U Vinjanima Donjim, nedaleko od Imotskog, rođen je 6. listopada 1939. Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatični prognanik 70-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Bruno Busic prozivio je samo 39 godina, ali se vec kao gimnazijalac u Imotskom isticao hrvatskom svijescu i hrabroscu. Kao srednjoskolac je pisao prve kritike jugoslavenskoga rezima i u svojoj sredini sirio zabranjene knjige o hrvatskoj povijesti i politici.Zbog toga je dva puta bio uhicen i zatim izbacen iz gimnazije bez prava ponovnog upisa ili polaganja ispita u bilo kojoj skoli u Jugoslaviji. Nakon izmijenjenih propisa, Busic je ipak zavrsio gimnaziju u Splitu i studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

U zagrebackom Poletu Busic je objavio svoje prve pripovijetke. Bio je iznimno nadaren pisac. Njegov spisateljski stil bio je jedinstven. Prirodjen dar za pisanje mnogostruko je nadoknadjivao njegov govorni nedostatak s kojim je rodjen. Tesko je izgovarao rijeci i trebalo se naviknuti na njegov izgovor da bi ga  se razumjelo. Ali snaga i bogatstvo pera te politicka izgradjenost odveli su ga u krug najblizih suradnika dr. Franje Tudjmana, tadasnjega direktora Instituta za povijest radnickoga pokreta Hrvatske. Ondje je Bruno Busic imao uvid u mnoge vazne dokumente koji su mu posluzili kao dragocjena dokumentacija u kasnijim analizama.

Hrvatska dosljednost Brune Busica bila je nenarusiva bez obzira na opasnosti. U svojoj 27. godini (1966.) ponovno je bio uhicen i zbog citanja emigrantskoga tiska osudjen na godinu dana zatvora. Do pravomocnosti presude bio je na slobodi i to je iskoristio za odlazak u Austriju gdje je zatrazio politicki azil. No dr. Tudjman ga je nagovorio da se vrati, sto je Busic ubrzo ucinio. Bilo je to vrijeme neposredno nakon pada zloglasnog Aleksandra Rankovica, kada je diktatura popustala i kada se u ozracju vece slobode pocelo radjati Hrvatsko proljece. Bruno Busic je bio jedan od najistaknutijih sudionika, tocnije, stvaratelja tadasnjega hrvatskog preporoda.

U Hrvatskoj je ozivjela publicistika i Busic je postao suradnik mnogih revija i casopisa. Kad je 1968. bio pokrenut cuveni Hrvatski knjizevni list, Busic je ubrzo postao jedan od njegovih urednika. Nakon zabrane HKL-a otisao je u Pariz gdje je dobio francusku stipendiju i zivio vrlo skromno. Poput Matosa, zavolio je “grad svjetlosti” i njemu se otad uvijek vracao. Na poziv prijatelja vratio se u Hrvatsku u travnju 1971. i ubrzo postao clanom urednistva legendarnoga Hrvatskog tjednika, vodece intelektualne silnice Hrvatskoga proljeca. U HT-u je ostao sve do posljednjega broja.

Nakon prevrata u Karadjordjevu i rusenja tadasnjega hrvatskog vodstva, Bruno Busic je medju prvima bio uhicen u Hrvatskoj (12. prosinca 1971.). U visemjesecnoj istrazi odbijao je odgovarati istrazitelju i osudjen je godinu dana poslije, u jesen 1972., na dvije godine zatvora. Kaznu je izdrzao u najtezem zatvoru, u Staroj Gradisci.

Proganjan i nakon izlaska iz zatvora (bilo je to najmracnije politicko doba u Hrvatskoj), Bruno Busic je potkraj rujna 1975. ilegalno napustio domovinu i uz pomoc prijatelja dosao u Veliku Britaniju gdje je dobio azil. U Londonu je odmah poceo raditi u urednistvu Nove Hrvatske, (najveci i najugledniji list u hrvatskoj emigraciji), gdje nadahnuto i svjeze otvara nove teme i analize. U prvom clanku u NH “Zasto sam otisao iz Hrvatske” Busic poziva Hrvate da zajednicki usmjere svoju energiju.

