Poviest, ne samo nekoga naroda nego i cieloga čovječanstva zajedni­čko je djelo izmjeničnog djelovanja duhovnih i materialnih snaga, kao pokretnih činbenika svih ljudskih nastojanja i zamašitih stremljenja čovječjeg genija.

 I što je više nekoj narodnostnoj jedinici uspjelo da u okviru svojih obćih ambicija sabere što više tih zdravih, djelotvornih i trajnih snaga, to su i izgledi njezine veličine i sreće bili bolji i svietliji. Izvan svake je sumnje, da su najsolidnija vrela te veličine i sreće u pr­vom redu duhovna i duševna dobra, što ih stvaraju bilo odabrani poje­dinci, bilo čitav narod, oblikujući na taj način svoju kulturno-poviestnu osobnost, i davajući joj pečat njezine neoborivosti i bezsmrtnosti.

Jedno od najvećih takvih duhov­nih dobara i narodno-čovječanskih vriednota, jest kult majke, kao najuzvišenija i najobćenitija divinacija, koja je po svome bivstvu i svrsishodnosti ujedinila narode svih boja i svih kultura. Svaka, pa i najmanja narodnostna formacija povezana je kroz svoje ovjekovječene veličine, koje je tokom vjekova rodila iz svo­je krvi i poklonila čitavom čovječan­stvu, a sva su ljudska pokoljenja sa svih, i najzabitnijih predjela svieta povezana dubokim strahopočitanjem u poklonstvenom stavu bezgranične zahvalnosti i počasti pred najvećim misterijem i neprolaznom veličinom majke i materinstva. I kao što je svaki narod odabrao u godini dane na koje se sjeća i slavi one, koji su mu poklonili žrtvu svojih života ili stvaralačku silu svoga genija, tako je izabrao i dan, ili čitav mjesec, kao da se na koljenima smjerne odano­sti i izkrene ljubavi sjeća svojih naj­većih Stvarateljki, tihih svećenica svojih ognjišta i uzvišenih pojava svojih domova.

I hrvatski narod, u okviru svoje mlade države — rodjene i stvarane na dragocjenim životima najvriednijih sinova i posvećene revolucionar­nom krvlju junaka i heroja— sjeća se svih svojih majki diljem ciele domo­vine.

U prvom redu tebe, skromna, ali veličajno pojavo sa plodnih naših ravnica, oranica i livada, čarobnih brežuljaka i vrletnog kamenja, iz niskih potleušica i ponosnih zidanica, tebe, koja od ranog jutra do kasne večeri natapaš krvavim znojem lica i žuljeva svojih, sunčanom ljepotom obtočene brazde i suro stienje, da se poslije toga, umorna i premorena od prenapornog težačkog posla, opalje­na žegom, izšibana vjetrom i kišom, gladna i žedna, nagneš blago i nje­žno, puna andjeoske dobrote i nad­zemaljske milosti nad kolievke i krevetiće svojih mnogobrojnih sinova i kćeri, i tu tražiš nove snage i svježe sile za sutrašnje još veće napore i još tvrdju svagdašnju životnu borbu svoju. Ti si ona, koja je svome — kroz duga stoljeća, propetome naro­du darovala bezpregledne legije div-boraca, jedinstvenih heroja i vitezo­va, legendarnih junaka, koji su svo­jom bezprimjernom neustrašivošću i gvozdenim mišicama bili strah i tre­pet svih domovinskih neprijatelja. Ti si ona, koja je na svome blago­slovljenom krilu odnjihala bezbrojne javne radnike, predvodnike i lučonoše, koje je iznad svega kriesio svietli značaj i nepodmitljiva nesebičnost. Gubec, Starčević, Radići, dojeni su tvojim mliekom, odnjihani na tvome skromnom krilu. Ti si ona, koja je narodu posvetila najveći broj sinova, koji su prikazali sebe Bogu i narodu. Ti si, konačno, ona, koja s nadnarav­nom snagom — prem propete duše i prelomljena srdca — odprema krv krvi svdje na daleka bojišta i koja isto takvom i još većom snagom i bo­žanskim dostojanstvom dočeka crnu viest o nemilosrdnoj i preranoj smr­ti. Tvoja su skromna ognjišta, tvoji su tihi domići, tvoje je veliko i ne­dokučivo srdce majke — seljakinje — oduviek bilo, jest, i bit će, nepresahla i najveća snaga i veličina tvo­ga naroda, njegova sreća i njegova budućnost! Tebi, najveća stvaratel-ko novih pokoljenja, najdragocjenija riznico narodnih krieposti i vrlina, neka je vječna hvala!

