovom vjerovanju morao doći i kojeg će pospješiti samo borbom i revolucijom.
B.