Rad u Novoj Hrvatskoj bio je zahtjevan, radilo se od jutra do mraka, a Bruno Busic plamtio je od zelje da ucini sto vise i izazove novi polet hrvatske politicke emigracije. Nesto prije dolaska Busica u emigraciju i meni je stigao poziv iz urednistva NH da mu se pridruzim. Moj emigrantski zivot zapoceo je u Parizu. Premda sam imao drukcije zivotne planove, odlucio sam otici zbog Nove Hrvatske u London. Dolazak Brune Busica jos je vise ucvrstio tu odluku. Zaljubljenik u Pariz, Busic je dolazio u francusku metropolu, a ja sam, pripremajuci odlazak, cesce putovao u London. Tako smo se susretali i u jednom i u drugom gradu. U proljece 1976. Busic je krenuo na putovanja po europskim zemljama i nije se vise vratio u Novu Hrvatsku iako je nastavio zivjeti u Londonu. Od tada se posvetio drukcijem politickom radu. Kandidirao se na izborima za II. sabor Hrvatskoga narodnog vijeca, krovne hrvatske organizacije u inozemstvu, i dobio najvise glasova.

Bruno Busic vodio je Ured za promidzbu HNV-a. Okupljajuci druge ljude iz Hrvatskoga proljeca i mladju generaciju emigranata, Busic je pokrenuo Hrvatski list i stvarao je jednu novu skupinu u hrvatskoj emigraciji smatrajuci da ce mladje i politicki svjezije snage povesti ostalu emigraciju u dinamicniju borbu za hrvatsku neovisnost.

Medjutim, Bruno Busic se nije bavio samo onim vidljivim politickim radom. Drzeci se nacela da ce “intenziviranje borbe i njezini rezultati probuditi i usmjeriti svu hrvatsku energiju”, Busic je na odredjeni nacin sudjelovao u otmici americkoga zrakoplova TWA, kojom je 1976. bila izborena objava “Hrvatske deklaracije” u americkim novinama. U planu je bilo i ispustanje letaka nad Hrvatskom. Otmicu zrakoplova je izveo Brunin rodjak Zvonko Busic, s americkom suprugom Julijen i jos cetvoricom prijatelja. Bruno je bio autor “Hrvatske deklaracije” koja je upozoravala medjunarodnu javnost na neravnopravan polozaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i na hrvatsku borbu za neovisnost. Otmica je imala svjetski odjek, a zavrsila je u Parizu gdje je tamosnja policija pucala u gume na kotacima odmah nakon slijetanj zrakoplova onemogucivsi tako ponovni uzlet. Da bi zahtjevi otmicara bili ozbiljno shvaceni, u garderobi newyorske postaje bila je ostavljena bomba na koju su otmicari upozorili policiju. Pri demontiranju bombe izbila je eksplozija i poginuo je jedan americki policajac. Bio je to nesretan slucaj, a ne namjera otmicara. Premda se na sudjenju mnogo govorilo o politickim i domoljubnim motivima hrvatskih otmicara, oni su bili osudjeni na duge kazne, a Zvonko Busic jos izdrzava kaznu dozivotnoga zatvora.

Bruno Busic je zauzeo radikalno stajaliste prema kojem hrvatski narod, do kraja ujedinjen, moze u odredjenom povijesnom trenutku ostvariti svoj vjekovni san - samostalnu i neovisnu drzavu Hrvatsku - i da ga nijedna svjetska sila ne moze u tomu sprijeciti. Rusenje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske drzave moze se, kako je isticao, postici samo u oruzanoj borbi, i to ne pod prisilom i s blagoslovom SAD-a i zapadnoeuropskih velesila, nego, naprotiv, protiv njihove volje i interesa. On je znao da svakodnevne kuknjave u hrvatskom emigrantskom tisku o iskoristavanju jugokomunistickih nasilnika te zapostavljanju i svakojakom maltretiranju hrvatskoga puka nece hrvatsko pitanje nikad pokrenuti s mrtve tocke. Cvrsto je bio uvjeren u to da ideoloske opreke Hrvata i njihovi razliciti politicki nazori nisu nikakva zapreka stvaranju hrvatske drzave.

