Zajednička crta dvaju revolucionarnih pokreta

U najtužnijem razdoblju naše prošlosti, kad u borbi svjetova preostaje samo prkos naših »ostataka nekada slavne kraljevine«, zaigrano je krvavo kolo na zagorskim brežuljcima, Hrvatska je zahvaćena seljačkom bunom. Taj najsnažniji potres feudalne Hrvatske nije nipošto odsjev društvovno-seljačkih revolucija u ostaloj Europi, koje se gotovo istovremeno javljaju kroz čitavi šesnaesti vijek i kasnije, već seljačka buna u Hrvatskoj dobiva drugačije osvjetljenje i značenje u njezinom izvođenju i zadatku. Već sama pojava, da vodstvo bune nastoji svim silama spriječiti sve one rušilačke i pljačkaške ispade sličnih masovnih pokreta, možda odviše jasno dokazuje, da seljačka buna u Hrvatskoj ima drugačije značenje i podlogu. Ona je izraz hrvatskog seljaštva i općeniti zahtjev najširih slojeva, osjetivši u sticaju događaja, đa sve jače blijedi dodir s razdobljem »slobode i pravde«. To nije samo zantjev i program, to je svijest vlastite opstojnosti i prava, to je svijest vlastite snage i narodnog dostojanstva, i premda je ona prvenstveno obojena društvovnom revolucijom, ona ipak nosi snažni pečat državnosti.
Društvovnost i državnost! — to je osnovni motiv seljačke bune u Hrvatskoj.
Ta jedinstvena crta daje tom podhvatu podpuno drugo značenje i izdvaja je iz okvira sličnih europskih podhvata i baš sama rasprava najjasnije dokazuje taj stav. U istrazi seljaci priznavaju, da im je bio cilj oboriti feudalizam, osnovati u Zagrebu vlastitu vladu, brinuti se za poreze i za obranu zemlje od Turaka. U mutnoj političkoj neodređenosti šesnaestog vijeka to su i odviše jasni obrisi jednog dubokog zahvata koji teži za stvaranjem političke jedinice, recimo »seljačke države«.
Stvarati revolucionarnu državu s dru-štvovnim prevratom u onom razdoblju, kad feudalna Hrvatska diše duhom pergamena i pečata, ali ne i stvarnosti, to je značilo izbaciti iz dubine narodne duše onu snagu i težnju za slobodom i nezavisnošću, za vlastitom državom i pravom, za vlastitim smirenjem, što su u zapadnoj Europi tri stoljeća kasnije okrstili — nacionalizmom. Ta snaga je ležala u hrvatskom seljaštvu, kao svijesni poriv iskonskih zahtjeva, ona je dokaz naše svijesti i političkog osvjedočenja i izraz borbenog hrvatstva. Povezavši tu državotvornu težnju seljačke bune s političkim podhvatom Zrinjskog i Frankopana jedno stoljeće kasnije i Vitezovićevim velikohrvatskim vizijama, onda je još jače izražen trzaj hrvatstva za dohvatom vlastite države. Hrvatska država je cilj i seljačke bune i Zrinjsko-Frankopanske urote, i dok je u drugom slučaju ona izraz političkih težnja vodećih staleža Hrvatske, u seljačkoj buni ona je jedinstveni izraz hrvatskog seljaštva, dakle hrvatskog naroda kao cjeline. Seljačka buna je izraz naroda, izraz našeg društvovnog i političkog raspeća i nakon njenog tragičnog sloma, ona s Gubčevom legendom postaje pojam onih težnja koji narod nosi u sebi, kao izvršenje svojih ciljeva.
Državotvorno i društvovno značenje seljačke bune ne predstavlja samo osamljeni trzaj naše prošlosti, već dokaz one neprekinute težnje za oslobođenjem od Gvozda pa do Ustaškog pokreta, jer jedno i drugo razdoblje predstavljaju samo nastavak političkog razvoja. Duša naroda progovorila je krvavim srazom i pred gotovo četiri stoljeća istim glasom revolucionarne buntovnosti, gotovo istim osnovnim gledanjem na rješenje što je onako snažno naglašeno u seljačkoj buni: oružanim pokretom do slobode — slobodom do društvovne pravde. To je sadržaj seljačke bune, zapravo to je vjekovni zahtjev narodne težnje, to je zahtjev hrvatstva, to je općeniti značaj našeg narodnog bivstvovanja kroz vjekove i ta težnja ostaje nepromjenjena i na Gvozdu i kod Gubca, ona je nastavljena i u Ustaškom pokretu. Na zajedničkom izvoru narodnih težnja leže zajedničke crte i ta povezanost osnovne biti, koja leži čak i u programatskom toku snažno veže seljačku bunu i Ustaški pokret. Doduše tri stoljeća razmaka stvaraju novo društvovno stanje, ali ono što je osnovno, to je zajedničko. Zajednička je svijest, zajednički poriv, zajednički program. Revolucijom — ustaškim putem — do ostvarenja narodnih težnja. Značajno, da baš put bune i put ustanka izabiru seljaci pred tri stoljeća za ispunjenje svojih zadataka. Na istoj ustaškoj crti nalaze se i Gubec i Kvaternik, i Starčević i Poglavnik i te ustaške crte veže razdoblje hrvatske prošlosti, u jednu težnju — jednu misao i jedan program. Seljačke mase pod vodstvom Matije Gubca, polaze onim istim putem kojim je pošao Ustaški pokret, polaze spontano vođeni glasom, koji leži u krvi i u zemlji — u pokoljenjima. Gubec je u osnovnom motivu ustaša, on je na iskonskoj crti ustaštva i nakon tri stoljeća pod novim pogledima Ustaški pokret polazi tim istim putem i naša pobjeda znači iskupljenje Gubčeve žrtve i završetak njegovog puta, Ustaški pokret u svojoj cjelini kao sadržaj svih naših težnja i političkih i društvovnih znači ispunjenje onoga što je krvlju posvjedočio seljački revolucionara« Matija Gubec.
P—o