Nadalje sjećam se tebe, draga na­ša neumorna radnice velegradskih i varoških predgradja, koja, primora­na tvrdom borbom života, na glas ju­tarnjih sirena tvorničkih dimnjaka, težka srdca, ali savjestno i točno na­puštaš svoje jedino kraljevstvo žene i majke, odgojiteljice i učiteljice, da zauzmeš svoje mjesto uz bučne stro­jeve ogromnih tvorničkih odjeljenja i radionica, i tu, prašna i znojna, ali povučena i šutljiva poput izklesanog spomenika zaradjuješ kruh svagda­šnji za sebe i svoju obitelj. Uz titanske čelične kolose — koji te zaglušuju svojom paklenom bukom i zavid­nom jurnavom, jedva se i primjeću­ješ. Dok ti prašina skoro nevidljivo sjeda na izmučeno tielo i izjeda pola­ko i neprimjetno tvoje i onako krhko zdravlje, pije krv i krade životne sna­ge, dotle ti ruke rade strjelovitom br­zinom natječući se sa onom stroja. A sve su misli tvoje, sve su čežnje srdca tvoga i sva je ljubav duše tvoje na tihome pragu tvoga majčinog car­stva, gdje si ostavila svoje mališane. I novi žar prelije ti dušu, a ruke su tvoje još brže i neumorni je. Neopisi­vo blaženstvo obuzme svaku ćeliju tvoje umorne krvi, kada nakon mu­čnog rada preuzmeš onu ulogu i onu misiju, koja ti je od Providnosti i za­konom naravi predodredjena od vje­kova: ulogu žene i misiju majke! I sada, kada ćeš neizkazanom strplji­vosti i pobožnom ljubavi hraniti i či­stiti svoje mališane i učiti ih prve molitve i prve   krieposti,   zaboravit ćeš na svoje težko životno breme, a tvoja je jedina težnja sreća i zadovoljtsvo tvoje djece. Tko je veći od tebe?! Zato se pred tobom, majko-radnice, s uzhitom klanja cieli tvoj narod i izriče svoju najdublju za­hvalnost.

Konačno sjećam se i tebe, pono­sna naša intelektualko, koja si svo­jim kulturno-javnim djelovanjem dokazala svoje zamjerne duhovne sposobnosti i zauzela dostojna mje­sta na ljestvici družtvovnih vriednosti. Posebničke i javne ustanove, ure­di i katedre, postali su tvojim drugim domom. Snagom svoga pera i darom govorničtva zanosiš tisuće i milijune, a svojim uztrojstvenim sposobnosti­ma predvodiš čitavim skupinama, udahnjujući u svaki svoj čin veliku dušu jedne velike majke. Poviest ti je namienila odgovornu ulogu narod­ne odgojiteljice i misionarke, koja će svim svojim sestrama iz sviju stale­ža ukazivati na jedino izpravne puteve blagostanja i smirenja, i biti uzornim primjerom majčinske požrtvovnosti i samopriegora na liniji preporodne borbe svoje domovine i svoje države. Neka je blagoslovljen tvoj poviestni rad, neka je naplaće­na svaka tvoja žrtva!

 Majko, hrvatska seljakinjo, radnice i intelektualko! Više nego ikada zove vas na jedinstvenu liniju stremljenja vaša mlada hrvatska država!Više nego ikada potrebna joj je vaša veličanstvena povezanost u radu i borbi za pobjedu ljepših i svietlijih dana cjelokupnog naroda. Veličajna epopeja vašeg majčinog Križa neka je blagoslovljena riznica sreće vaše,i sreće svih vaših hrvatskih sinova i kćeri!                             

Dorotea Ladašić