»Majka vrši najveću dužnost prema cielomu narodu, svojoj domovini i prema svojoj državi«. Poglavnik

Svi se naši problemi, sva se naša nastojanja kreću u užim ili širim krugovima oko onoga za cielo čovječanstvo najvažnijega i njemu najbližega problema, a to je život, njegov smisao i njegovo održanje. K životu je sve usmjereno. I kod onih, koji priznaju samo materialni, bioložki život, s trajanjem od nekoliko decenija, dok se tvar ne razpadne ili ne izmieni sam u nekoj dužoj vremenskoj preobrazbi. Ali i kod onih drugih, koji priznaju životni dualizam, to jest život duha i život tvati, metafizički i fizički život čovjeka, po kojima tek uzkladenim i uzajamno njegovanim i jesmo razumna bića s vrhovničkim dostojanstvom i vlasti nad sva ostala zemaljska stvorenja. Sva vjekovna borba i naprezanja, sve divovske žrtve i mučeničke boli, svi uzdasi ljudstva, krv i suze njegove u gomilama i pojedinačno dadoše se za život. Za život, da postoji, za život sretan i dostojan čovjeka, za život, koji usavršuje i konačno smiruje.

Fizički se život čovjekov začne i dobije prve skladne oblike u tielu majke, koja ga donosi i na sviet. Prema tome moglo bi se reći, da je majka izvor ljudskog bivstvovanja na zemlji, da je ona njegova nositeljica i roditeljica. Da, majka je sigurno kao pomoćnica Stvoritelja života najveća stvarateljica, a prema tome i najveća dobročiniteljica čovječanstva. Po njoj se, naime, ono besprekidno, obnavlja preporada i postaje tako reći bezsmrtno, vječno. Ali još samim podavanjem života nije izpunjena pod-puno dužnost ni zadaća nijedne majke. Donesavši plod na sviet mora ga majka u dva smjera, ali posve uzklađeno njegovati: mora ga uzgajati tjelesno, i, odgajati duhovno do punine čovjekove vriednosti i životna zadatka njegova. Zanemarivši bilo koju stranu učinila je propust, koji će se odmah štetno odraziti na cielom biću djeteta. No kako je svaki pojedinac, pa bio on baš i nejako diete odmah član velike ljudske zajednice povezan s njome, ovsan o njoj j njoj isto tako i obvezan, - jasno je, da će se sve dobro i pozitivno kod njega odraziti odmah i na cielom zajedničkom tielu, koje će od toga imati koristi, kao što te sve zlo i negativno škoditi opet čitavoj zajednici. Tako je, dakle, majka Po drugi puta opet ili dobročinitelj ili krivac narodu i državi. Ma da je bolno po majku, ipak jest tako, da njoj pripada diete samo po odgoju i uzgoju, ali da se ono razvija j biva podpun čovjek za druge, za novu sredinu, koja će ga primiti i kojoj će se predati, a preko nje u prvom redu, dakako, svome narodu, svojoj domovini. Kakav će biti taj novi član u velikom narodnom kolektivu ovisi u prvom redu opet od majke kao one, koja u svojim rukama ima životni razvoj, oblikovanje i izgradnju svoga djeteta. Mnoge nažalost majke u svojoj uzkoj ljubavi zaboravljaju ili bolje reći nisu uobće ni sviestne toga. da su one svakim svojim porodom majke ne samo toga svoga tjelesnog izdanka, neg0 i svih onih tisuća i tisuća,u koje će se ukopčati život njegov,objaviti ne za deset godina nego po predaji dobara kroz stoljeća i stoljeća. Da roditeljke ne znaju toga, krivo je uobće mišljenje i pojmovi, što je majica i koje su njezine dužnosti obiteljske, narodne i domovinske.

Istina je, doduše, da pod pojmom majke mislimo u prvom redu ženu kan donositeljicu fizičkog života djeteta u sviet. Kod ovoga završava se pojam većine neupućenih ljudi, a i velikoga broja nesviestnih majki. Jedan dio, onaj manji, ide i dalje. Zna, da život bez uvjeta razvitka ne može postojati, da ga nestaje za čas tako reći posve bezsvršno. Zna, da se za taj novi život mora brinuti ona, koja ga je i porodila, majka. Ali zaboravljaju, da ga majka nije porodila za sebe, pa da je prema tome moraju svi podpomagati, a pogotovo oni, koji u prvom redu i s pravom računaju na njezino diete. Podpomagati je tako, da ga i ona ne bi odgajala samo jednosmjerno, kao da nije i umno, nego samo tjelesno biće, jer bi ga tako iznakazila i unesrećila Iznakazila i unesrećila ga za njega sama, za nju i za cielo družtvo, koje ga očekuje i koje u njega stavlja svoje nove nade i planove. Majka je, dakle, j odgojiteljica, čuvarica, savjetnica i voda svoga djeteta, a po njemu i svoga naroda. Ta druga zadaća njezina jednako je tako važna kao | ona prva, ako se uobće majčina dužnost i može ovako razdieljivati. Kao vječni neki stražar bdije majka nad dobrom djece svoje, nad dobrom naroda svoga. Ona je kao riznica, kao nepresušno vrelo, iz kojih se uviek vadi. uviek crpe, ali nikada ne do dna: U majci živi narod, u majci su pohranjene sve njegove svetinje, sve njegovo blago i imovina. Majka daje djetetu prvi žig, prvu oznaku, da je član upravo ovog, a ne onog naroda, jer ga uči prvu rieč narodna govora, jer ga upućuje u ljubav upravo domovinskih ljepota i svojina, jer ga upoznaje s domaćim običajima i ljudima iz minulosti i iz sadašnjice. Majka rađa junake borbe i misli, ona loži vatru za razplamsalu ljubav do svega, što je narodno, državno, domovinsko, što je veliko, sveto, uzvišeno, častno. Ona svojim srdcem, svojim oštrovidnim okom znade u pravi čas ukloniti od zla, zapriečiti ga i postaviti sve na svoje pravo mjesto. Umije jednako vješto i s uspjehom razkrinkati opasnost vanjskih, kao i onih nevidljivih nutarnjih neprijatelja. Bedem je i štit svoga naroda I još više! Ona je duša njegova, bilo njegova života. Ona se privija nad sve rane i boli, nad sva krvarenja j stradanja njegova. Ona je majka svih, jer je po tjelesnom majčinstvu naučila biti uviek i duhovna majka, u službi svima, koji joj i ne pripadaju po krvnoj vezi. Jest, svaka žena, svaka Hrvatica uviek, a danas napose mora i treba biti majka.

