Nebrojenim žrtvama i besprimjernim otporom dobili smo mi Hrvati domovinu Hrvatsku. Ali mi svi želimo i tražimo još više.

Ne samo u pogledu kompetencija, nego i u teritorijalnom pogledu naši zahtjevi nisu u potpunosti zadovoljeni. Opravdani su naši zahtjevi, jer je bez prigovora hrvatstvo svih onih, koji to zahtijevaju. A osim toga ono, na što se pozivamo, da svoje zahtjeve pretvorimo u pravo, tako je časno, veliko i nedvojbeno, da samo slijepac i pokvarenjak može tim činjenicama osporiti važnost. Mi se, naime, pozivamo na povijest, na slavnu i časnu našu povijest, a pozivamo se i na današnje prilike, kojih se ne trebamo sramiti ni bojati.

Ali dok to zahtijevamo potrebno je, onako inter nos, napraviti ispit savjesti, i zapitati se, koliko smo stvarno svojom vrijednošću zaslužili, i kako naši narodni grijesi stoje u odnosu sa zaslugama. Potrebno je zapitati se: kakovi smo bili i da li zaslužujemo ono što želimo.

Jedan narod može samo onda računati na puninu svoje nacionalne stvari, ako su sve energije toj stvari predano služile, i, što je glavno, ako su ljudi još od najmlađih nogu odgajani u čistom nacionalnom duhu i tako dobili jasnu spoznaju o sebi,o svojoj pripadnosti i o svome narodnom biću.
Koliko smo mi onome prvome uvjetu zadovoljili, skoro je suvišno i govoriti. Izroda smo imali na pretek. Za Judin novac, za šaku leće, za položaj, plaću i ime, iznevjerili su se mnogi i mnogi jadnoj majci Hrvatskoj i stavili svoje sile u službu stvari, koja je negirala sve, što je hrvatsko. A narod je organizam jedan. Zdravi organ pati od onoga bolesnoga. Vrijedni i pošteni Hrvati snose posljedice onih loših.

A kad je govor o drugome uvjetu, o ranom nacionalnom odgoju, onda vidimo, da tu nažalost jako loše stojimo i da mnogo trebamo učiniti, da krenemo na bolje.

Ove i slične misli bude se u nama, kada namjeravamo nešto reći o nacionalnoj ulozi hrvatske majke, one majke, na čijoj duši leži također dio krivice, za sva ona zla, koja su nas tištila. Naša nacionalna stvar nije odmah na majčinom krilu dobivala, svoju zdravu njegu, pa onda nije ni čudo, da je išla krivim putem, i da je trebalo mnogo jada i truda, dok ju se je spasilo. Fali nam sistematski nacionalni odgoj.

Prošlih godina, kad smo hrvatovali i borili se za narodne ideale, oni sumnjivi i nestrpljivi često su znali reći, da je već dosta tih poklika, zastava i povorka, da ima važnijih stvari, da od toga ne će biti nikakve koristi itd. A zaboravili su ovi, da, kad ono hrvatovanje i ne bi bilo postiglo rezultate, koji su već tu, ono bi ipak bilo donijelo jednu neprocjenjivu korist.

To je ona spomenuta neprocjenjiva korist našega hrvatovanja, jer je one najmlađe odgojila u čistome hrvatskom zraku, koji više ne će biti u stanju nitko tako lako okužiti. To je ona možda jedina hrvatska generacija, koja će moći skroz čistom savješću tražiti puninu hrvatstva, a mi smo generacija, kojoj se je boriti i tražiti što više, ali u svakom slučaju nama je plaćati grijehe svoga pogrešnoga odgoja, grijehe svoje i tuđe. Kasnije prilike u životu sruše doduše više puta i ono najbolje što je u djetinjstvu sagrađeno, ali ono što je svijesno i namjerno s majčinim mlijekom popijeno, ne ruši se tako lako.

Srpska majka znade vrlo dobro svoju zadaću i svaka joj čast za to. Primjerni srpski nacionalizam duguje svoju zahvalnost u prvom redu majci, koja ljuljajući na krilu i u zipki svoje čedo, tepa mu i pjeva o srpstvu i srpskoj povijesti. 0 Kosovu polju, o Kosovskoj djevojci, o Majci Jugovića, o sv. Savi, Dušanu, Karađorđu i ostalim važnim imenima, mjestima i datumima srpske prošlosti, znade svako srpsko dijete prije nego stupi u osnovnu školu. A kad je već stupilo u školu, za srpski odgoj nema više opasnosti. Odgaja ga srpski učitelj, srpskim knjigama.

