Rođen je 22. veljače 1918. u Osijeku u uglednoj pravaškoj obitelji židovskih korijena. Nakon mature u rodnome gradu, u Zagrebu je završio pravni fakultet i 28. lipnja 1940. bio promoviran u doktora prava. Tijekom studija postao je članom Marijine kongregacije akademičara i članom Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske. Već 1935. pristupio je ustaškom pokretu.

Kao odvjetnik je radio u Osijeku i Stocu. Izabravši svjesno i odlučno ulogu borca za društvenu pravdu i slobodu svog naroda još kao sveučilištarac, Korsky je, skupa s desetcima drugih hrvatskih nacionalista, ostvarenje svoga mladenačkog sna, uspostavu hrvatske države, doživio u zatvoru, gdje je hrvatske nacionaliste za račun Beograda trpala Mačekova i Šubašićeva Banovina Hrvatska.

Uspostavom države, dr. Korsky djeluje u Ustaškom stožeru i Stožeru Ustaške mladeži u Osijeku, a od siječnja 1942. stupa u ustašku vojnicu, u kojoj za Božić 1944. dobiva čin satnika. Nakon sloma NDH odlazi u emigraciju, te nakon petnaestomjesečnog boravka u zarobljeničkim logorima u Italiji, godine 1947. odlazi u Argentinu. Četiri godine kasnije, 1951. se pridružuje krugu oko prof. Ivana Oršanića koji 1951. utemeljuje Hrvatsku republikansku stranku i pokreće Republiku Hrvatsku, nesumnjivo jedan od najboljih političkih časopisa u hrvatskoj povijesti. Od prosinca 1959. predsjednik je Hrvatskoga republikanskog književnog i znanstvenog društva u Buenos Airesu, a nakon smrti Ivana Oršanića (1968.), postaje predsjednikom Hrvatske republikanske stranke (koja nakon registracije u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica).

U Hrvatskome narodnom vijeću osnovanom 1974. Korsky je izabran za jednoga od četvorice dopredsjednika, a na izborima 1977. i 1979. članom Sabora HNV-a. Na izborima 1977. bio je drugi po broju dobivenih glasova, odmah iza Bruna Bušića, s kojim republikanci uspostavljaju tješnju suradnju. Korsky je plodan pisac oštroumnih političkih analiza, koje su mahom objavljene u Republici Hrvatskoj, ali i u drugim hrvatskim časopisima (Hrvatska misao, Hrvatska revija, Rakovica, Naš put, Hrvatska borba, Hrvatska budućnost...) odnosno u posebnim brošurama. Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je 1991. zbirku njegovih izabranih eseja pod naslovom Hrvatski nacionalizam. Prvo izdanje te zbirke izišlo je u Buenos Airesu 1983.

Vodstvo HRS-a je osamdesetih godina ocijenilo kako se približava trenutak rješenja hrvatskog pitanja. Radi toga je krenulo u sustavnu obradu bitnih pitanja, pa je tadašnji tajnik stranke, prof. Kazimir Katalinić, napisao dragocjene rasprave o tome jesu li Hrvati «genocidan narod», što se uporno tvrdilo i što je otežavalo hrvatsku narodnu borbu ("Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojaka", Republika Hrvatska, br. 153, te "Hrvatske i srpske žrtve 1941.-1945.", Republika Hrvatska, br.160), jesu li Hrvati bili za Jugoslaviju ("Da li je NDH bila nacifašistička tvorevina", Republika Hrvatska, br.156), a posebna pozornost posvećena je Bosni i Hercegovini ("Bosna između Srbije i Hrvatske" (Republika Hrvatska, br.167, "Granice između Srbije i Hrvatske", Republika Hrvatska, br.167 i "Bosna – srce Hrvatske", Republika Hrvatska, br.170).

Dr. Korsky istodobno formulira prijedlog mirnog razlaza, koji je s potpisom Hrvatske republikanske stranke objavljen u siječnju 1988. na engleskome i hrvatskom jeziku pod naslovom "It's Time to Split up Yugoslavia – It's Time to Clean up the Mess" ili "Treba podijeliti Jugoslaviju – Treba odstraniti nered". Taj je prijedlog potom preveden na francuski, njemački, španjolski i talijanski jezik, te razaslan "urbi et orbi". (Hrvatski i engleski tekst objavljen je 160 br. spomenutog časopisa, njemački u br. 161, a francuski u br. 163.).