Godine 1978. prorocki pise: “Zaista, ideja slobodne i nezavisne Hrvatske duboko je usadjena u svakome Hrvatu bez obzira na njegovo socijalno podrijetlo i osobno ideolosko i politicko uvjerenje”. Nijedan drugi politicar u izbjeglistvu nije u to doba bio toliko dalekovidan, a ni toliko hrabar da kategoricki iznese takvu tvrdnju. Mogao je to uciniti samo covjek cije je hrvatstvo bilo kristalno cisto i koji je duboko proniknuo u dusu svoga naroda i njegove stoljecima zapretane teznje i zelje. Borbu hrvatskoga naroda za svoje oslobadjanje zasniva na temeljnom moralnom nacelu: “Nijedan covjek, nijedan narod ne smije se pomiriti s ropstvom, pa makar morao za svoju slobodu voditi oruzanu borbu i u toj borbi pasti”. Bez krzmanja zastupa misljenje da je svako prepravljanje Jugoslavije za Hrvate samo jos jedna nova zamka i prijevara. U tom je pogledu nepomirljiv: “Unutar Jugoslavije ne moze biti ni hrvatske drzave ni hrvatske pravice ni ljudske slobode”.

Busic je bio svjestan toga da ce svojim radikalnim politickim stavovima izazvati bijes jugoslavenskih komunista koji su u ubijanju, zatvaranju i svakojakom zlostavljanju svojih politickih protivnika vidjeli spas svoje dotrajale tiranije. Ubrzo spoznaje da su Hrvati na Zapadu prakticki izvan zakona i da mu himbene zapadnoeuropske demokracije nece pruziti adekvatnu zastitu od jugoslavenskoga komunistickog podzemlja. U predgovoru svoje knjige “Ivan Busic Rosa, hajducki harambasa” (Mainz, 1977.) pise: “Za hrvatskoga ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj drzavi”.

Busic je zarana spoznao da je svaki covjek svoja sudbina i svoj put. Ni vlast ni moc ni bogatstvo nisu mu znacili nista. Cijeli se zivot borio za slobodu svoga naroda i za to je dao svoje najbolje dane i - svoj zivot. U njegovoj pripovijetci “Starac i zivot” (1955.) starac razmislja: “Zasto zivis? Da se napatis, pa da umres”. Ta zivotna filozofija vinjanskih tezaka nije mu bila strana, cak ju je i potpuno prihvatio. Da je ljudska egzistencija izlozena stalnoj opasnosti, nepredvidivosti i hiru sudbine, spoznaje Busic jos u mladickoj dobi. Kao petnaestogodisnjak u jednoj svojoj pripovijetci u liku starca Topana kaze: “Tako ti, sinko, u svitu. Niko te ne mora viditi. More li te neko ubit, ubit ce te. Lud je svit”.

Emigracija, pa tako i ona hrvatska, heterogena je i nesredjena sredina u kojoj postoji malo pravila, a cesto i premalo logike. U takvim se okolnostima sirila “tajna” da je Busic autor “Hrvatske deklaracije” i jugoslavenska je Udba to takodjer doznala. Nekoliko mjeseci prije pogibije Bruno Busic je izveo spektakularan pothvat koji je izazvao velike potrese u Jugoslaviji. Svedski TV novinar Bengt Goeransson snimao je dokumentarni program o Hrvatima i borbi za neovisnost. Busic je s njim suradjivao. Smatrajuci da bi nesto spektakularno u tom programu moglo pogubno djelovati na hrvatsku emigraciju i na jugoslavenski rezim, Bruno Busic je organizirao u jednoj sumi u Njemackoj “vjezbe” hrvatske gerile. No, gerilci odjeveni u “hrvatske vojne uniforme” i s oruzjem u ruci bili su samo statisti.

