Od Žitnika do Šestina.

Starčević je rodjen u svibnju godine 1823. u ličkom selu Žitniku. Kao dječaka uzeo ga je k sebi njegov stric župnik Šime Stačević, koji mu je bio i prvi učitelj. Starčević zatim prelazi na zagrebačku gimnaziju, a po svršetku u bogosloviju u Budimpeštu. Nu naskoro napušta bogosloviju i svršava filozofske nauke. Za vrijeme Bachovog apsolutizma bavi se književnim radom, a nakon promijene sustava postaje veliki bilježnik riječke županije, ali zbog borbenih županijskih predstavki (zametak Stranke prava) biva otpušten i zatvoren. Godine 1861. biran je u hrvatski sabor i u tom saboru okupljaju se oko njega prvi sljedbenici Stranke prava. U saboru ostaje sve do poznate nagodbe, a onda se povlači i zajedno s Kvaternikom izdaje »Hervate« i »Hervatsku« i piše svoje političke spise. Tada je preselio u Jasku, a onda na Sušak gdje pokreće list »Sloboda«. Godine 1878. opet dolazi u sabor i ostaje sve do Khuenovog dolaska u Hrvatsku. Ponovno izabran u sabor započinje najborbenije razdoblje pod Khuenovom strahovladom. Već tada je Stranka prava najjača stranka u Hrvatskoj; ona je zapravo općenarodni pokret. Godine 1892. započinje skupljanje priloga za »Starčevićev dom«, u kojeg je Stari uselio 26. lipnja godine 1895. (današnji Glavni Ustaški Stan). Ali tada je već bolestan i slab i umire u noći od 27./28. veljače godine 1896.

Životni put Starog Proroka zacrtan je kao svjetli trag hrvatstva, koji nije ograničen životnim okvirom od Žitnika pa do Šestina, već postaje legendarna pojava i znamen vječnog hrvatstva. Čovjek - apostol i mesija nacionalizma u svetom poslanju prelazi razdoblje i vjekove i ostaje iskonski simbol i predstavnik one snage i onog života, koji struji našom zemljom i našim ljudima ,našim mučenicima i našom prošlošću, našim idealima i našom budućnošću. On je čovjek našeg tla i našeg osjećaja, on je tipični čovjek Hrvata i Hrvatske, čovjek krša i siromaštva, ali ponosa i prkosa borbenosti i otpornosti. To su značajke ove naše svete zemlje, koje on upija u prvim godinama u Žitniku, kao mladi pastir, i taj duh zemlje i naše iskonske snage on zadahnjuje u politički program hrvatstva. Ličko selo Žitnik, Štarčevićevo rodno mjesto, nije samo ishodište čovjeka, već i izvor one elementarne svježine, koja će prožeti hrvatski nacionalizam kao glas zemlje. Zemlja — snaga — narod, to je gotovi program kojeg Starčević odnosi od rodne seljačke kuće i koji ostaje isti kroz čitavi život. On mu daje prvu etičku podlogu u kući svog strica popa Šime Starčevića i nosi ga dalje i na zagrebačku gimnaziju kamo dolazi u času, kad preporodni zanos zahvaća Hrvatsku i kad tisuće mladih proži-vljuju ono strujanje revolucionarne Europe i kao odsjev te daleke jeke unose u politički život Hrvatske novi borbeni duh. Zagreb u tim godinama postaje poprište prvih demonstracija i oduševljenja, u osvitu preporoda rađao se mladi hrvatski nacionalizam, kojem će dvadesetak godina kasnije tek Starčević dati ono što je bitno — vjekovni značaj i programatstvo.