Plodovi takvoga odgoja nisu izostali. Gledajmo srpsku inteligenciju, gledajmo građane, radnike i seljake, oni mogu biti različite političke, socijalne i kulturne orijentacije, ali svaki je njihov čovjek prije svega i na koncu konca Srbin, i kad je srpstvo u pitanju, eto ih svih na okupu. Njima je srpstvo u tolikoj mjeri uliveno, tako je već prvim odgojem cementirano, da ga nikakvi kasniji utjecaji nisu u stanju ispiti ni izbrisati. Opet kažemo, svaka im čast za to, ugledali se i mi Hrvati u njih.

Ni rezultati našega odgoja nisu izostali, Svima vrludanjima i zabludama, koje su nas toliko nevolja stajale, kriv je uvelike i naš prvi odgoj, koji je nasjeo tuđim računima, razvodnio se, bio ovakav i onakav, samo ne čisti i hrvatski.

Pomislimo samo na onaj historijski period od 1918. do danas. Srpska je majka ostala i dalje na svojoj ulozi, a naše su majke krojile djeci sokolske bluzice, šile skautske kapice i vijorile jugoslavenske zastavice... Kitile su obitelji i prsa svoje djece rekvizitima novoga nacionalizma, a hrvatstvo se ni spominjalo nije, jer ga tobože i nema više, žrtvovalo se je, priključilo i udružilo, da postane jače i veće. Taj pravac prvoga odgoja u još jačoj mjeri nastavila je osnovna, o produbila srednja i visoka škola, i onda koje čudo, da smo došli ondje, gdje smo došli, i da smo imali onoliko bezkičmenjakovića, koje je svak mogao vući za nos. Koje onda čudo, da smo morali batinama, zatvorima i globama dokazivati, da ima još Hrvata?
Koje čudo, da nam je falilo ono, što je bitno za opstanak jednoga naroda: falila nam je svijest o sebi i svojoj vrijednosti. Kao da nam nije bila jasna spoznaja o svojoj vlastitosti i posebnosti, jer smo uvijek nasjedali maglama, koje su nam tu spoznaju mutile. Koje čudo, da nismo vidili ni osjećali sebe kao samostalni organizam, dostojan vlastitoga glasa, imena i života, kad smo još iz najmlađih nogu trubili djeci, da smo tek dio nečega, tek kap u moru, tek grana na stablu. Nama je dugo vrijeme falila odvažnost osoviti se na vlastite noge, isprsiti se i postaviti gord i ponosan vis-a-vis drugoga, jer jaku nacionalnu svijest ima samo onaj narod, koji svoj patriotizam već u obitelji njeguje. Sjena neke ničim nerazumljive inferiornosti, sjena nedostojna naših časnih pradjedova, pratila je hrvatski narod i priječila ga, da dade iz sebe junački glas svoga života, a to zato, jer smo odgajali mlakonje, a ne gorde i ponosne male Hrvate.

Mi smo sada išli na bolje, jer smo se na svojim leđima opametili, ali će nam još trebati dosta vremena, dok naš nacionalizam postigne onaj stupanj zrelosti i ponosa, koji imaju drugi narodi. Francuzi, Englezi, Njemci, Srbi, Talijani itd., prožeti su u mesu i kostima, od glave do pete svojim nacionalnim imenom. Ono ih svugdje i uvijek prati, kao što ih prati njihovo vlastito ime. Ono je zastavni dio njih, kao žilica u organizmu, kao kap kolajuće krvi u žilama. Nacionalno ime im je nešto, o čemu nema diskusije, jer raspravljati njima o tome, značilo bi za njih isto, što i pitati se, jesu li jedan i jedan dva. Tom nacionalnom atmosferom prožete su njihove obitelji, škole i društva, pa se svugdje na svoj način doprinaša kamenčić slavi i časti dragoga narodnog imena.

Mi, nažalost, nismo takvi. U zabludi ili idealizmu, kako hoćete, žrtvovali smo sebe, da drugi bude veći. Za ljubav tuđih računa zanemarili smo odgoj svoje nacionalne stvari.