Svedski dokumentarac pod naslovom “Hrvati - teroristi ili borci za slobodu”, u kojem su sudjelovali i istaknuti hrvatski disidenti iz domovine, bio je prava senzacija. Jugoslavenski rezim i njegov cjelokupni aparat iskakao je iz vlastite koze. Tjednima su pljustala otrovna reagiranja na Svedsku i na Hrvate. Strasna galama izazvala je veliku znatizelju gradjana u domovini i potajno su se sirile pojedinosti iz TV dokumentarca. Svojim je reagiranjima jugorezim zakuhao takvu kasu da je situaciju morao neutralizirati objavom cijeloga sadrzaja TV dokumentarca u njihovim medijima.

Bruno Busic je donio fotografije “gerilaca” u urednistvo Nove Hrvatske. Priznao je da je vjezba bila namjestena i s kakvim razlogom. Ucinak je i na Hrvate bio velik jer su mnogi povjerovali da Hrvatska ima gerilu koja ce osloboditi domovinu. Doduse, bio je to ucinak kratka daha, ali jugoslavenski je rezim smatrao Brunu Busica iznimno opasnim, u prvom redu zbog njegova golema politickog utjecaja i sposobnosti animiranja hrvatskih ljudi. Cak dvije godine prije ubojstva, nakon samo nekoliko mjeseci u emigraciji i prije otmice americkoga zrakoplova i snimanja “gerile”, francuske su vlasti vec 1976. upozorile Busica da su dva jugoslavenska atentatora poslana da ga ubiju. Busic je uvijek bio na oprezu. Mijenjao je adrese po Londonu, ali je imao jednu slabost koju je neprijatelj iskoristio. Kao covjek iz hrvatski cvrstog imotskog kraja, Bruno Busic najvise je vjerovao svojim lokalnim sugradjanima koji su ga i okruzivali. Pero Gudelj, jedan od njih, sjedio je u urednistvu Busiceva Hrvatskog lista. Nakon sto je Busic ubijen, Gudelj je, navodni politicki emigrant, odletio u Jugoslaviju...

Udba je dugo planirala atentat na Busica. Kobne veceri, 16. listopada 1978., Busic je bio u Parizu. Tri dana prije nekamo je putovao izvan Francuske, a uoci ubojstva otisao je na neki sastanak. S kime se Busic sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Busic je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadica, u pariskoj cetvrti Bellevilleu. Busic se vracao poslije 23 sata. Ubojica je cekao u blizini i kada je Bruno zakoracio u mracno dvoriste, jugoslavenski je atentator pucao u Busica s ledja, iz pistolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoruzanja jugoslavenske vojske.

Okolni stanari culi su pucnjeve i tiho zapomaganje. Jedna stanarka, Hrvatica po imenu Cacko, vidjela je ubojicu - “onizu osobu u koznom kaputu kako se povlaci na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Busicev domacin Petar Brnadic dotrcao je u dvoriste, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivsi krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Busic je pokusao nesto reci, ali ga je snaga napustala. Umro je desetak minuta poslije.

Busicev pogreb u Parizu podsjecao je na oprostaje od drzavnika. Na ispracaj je doslo tisuce Hrvata iz cijeloga svijeta. Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama. No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veci su od materijalnih obiljezja. Busiceva je smrt, koliko je god tesko pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.

Posmrtni ostaci Ante Brune Busica 21 su godinu lezali u stranoj zemlji, na pariskom groblju Pere Lachaise gdje su njegov grob odrzavali stovatelji njegova djela uz pomoc Hrvatske katolicke misije. I napokon su se, nakon vise od dvaju desetljeca, posmrtni ostaci toga velikog domoljuba vratili kuci.