Razdoblje ilirizma prolazi kroz dušu Starčevića gimnazijalca kao prvi plamen i zametak one neiscrpive nacionalističke snage. I demonstracije i protesti i sva ona buntovnost zagrebačkog mentaliteta postaje okvir Starčevićevog nacionalističkog odgoja. I dok je s jedne strane zanos ilirizma rastao kao snažna bujica, dotle s druge strane dolazi krvava stvarnost srpanjskih žrtava iz godine 1845. Sve se rasplinulo kao dim i programi i pjesme, i budnice i magle, a ostalo je samo jedno: krv na zagrebačkom trgu — krv — topla crvena krv mučenika i žrtava, koja je djelovala kao sugestija i kao program. Tu zastaje 22-godišnji Starčević. Tu započinje stvarnost i politička zrelost, tu su temelji one političke borbenosti koji su pročišćeni krvlju srpanjskih žrtava i kasnije znamenjem Filipa Baričevića, da onda godine 1848. i Bachov apsolutizam djeluje kao konačna odluka. Pred Star-čevićem se otvara život, kojeg on jasno osjeća u čitavoj zamašitosti. Tragedija hrvatstva bila je jasna. Sloboda? Nema je — postoji samo krv — a to je borba, to je put do slobode — do velike svete slobode.
S tim spoznanjem Starčević dočekuje godinu 1848, razotkriva svu njenu smiješnost i napušta bogoslovske nauke da se posveti što više političkom radu. Pod Bachovim apsolutizmom taj je politički život podpuno onemogućen i Starčević se posvećuje književnom radu. Ali baš tada pada znamenita rasprava sa Srbima. Srbin Vuk Stefanović Karadžić iznosi svoju tezu, da su svi štokavci Srbi bez obzira na vjeru, svi kajkavci Slovenci, a samo čakavci da su Hrvati. To znači, da je Hrvatska uistinu srpska zemlja i da Hrvata zapravo i nema. Na tu tvrdnju Starčević ustaje svom žestinom i započinje borbenu polemiku sa Srbima, koji polaze tako daleko da i u »Srpskom dnevniku« tvrde, da Hrvata uopće nema i da hrvatski jezik ne postoji: »Srbi svi i svuda«. Starčević je pogođen u najosjetljiviji živac i žestoko se obara na srpske tvrdnje i jezične i političke: Pokazuje na slavnu hrvatsku prošlost i dokazuje Srbima, da su oni sluge svačije i tumači im: »servus« znači latinski rob, dakle Srb isto tako znači rob. To su Srbi, a Hrvati su imali svoju slavnu povijest i »oni su se gospodo, hrvali, a nisu robovali, nisu prosili dronjke od Bizanta«. Isto tako Stari se obara na velikosrpsku tezu i na njene pristaše, pogotovo na Šafarika. »Kad bi neko o nama Hrvatima tako bestemeljno pisao, kaže Starčević, (kao što piše Šafarik o Srbima) mi bismo ga najprije prosili neka muči, ako li ne bi htio, mi bismo njegovo djelo preporučili za zamatanje papira, sira i sličnih stvari«. Starčević udara žučljivo i snažno i iz te polemike on povlači dragocjeni zaključak, da sa Srbima ne smije biti nikakove suradnje ni dodira. Ni Srbi ni ilirizam, ni jugoslavenstvo ni panslavizam, već samo jedno i uvijek isto: samo Hrvati i Hrvatska.
U razdoblju političkog mirovanja Starčević produbljuje sva pitanja, i nakon povratka ustavnosti imenovan je velikim bilježnikom riječke županije. Na tom mjestu on po prvi put iznosi svoje političke poglede, zbog kojih je odpušten iz službe i zatvoren. Tada on dolazi u Zagreb, i, izabran za narodnog zastupnika u Hreljinu, ulazi u sabor godine 1861. Na tom povijesnom saboru Hrvatska se nalazi pred sudbonosnom raskrsnicom — hoće li stupiti u uži dodir s Bečom ili Peštom. Sudbonosno pitanje, koje će odlučiti desetljećima. Dok je sabor rascjepkan ne znajući na koju će stranu — Starčević pronicavo zahvaća bit čitavog pitanja i svojom prirođenom bistrinom i svješću dolazi do jasnog zaključka: surađivati s Bečom ili Peštom znači biti podređen ili jednom ili drugom, a zašto Hrvatska ne bi bila i bez jednih i bez drugih. Taj iskonski glas i zahtjev hrvatstva Starčević je onda sažeo u jednostavnom programu: ni Beč ni Pešta, već Bog i Hrvati! To je bit hrvatstva, to je program hrvatskog nacionalizma, to je srž Stranke prava, koja je zasnovana baš na tom saboru. Slobodna i nezavisna država Hrvatska!