Usporedo s tim, Korsky obrađuje odnos između BiH i uže Hrvatske, pa – uzimajući u obzir realnosti koje su nastale tijekom jugoslavenske komunističke vladavine - predlaže zajedničku ali saveznu državu ("Jedinstvena ili savezna Hrvatska?", Republika Hrvatska, br. 164). Malo nakon toga objavljuje republikanske prijedloge i stavove ("U odlučnom času», Republika Hrvatska, br. 167), a uoči prvih demokratskih izbora izlaže program za rješenje gospodarske krize ("Hrvatski izlaz iz ekonomske krize", Republika Hrvatska, br. 168).

Kasniji je politički razvoj još jednom potvrdio dalekovidna predviđanja dr. Ive Korskoga.

Dr. Korsky je pokopan 13. prosinca na buenosaireškom groblju Chacarita, a od njegovih su se zemnih ostataka oprostili Tomislav Frković i njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj, jedno vrijeme također predsjednik HRZ-a i urednik Republike Hrvatske, prof. Kazimir Katalinić. Katalinićevo nadgrobno slovo objavljujemo u cijelosti:

«Tužni zbore! Došli smo se oprostiti od smrtnih ostataka čovjeka koji nije uzalud živio, jer je iza sebe ostavio plodove svog duha i svog truda: članke, knjige, misli i mnoge koji su zahvaljujući njemu postali bolji ljudi i bolji rodoljubi.

Opraštamo se od čovjeka koji se je rodio u uglednoj hrvatskoj i pravaškoj obitelji, a koja je vukla svoje korijene iz onoga istog naroda u kome se rodio Isus i iz kojeg je poteklo kršćanstvo. To je kršćanstvo, vlastitom slobodnom odlukom, prihvatila i njegova obitelj, još prije nego što se je pokojnik rodio. Odgojen tako u kršćanskom duhu, nastojao je tijekom svih godina svoga života biti vjernik i sljedbenik Krista, ali ne samo riječima, nego i djelima. Slijedeći primjer svog oca, koji je bio poznati hrvatski rodoljub i sljedbenik Ante Starčevića, Ivo Korsky je također krenuo tim pravcem.

Nije potrebno ovdje navoditi njegovu političku prošlost, koja je svima poznata. Dovoljno je samo spomenuti da se je aktivno uključio u borbene hrvatske nacionalističke redove, tj. u revolucionarni ustaški pokret, već kao mladi sveučilištarac, kad je imao samo 17 godina, kao i da je zbog ilegalnog rada bio nekoliko puta zatvaran, tako da je u zatvoru dočekao i desetotravanjsko proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. To će se njegovo borbeno rodoljublje očitovati i tako, što će se kratko vrijeme nakon uspostave hrvatske države javiti kao dobrovoljac u ustašku vojnicu, gdje će pri svršetku rata dobiti čin satnika.

No glavni njegov rad započinje tek nakon slučajnog susreta s Ivanom Oršanićem, kojeg je poznavao i cijenio još u domovini, ali čijemu revolucionarno-intelektualnom krugu nije tada pripadao. Česti razgovori s njime pomoći će mu prebroditi psihološku krizu malodušnosti u koju je nakon gubitka države i tragedije Bleiburga i on poput mnogih drugih bio upao, da bi se zatim uključio svim svojim bićem u političko-revolucionarni rad Hrvatske republikanske stranke.

Trideset i jednu godinu iza toga, u predgovoru svoje knjige 'Hrvatski nacionalizam', Korsky će u jednoj jedinoj rečenici skromno sažeti svoj dugogodišnji rad unutar te političke skupine, koja će ga 17 godina iza pristupa, odmah nakon smrti prof. Oršanića, izabrati za svog čelnika: "U okviru te skupine radio sam stegovno vjerujući da je organizirano političko djelovanje najbolji doprinos u borbi za ponovno hrvatsko oslobođenje."

Bio je, dakle, jedan od rijetkih vrhunskih intelektualaca koji su shvatili svu važnost organiziranog, a ne anarhično-pojedinačnoga političkog djelovanja. Unutar te organizacije i kroz tu organizaciju dr. Ivo Korsky će vremenom postati intelektualni predvodnik ne samo Hrvatske republikanske stranke, nego i gotovo cjelokupne hrvatske državotvorne emigracije. A njegovo će pero nastaviti razrađivati temeljnu Oršanićevu političku misao – potrebu uspostave hrvatske države, ali ne bilo kakove, nego države slobode i socijalne pravde. Korsky će isticati da nas u našem radu treba srce motivirati, a mozak voditi. Isticat će da nam državu i slobodu ne će podariti ni Istok ni Zapad, nego da ćemo do cilja doći samo ustrajnim vlastitim naporom i žrtvama, samo skladnom upotrebom mozga i šake.

A zatim, kada je unatoč svemu i svima koji su bili protiv toga, konačno uspostavljena hrvatska država, doživjet će da je – točno onako kako je predviđao Oršanić – dugogodišnje ropstvo ostavilo svoje tragove i da smo uspjeli samo djelomično ostvariti cilj. Jer do onakve države o kojoj je sanjao Starčević i toliki drugi, do države sretnih građana – valja nam još prevaliti dalek put.

Pa kao što je do tada godinama ustrajno radio na uspostavi države Hrvatske, tako će u novim okolnostima nastaviti svojim radom kako bi se prije svega očuvala država, a zatim ostvario i drugi, isto tako bitan dio zacrtanog cilja. I nije sustajao niti odustajao od tog rada sve do onog časa, kada su ga u tome spriječile najprije teška bolest, a zatim smrt.

U tome je radu i u svom životu tijekom mnogih godina dr. Ivo Korsky koješta iskusio. Između ostalog, iskusio je što to znači biti progonjen i zatvaran. Iskusio je što to znači biti borac tijekom rata. A i što znači biti ne u izbjegličkom, nego u zarobljeničkom logoru, u stalnoj opasnosti da bude izručen u ruke neprijatelja.

Tek jedno nije doživio: nije doživio zasluženo priznanje za svoj udio u uspostavi današnje hrvatske države. No umjesto službenog priznanja ili časti, doživio je još u razdoblju borbe za državu ono, što će ostati i nakon njegovog preseljenja u onaj bolji i pravedniji svijet, a to je opće poštovanje. Poštovanje, pak, spada u višu sferu, jer je to intimni unutrašnji osjećaj onoga koji poštuje, dok su časti prolazne i počesto nametnute društvenim ili političkim obvezama. Mnogi uživaju časti, ali malo ih je koji ujedno bivaju iskreno i intimno poštivani.

No osim ovoga gotovo općeg poštovanja, Korsky je tijekom vremena doživio ono, što ga je ispunjavalo posebnim zadovoljstvom. Doživio je, da je onaj u početku maleni radni i intelektualni krug, koji je sačinjavao jezgru Hrvatske republikanske stranke, vremenom uspostavio mrežu aktivista i organizacija u svim zemljama gdje je bilo Hrvata.

Doživio je također da su tom, u ono vrijeme malenom krugu, samo dvije godine iza njega pristupila trojica tada mladih studenata, koje je upravo on prethodno politički izgrađivao i intelektualno osposobljavao za budući rad. A jedan od te trojice oprašta se danas od pokojnika, nakon preko pedeset godina zajedničkoga ekipnog rada i uske, gotovo svakodnevne suradnje.

Oprašta se ne samo u svoje ime, nego i u ime onih, koji su tijekom tih pedeset godina također pripadali istomu aktivističkom krugu i davali od sebe ono što su znali i mogli.

Oprašta se i u ime onih, kojih je bilo puno više, no koji zbog raznoraznih razloga nisu mogli biti djelatni pripadnici užeg aktivističkog kruga, ali su idejno slijedili i na razne načine pomagali i omogućavali njegov rad i djelovanje.