KRONOLOGIJA PRENOSENJA POSMRTNIH OSTATAKA BRUNE BUSICA:

Pariz:

 Govoreci na svecanom ispracaju, zastupnik u Saboru i dopredsjednik komisije RH za utvrdjivanje ratnih i poratnih zrtava Vice Vukojevic te otpravnik poslova hrvatskoga veleposlanstva u Parizu Filip Vucak zahvalili su se clanovima Hrvatske zajednice sto su sve ove godine, s paznjom i odanoscu, cuvali grob i spomen Brune Ante Busica. No, ni svecani ispracaj Busicevih ostataka u Parizu nije mogao proci bez incidenta. Naime, voditelj HKM-a u Parizu o. Zorislav Nikolic pozvao je prof. dr. Franju Topica, predsjednika HKD-a “Napredak” i svecenika sarajevske nadbiskupije da odrzi misu i propovijed u hrvatskoj crkvi u Parizu. Tom je prigodom voditelj sluzbenoga hrvatskoga izaslanstva Vice Vukojevic zabranio dr. Topicu da vodi misu. “Iz postovanja prema misi i uspomeni na pokojnoga Brunu te ne zeleci dovesti u neugodnu situaciju Hrvatsku katolicku misiju u Parizu, pristao sam da ne vodim misu, nego samo da koncelebriram na misi. No, onda je g. Vukojevic trazio da ja ne smijem ni koncelebrirati. Izdao je i pismenu naredbu da samo dvojica svecenika iz misije mogu koncelebrirati ovu misu. Tako je g. Vukojevic po vlastitoj odluci ‘postao biskup’. Naime, po crkvenom pravu samo mi moj biskup moze uskratiti pravo slavljenja mise”, kaze dr. Topic. Sam Vice Vukojevic o incidentu je rekao: “U Parizu je predvidjeno da misu sluzi o. Zorislav Nikolic. U koncelebraciji je mogao sudjelovati i kapelan HKM-a. Osim te dvojice svecenika nitko drugi nije bio predvidjen da sudjeluje.” O svemu se ocitovala i obitelj Brune Busica: “Dogovorili smo da za misu zadusnicu necemo traziti predvoditelja u krugu svecenika njegovih osobnih prijatelja, nego da ce misu sluziti mjesni zupnik o. Zorislav Nikolic, upravo u zelji da izbjegnemo bilo cije nezadovoljstvo. Doznali smo da je doslo do izmjene predvoditelja svete mise bez nasega znanja i da ce to biti dr. Topic. Zato smo od g. Vukojevica zatrazili da inzistira na prijasnjem dogovoru. No, o. Nikolic i dr. Topic ocito su se poigrali nasim osjecajima i krivo protumacili cijeli dogadjaj”, stoji u priopcenju obitelji Ante Brune Busica.

Zagreb:

U ponedjeljak 11. listopada posmrtni ostaci su zrakoplovom Croatia Airlinesa prevezeni iz Pariza u Zagreb. U zracnoj luci Pleso u ponedjeljak oko 14 sati priredjen je svecani docek, a drzavnom su se izaslanstvu uz Busicevu obitelj pridruzili i predstavnik Ureda predsjednika Andjelko Mijatovic, Djurdja Susak, supruga pokojnoga ministra obrane, Ante Beljo, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, Ante Petric, ravnatelj Zaklade “Ante Bruno Busic”, saborska zastupnica Zdravka Busic, predstavnici Hrvatskoga drustva politickih zatvorenika, duznosnici Ministarstva vanjskih poslova, MUP-a, HV-a, Matice hrvatske, HAZU-a, predsjednik Kluba povratnika iz iseljenistva Vlado Glavas... On o povratku Busicevih posmrtnih ostataka kaze: “To je velika pobjeda svakog dobronamjernog Hrvata, jer ostaviti u tudjini posmrtne ostatke covjeka koji je zivio i pao za Hrvatsku bila bi prava sramota za Hrvatsku. Da se taj cin mogao i prije obaviti, to bi se sigurno ucinilo.” Zbog velikog zanimanja javnosti, posmrtni su ostaci 15. listopada bili izlozeni u prostorijama HAZU-a, a na dan Busiceve pogibije prije 21 godinu napokon su 16. listopada pokopani na zagrebackome groblju Mirogoju u grobnici koja je uredjena na polju gdje su pokopani i hrvatski branitelji, u blizini groba ministra obrane Gojka Suska. Na sam dan pokopa od 13 do 14 sati posmrtni su ostaci bili izlozeni u mirogojskoj mrtvacnici, a sprovod je, s pocetkom u 14 sati, predvodio pomocni zagrebacki biskup Josip Mrzljak.

Mirogoj: