Kozara, na kojoj su partizanski odmetnici počinili to­like zločine, na kojoj je tekla mučenička hrvatska krv i čije šume su čule jauke potlačenih, mrcvarenih i mučenih, ta Kozara, koja je puna nepoznatih grobova hrvatskih mu­čenika, postala je konačno grobljem partizana....

Kozara je pala. O tom je Glavni stan Poglavnika izdao svoju obaviest broj 6. na dan 21. srpnja 1942. godine. Ta obaviest glasi:

»U zapadnoj Bosni u području planina Kozare i Prosare bili su stvorili sovjetski agenti pobunjeničko žarište, iz koga su u cielome tome kraju vršili nasilja i zločine na životima i imovini naroda.

Da se tome zločinačkom djelovanju stane na kraj, provedena je proti tim pobunjenicima, koji se nazivlju par­tizanima, bojna djelatnost, koja je započela opkoljavanjem dne 10. lipnja, a završena dne 18. srpnja o. g. s potpunim uništenjem neprijatelja uz neznatne vlastite gubitke.

Neprijatelja u borbi palih nabrojeno je preko 3.500 (tri tisuće pet stotina), a zarobljeno je oko 8.000 parti­zanskih pomagača.

Plien je znatan. Osim velikih količina svakovrsnog oružja i strieljiva pronadjena su i velika skladišta živež­nih namirnica, te svakovrstnog inog tvoriva, što su ga partizani bili od naroda napljačkali.

Ovaj su uspjeh polučile pod njemačkim vodstvom, boreći se hrabro i junački, hrvatske domobranske i usta­ške te njemačke postrojbe uz sudjelovanje madžarske dunavske mornarice u vjernom bratstvu oružja.

Mnogi naši novopostrojeni gorski sdrugovi upravo su sjajno prošli i izdržali svoje vatreno krštenje.

Neprijatelj se je žilavo branio u gorskim utvrdama sa svom lukavošću i iskorišćujući teško prolazno bezputno i gorovito tlo, nu obruč se je oko njega neumorno suzivao. Svi očajni pokušaji, da se probije i izmakne iz obruča pro­pali su i svršili teškim krvavim gubitcima.

Bojni podhvati stavljali su na obkoljavajuće postrojbe obzirom na teško gorovito tlo velike zahtjeve«.

S južne strane Kozare stezali su obruč i jurišnici Poglavnikova tjelesnog sdruga i domobrani. Na Lisini i Rav­nom Bukviku pružali su partizani dosta žestok odpor. Ipak su i odande protjerani uz neznatne naše žrtve dalje na Ko­zaru. Jurišnici su ih gonili kao munja, partizani su bježali glavom bez obzira. Sve je bježalo na Mrakovicu i na Vitlovsku, gdje su bila glavna uporišta partizana. U svom povlačenju sjekli su stabla i prevaljivali ih preko ceste samo da uspore napredovanje naših oružanih snaga. Još danas leže divni borovi posječeni u vitkom rastu uz cestu.

Prepiljeni su na nekoliko dielova. Tu su ih naši odmah od­stranjivali s puta dok su drugi zatrpavali raskopanu cestu, tako da je progon neprijatelja napredovao ipak daleko brže nego što su to partizani očekivali.

Sa zapada su obruč stezali novo postrojeni gorski sdrugovi, koji su bili sastavljeni od domobrana novaka, koji su kroz godinu dana prošli dobru školu i bili su prvi domobrani, koji su izvježbani u Nezavisnoj Državi Hrvat­skoj. Oni su trebali proći prvo vatreno krštenje i gorjeli su od čežnje da pokažu vještinu i znanje. Zato je medju njima bilo osobito živo. Oni, koji su godinu dana proveli vježbajući po domobranskim vježbalištima Hrvatske, išli su sa svojim puškama i strojnicama, a medju njima bilo je i onih najmladjih, koji su svoju dužnost prema domo­vini počeli vršiti tek prije nekoliko mjeseci. Oni su napre­dovali s lopatama na ledjima.

Gorski sdrugovi pošli su prema Kozari sa zapada i imali su cilj stići do. podno Kozare, te tamo čvrsto stisnuti obruč oko postava partizana, tako da ih se uhvati u mrežu, iz koje ne će nitko moći izmaknuti. 12. lipnja kasno u večer stigla je gorska divizija na cestu izmedju Bosanskog No­vog i Kostajnice, suzbivši usput neke manje odpore po koje šačice partizana.

Jedan mladi častnik Gorskih sdrugova svjedoči:

Tako smo 18. lipnja stigli pod Kozaru i obavili svoj zadatak. Ubrzo dobivamo novi zadatak: osigurati cestu Dubica—Prijedor. Radi toga moramo zahvatiti zapadni dio Kozare. Dolaze časovi najtežih borbi. Trebalo je izdržati nadčovječne napore, da ostanemo pobjednici i da zadržimo žestoke navale partizana. Tu se osobito istakla prva bojna ustaško-domobranske pješačke pukovnije, koja je izdržala navalu od preko 1500 partizana, iako je bila opkoljena, ali je uspjela probiti se i zauzeti odredjeni postav. Na taj način zatvorili smo partizane sa zapada.

Obruč postaje sve uži i uži. To se osjeća medju parti­zanima na Kozari. »Vodje« već pomalo gube glavu, stega je popustila. Oni sad već misle samo na jedno: probiti se pod svaku cienu. Jedini put, koji je preostao da se probiju je put preko Donjeg Jelovca prema zapadu. Na svim dru­gim stranama na daleko i široko čvrsto stoje hrvatske oružane snage, kojima bi upravo upali u ruke.

Snagama, koje su zatvorile obruč sa zapada dolazi u pomoć još treća bojna četvrte gorske pješačke pukovnije.

Opet vodimo teške borbe i zauzimamo položaj oko dolova i »Jugovića Briega«. Te ćemo postave sliedećih dana morati žestoko braniti od upravo ludjačkih pokušaja proboja partizana i obranit ćemo ih.

Čim smo zauzeli te važne položaje, partizani pokuša­vaju u protunapadaju vratiti ih, ali u suradnji pješačtva, topništva i zrakoplovstva uspieva nam u odlučnoj borbi izdržati napadaje. Odmetnici imaju samo toga dana na tom mjestu preko 500 mrtvih.

Sliedećeg dana pokušavaju s napadajem na Kapeli i Asinoj straži. Tamo je naš stožer i naše topništvo. Dolazi do težke borbe. U žilavoj borbi suzbijeni su partizani i na ovom postavu.

Odmetnici ne miruju, ne daju nam odahnuti ni jednog dana, ni jedne noći. Umorni smo, anoću tek počinju prave borbe.

Noć pred Ivanje je. Noć odlučne i žestoke borbe za dolove i »Jugović Brieg«. Partizani su doveli preko tisuću ljudi. Borba traje cielu noć. Dok negdje daleko po našim domaćim brežuljcima ljudi pale ivanjske kriesove, dotle ovdje zuje metci i praskaju puške. Prema jutru dolazi do borbe ručnim bombama i noževima u rovovima. Bore se prsa o prsa. Tu se ističe treća bojna četvrte gorske pje­šačke pukovnije, koja se bori nadčovječno, divovski. Par­tizani uskaču u rovove, ali domobrani ne popuštaju. Još uviek se drže. Oni dobro znadu, da se u tim kratkim i od­lučnim časovima radi o pobjedi hrvatske oružane snage nad odmetnicima, oni znadu i to, da kratki časovi najteže borbe donose pobjedu i slavu.

Nakon tih poraza partizani su seljačkom pučanstvu javili, neka se spašava kako tko zna. U najtežim časovima ostavili su ih naravno na cjedilu. Samo svoje najpovjerljivije, borce i članove komunističke omladine, skupili su i s njima su pokušali posljednji puta probiti se. To je bilo noću od 3. na 4. srpnja. Tada je nešto poslije pola noći počeo novi najžešći napadaj na Dolove i »Jugovića Brieg«. Partizani su doveli sve raspoložive snage s Kozare, svoje najbolje oružje i pokušali posljednji put. Prve noći odbijeni su uz tako krvave gubitke, da se jedva može zamisliti. Ti su gubitci bili i po sto puta veći od naših. Za te noći sliedio je jedan dan tišine kao pred strahovitu oluju. Sliedeće noći partizani su opet pokušali s napadajem. Sad se više nisu borili kao
ljudi, sada su izgledali kao bjesomučne zvieri, pobješnjeli psi, koji krvavih očiju nasrću i femo gdje ih čeka gotova smrt. To je očaj i strah pred zasluženom kaznom gonio te vjetrogonje u borbu. Naši su izdržali tu borbu noževima prsa o prsa. Partizani su čak na borna kola išli s bombama i puškama, upravo kao mravi su navalili na borna kola. A saveznički njemački vojnici kosili su ih kao klasje dozrelo za žetvu. Naravno, klasje kukolja. Te noći neprijatelj je konačno potučen do nogu te je tako svršila bitka
za Kozaru.

Kažu, da je medju poginulima i najveći zlotvor Ko­zare Šoša. No, tko bi medju onim tisućama lješina našao i tražio njegovu lješinu. Metak iz puške, od kojega je po svoj prilici poginuo, svakako je daleko preblaga kazna za nje­gova zla djela. Drugog zlotvora Kozare »civilnog kome­sara«, svjetskog skitnicu Antona Glavičaka, kojega su na Kozari nazivali »španac«, jer je kao vjetregonja prešao sav sviet i nigdje se nije zadovoljio i zaustavio u poštenom rodu, jer i nije htio raditi i pošteno zaradjivati svoj kruh, nego mu je bilo ljepše živjeti o tudjoj muci i tudjem znoju pa je već od španjolskog gradjanskog rata u službi Moskve, njega su uhvatili. U Kozari je kao "politički komesar" mogao poigravati životima ljudi, kojima je nametnuo svoju zliko­vačku vlast. Njega su trojica seljaka svezana dovela u ruke hrvatskih oružanih snaga da dobije zasluženu kaznu za svoja zlodjela.

Tko je nakon borba na »Jugovića Briegu« i Dolovima prolazio onim krajem Kozare, nailazio je samo na tragove lievo i desno, na mrtve lievo i desno i pred svojim nogama. Od prebrojenih tri i po tisuće mrtvih, što je obaviestio Glavni stan Poglavnika, oko tri tisuće mrtvih partizana palo je samo ovdje. Tri kilometara dugo bi bilo groblje,kad bi iskopali za svakog partizana poseban grob. Zato se ta bitka za ovaj postav može smatrati odlučnom bitkom za Kozaru, a isto tako najodlučnijom bitkom u svladava­nju partizana u Hrvatskoj. Kozara govori jasno o snazi hrvatske vojske, o njezinom junaštvu i o njezinoj nepobje­divosti.

Kozara, na kojoj su partizanski odmetnici počinili to­like zločine, na kojoj je tekla mučenička hrvatska krv i čije šume su čule jauke potlačenih, mrcvarenih i mučenih, ta Kozara, koja je puna nepoznatih grobova hrvatskih mu­čenika, postala je konačno grobljem partizana, jedinstve­nim grobljem, kakvoga nema nigdje. Tamo su pokopani partizani, tamo je pokopano i partizanstvo u Hrvatskoj.