Starčevićev program bio je program hrvatstva, pa ipak on tek prodire obruč naših političkih okova. Sabor od godine 1861. zaključuje, da ne će stupiti u vezu ni s Bečom ni s Peštom i zato je taj sabor raspušten. Sastaje se istom godine 1865 a kroz to vrijeme mirovanja Starčević okuplja prve pristaše svoje nauke i programa, tada se oko njega zbijaju redovi Stranke prava, koja u novom saboru vodi oštru borbu s većinom narodne stranke. Ponavlja se isto pitanje iz godine 1861: »da li u Beč ili u Peštu!« Jedini Starčević ostaje tvrdokoran i nepopustljiv: Ni Beč ni Pešta, već Bog i Hrvati! Stranka prava je u manjini i tada je donijet sudbonosni zaključak u kojem sabor priznaje zajedničke veze s Bečom i Ugarskom. Slijedeće je noći, nakon što je sabor donio odluku i priznanje Starčević osijedio od boli i jada.
Poslije tog sudbonosnog zaključka događaji se odvijaju upravo tragično. Dolazi nagodba i madžarski pritisak i tada Starčević pokreće list »Hervat« a kasnije s Kvaternikom »Hervatsku« gdje oštro udara i na madžarone i na austrofile, gdje iznosi pravaški program, koji postaje evanđeljem novom mladom i borbenom naraštaju. Politički preporod Hrvatske pod utjecajem Staroga zahvaća značenje opće hrvatskog pokreta i baš u to doba pada rakovička buna, u kojoj pada Eugen Kvaternik. Rakovički ustanak znači potvrdu pravaštva i put kojim će se poći do osnivanja samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Nakon rakovičkog ustanka Starčević je zatvoren i proganjan i on se povlači u Jasku, a kasnije u Sušak gdje pokreće pravaški list »Sloboda«, dok nije na novim izborima godine 1878 izabran za narodnog zastupnika u Kraljevici. Tada nastavlja u saboru još žešću borbu, to nastavlja i nakon drugih izbora godine 1881. Dvije godine kasnije godine 1883 dolazi za hrvatskog bana grof Khuen-Hedervary. Dolazak Khuena u Hrvatsku znači početak najtežeg političkog razdoblja, pogotovo za Stranku prava, koja usprkos najtežim progonima ulazi u sabor godine 1884. s tridesetak zastupnika. Započinje oštra borba s Khuenom u kojoj Stranka prava postaje žarište narodnog prosvjeda i otpora. Ta se borba nastavlja i na slijedećem saborskom zasjedanju i oko godine 1890 Stranka prava postizava svoj vrhunac. Već tada je Starčević slab i nemoćan i godine 1892 započinje akcija, da se sagradi »Starčevićev dom« u kojeg je Stari uselio u lipnju godine 1895, ali je naskoro i umro u noći 27/28 veljače godine 1896.
Završen je životni put Starog Proroka, koji u cijelosti znači ravnu i neprekinutu crtu prožetu dhom najčišćeg hrvatstva. Stari Prorok zadahnuo je hrvatski nacionalizam vjekovnom snagom i programatstvom, i svojim značenjem znači pojam i gotovi program, u kojem je sažeo vjekavni program hrvatstva.
I apostol Hrvatske smirio se u tišini šestinskoga groba, u blizini seoskog života i oranica, u onoj zemlji iz koje je sažeo svoj sveti i vječni program: Bog i Hrvati!
S. P.