To znači biti svima sve: žalostnima utjeha, slabima jakost, palima uzdignuće, klonulima nada, zalutalima putokaz, bolestnima zdravlje i melem, osamljenima brižni pratilac. No isto tako i s radostnima djeliteljica njihova veselja, sa sretnicima dionica njihove sreće i tako redom. Imat za sve razumievanja, svima pripadati, a za sebe ništa ne tražiti, za sebe ništa ne posjedovati, ništa ne imati, oznake su u pojmu dobre i prave majke. Takove bi morale i sve biti. Za takove ih odgajati i spremati. Kako ih je osobito zadnje vrieme izkvarilo, kako su žene ulazile bez ikakove duhovne pripreme u brak, to se odmah na cielom organizmu čovječanstva osjetilo da je žena, naročito žena kao majka zatajila, a mnogo puta i posve izdala. Kad se stupa u brak, odmah se mora misliti i na ono najglavnije, a to je izgradnja obiteljskog svetišta. Za njega mora biti tako mnogostruko poučena i odgojena žena. Da, i psiholožki, i liečnički, jednako kao i pedagožki i praktično-kućanski. Takova će se žena kao majka moći snaći u svima potežkoćama i teretima, koje nuždno sa sobom nosi zajednički život, gospodarstvo, priliv novih članova, njihove potrebe i opravdani zahtjevi. Prilagoditi se novom načinu života, zaboraviti i sve svoje opravdane želje i čeznuća, a kraj toga uviek sačuvati vedrinu i radost, što više imati upravo skladište veselja i snage, pripomoći jakosti za svoje članove, za svoga muža i djecu, to je tajnovita mudrost, koju diktira samo požrtvovno i nesebično majčino srdce.

Kako je mnogo tih čarobnih moći nestajalo u životu majki, sve je odmah popustilo i pošlo unatrag. Sve! Tamo, gdje bi se možda i najmar manje očekivao upliv ili utjecaj njezin, jednako tako kao i ondje, gdje su se svaki dan opravdano dizali vapaji i kletve na majke nemajke, na majke ubojice, oskvrnileljice, zločinke. Kada se vidjelo, da se ne može dalje, da se ide u propast, pokušalo se ovim i onim načinom, ovim i onim sredstvom spasiti ono najvažnije, najglavnije — majku.

Majčin dan je imao tomu poslužiti, ali se istodobno nije postavila sjekira na korien. Vratiti ženi dostojanstvo, podati majci čast, djeci najveću vriednost i značenje, a u isto vrieme čuvati netaknuti prag bračna svetišta, obiteljskoga doma bili su jedini liekovi i putovi te ozdravljenju. Odgojene djevojke vjere, poštenja i ćudoredja jamstvo su sretnih obitelji, sretne države i naroda. Popravljati treba iznutra, a ne šupljim svečanostima izvana.

Vanjskim se načinima hoće podati jednako štovanje majci s njezinom djecom, koja su joj najljepši ukras, diadem, ponos, radost i sva njezina budućnost. S djecom, po kojoj je jedino prava majka i koja joj jedino mogu dati sav smisao i sreću obiteljske zajednice. Izreći majci i zahvalnost za sve njene nenaplative muke i boli, drhtaje i trošenja u vječnom izgaranju i nestajanju u drugima i za druge. A kada se u sve hrvatske domove, u sve hrvatske kuće vrati staro hrvatsko poimanje o cieni i značenju majke, kada će i opet majke biti kraljice svojih obitelji i središte, oko kojeg će se kupiti posebnim uzhitom njezina djeca i njezin muž, onda će vanjsko slavlje majki izgubiti svoju potrebu održavanja.

Hrvatske će majke biti j opet žile kucavice narodna života, njegove čuvarice i odgojiteljice, umjetnice oblikovanja njegove narodne duše i duha, vječni gardisti i obrana njegova.


Đurđica Vitković