Odgojiti najprije u punoj mjeri čistog Hrvata, koji zna što je i kome pripada, koji poznaje svoj narod, svoju prošlost i svoj teritorij, koji je svijestan svojih prava, svoje jačine i svoje vrijednosti. To najprije, a onda zreo i pošten neka misli kako zna da je njemu i hrvatskom narodu najbolje. Ali, imat ćemo tada garanciju, da će uvijek čisto hrvatski misliti i da se ne će svome rodu i imenu nikada iznevjeriti. Tko hrvatstvo na majčinim grudima popije, tome će se uvijek kosa naježiti, kada čuje Lijepu našu, kao što recimo Francuz drhće, kada čuje svoju Marseljezu.

Radi svega ovoga bilo bi već jedanput vrijeme, da ispravno počnemo, da se opametimo, te da i naše majke preuzmu na sebe čisto hrvatsku odgojnu ulogu, te tako doprinesu najdragocjeniji prilog izgradnji nove i buduće Hrvatske.

Dužnost je hrvatske majke stvoriti u obitelji pravu hrvatsku atmosferu. Sve ima govoriti, da je to hrvatski dom. Počam od imena, koja dajemo djeci, pa do svake stvarčice i svakog kutića, sve to ima govoriti, svugdje se ima viditi hrvatski okvir. Neka se djeca zovu hrvatski, neka pozdravljaju hrvatski, neka gledaju slike hrvatske, neka govore i pjevaju hrvatski, čast svakome, ali najprije ćemo mi ono svoje štovati i učiti, čuvat ćemo se svega, što bi naše hrvatstvo moglo omlohaviti i razvodniti.

Naše dijete neka zna za hrvatske granice, gore, gradove, rijeke i nizine, a tek onda neka uči tuđe. Najprije svoj zemljopis, svoju povijest. Ako budemo htjeli ukrasiti pokućstvo, zidove i odijela raznim narodnim motivima, mi ćemo posegnuti u prvom redu za hrvatskim motivima, jer su oni bar toliko lijepi, koliko i kod drugih naroda. Kada budemo djeci nešto darivali, kada ih budemo nagrađivali, uvijek će to biti darovi s hrvatskim pečatom. Osobito će hrvatska majka paziti, da dijete govori narodnim hrvatskim jezikom, divnim jezikom hrvatskim, koji još od 13. stoljeća, nekoliko stoljeća prije Vuka, živi u našoj kjiževnosti. Svi nazivi neka budu hrvatski. Neka tako zovu stvari, mjesece i blagdane. Slikama mrtvih i živih hrvatskih velikana ukrasit će hrvatska majka svoju obitelj. Nad krevetom i nad stolom neka vise hrvatski spomenici i datumi. Svaka čast onim slikama o dolasku i pokrštenju Slavena, ali dajte vi nama najprije slike o dolasku i pokrštenju Hrvata. Ništa razvodniti, sve najprije stopostotno hrvatsko, kao što je recimo u srpskoj obitelji sve stopostotno srpsko. Nemamo ništa protiv slika o slavenskoj nošnji, ali mi hoćemo, da naša djeca bez okolišavanja znaju za nošnju sunčane Dalmacije, ponosne Bosne, ravne Slavonije i bregovite Hrvatske.

Osobito će hrvatska majka paziti, da ispravlja i parira eventualne krive utjecaje, kojima njezino dijete bude izloženo u školi i u društvu. A nadasve pak će nastojati, da odgaja poštene, vrijedne, marljive, radišne i karakterne Hrvate, s vjerom u Boga i snagu svoga naroda. Mi ne trebamo i ne želimo odgajati silnike i imperijaliste, koji će posizati za tuđim. Tuđe poštuj, a svojim se diči, neka bude geslo. Neka se drugi samo ruga našoj tobožnjoj dobroćudnosti i etici, mi možemo kazati, da su nas ta svojstva kroz teška iskušenja i održala na životu. Zbilja, kad prelistamo malo našu povijest i pomislimo na sve one borbe, koje smo izdržali, a sve bez puške i sile, onda moramo doći do zaključka, da nas je baš taj etički princip vjerovanja u pravdu održao i sačuvao.