Stožer grad Zagreb-Pripremne bojne

Svaki je ustaša shvatio život kao putovanje u vječnost i pripisuje smrti životonosnu ulogu. On je uvjeren, da poklik: »s nama je« ima duboko značenje, on povezuje one, koje je na oko smrt razstavila, čvršćom vezom od svih zemaljskih veza. Znade, da ta rieč je izrečena usnama onih, koji znadu i vjeruju, da smrt nije zatvor nego otvor, da nije svršetak nego početak.

 

Uzkrsnućem naše na­rodne državne slobode i samostalnosti dokončana je 13-stoljetna borba hr­vatskog naroda. Mora se priznati, da i ako je kroz to dugo razdoblje mno­go krvi proliveno ipak je u vremenu od 7. siečnja 1929. do podpunog oslobođenja 10. travnja 1941. bor­ba bila najžešća kako na maču, tako i na peru i rieči, čiji je posljedak bio najveći gubitak u dragocjenoj krvi i tvarnim dobrima hrvatskog naroda.

Obnovom Nezavisne Države Hrvatske dokazana je činjenica, da se samo odlučnom borbom stiče sloboda naroda i Države, a ne putem nagađanja i popuštanja, putem raznih kompromisa, što su nam propoviedali ne­ki naši bivši mekušci političari, tražeći oslobođenje evolutivnim putem. Njihovim metodama borbe kom­promitiralo se načelo narodne i državne samobitnosti.

Sa pravom su naši protivnici pitali nas na svakom ko­raku: »Što hoće Hrvati?« Jedino im je bilo jasno što hoće Ustaše, kojima je Poglavnik 7. siečnja 1929. sa­žeto izrazio misli, osjećaje i želju davši Ustav Ustaše, hrvatskog oslobodilačkog pokreta, a 1. lipnja 1933. Načela hrvatskog ustaškog pokreta.

U navedenim propisima dao je Poglavnik izraz onome, što kroz stoljeća bruji u žilama cjelokupnog hrvatskog naroda, zapretano na ognjištu svakog, da jednom u povoljnom trenutku bukne nesmiljenom žestinom.

U duhu spomenutih načela odgajala se mladež pod vodstvom učvršćenih odgojitelja, a sveučilištarci učiniše naročito svoju dužnost. Tajne organizacije proradiše. Vježba se po noći u vojničkim vrlinama. Sastanci se održavaju po raznim skrovištima uviek na drugom mjestu kako bi se izbjeglo oku vlasti. Nastaju vojničke organizacije, koje djelomično vježbaju već po novom, krišom dobavljenom ustaškom vježbovniku, a građan­ska i seljačka zaštita, ustrojena u svrhu obrane sela i grada od napadaja organa vlasti, na nedužne vježbe po vježbovniku bivše hrvatske domobranske vojske. Građani i seljaci, sposobni za oružje, dobivaju za nastavnike u vojničkim vrlinama bivše častnike i dočastnike. Vježba se većinom noću na udaljenim mjestima izvan naselja. Pripadnici postrojba se množe i nitko ne žali truda, da nakon svakodnevnog napornog rada u svom zvanju obavi još i po noći svoju domoljubnu dužnost, kako bi bio što spremniji na poziv svog Po­glavnika dići se na oružani ustanak. Pravovremeno se provađa i selekcija građanske i seljačke zaštite, a nje­no častničko vodstvo pristupa ozbiljnom radu na stva­ranju osnova za nastupanje prisilnom odcjepljenju od Srbije. Osnove se naročito proučavaju iza izbora 1938. god. kada su ove postrojbe bile od vladajućih ljudi tolerirane. Vode se žustre debate u stožeru u kojima sudjeluju sposobni častnici svih vrsti oružja. Svakome se zrcali na očima velika radost u radu za ovu svetu stvar. Natječu se u radu stariji svojom opreznošću i mlađi svojom smionošću. Osnove se povjeravaju samo izkušanim borcima i značajnim ljudima, dok se mom­čad podučava u stražarskim, poljarskim i lugarskim vrlinama, kako bi se moglo pred tuđom vlašću sakriti pravi smisao odgoja.

Prigodom mobilizacije Jugoslavije povjerava se vodstvo jedinica dobrim borcima na rieči i maču. Pod­vrgavaju se proučavanju znamenitiji građevni kao i potrebni podhvati oko objekata kada za nastup do­đe momenat.

U Zagrebu se natječe građanska zaštita sa već postojećim ustaškim postrojbama omladine i sveučili­štaraca kako će na dan oslobođenja što više oružja, hrane, novca i ostalog tvoriva sačuvati hrvatskom na­rodu oduzevši to iz neprijateljskih ruku, te. predati ustaškim vlastima.

Valja iztači da je građanska zaštita posjedovala odoru, a neposredno prije osobođenja, privrženošću na redarstvu stojećih činbenika dobila i oružje, pa je na taj način mogla odmah nastupati kao redovita hrvat­ska vojska.

U danima oslobođenja natjecali su se zaštitari (kasnije službeno nazvani zaštitni lovci) sa ustaškim postrojbama i u gradovima i selimajlto će više sabra­ti ratnog tvoriva, kao i ostalu imovinu, da je pošteno izruče ustaškim oblastima. Jedni i drugi hrle u hrvat­sku pokrajinu daleko od svog doma, da na poziv rade na sređen ju ustaške Hrvatske, znajući da su duhom jedinstveni, a da to dovađa do jedinstva, moći i snage.

U prvim mjesecima njihovog rada na tlu pokazaše odmah time, osobitu volju, izdržljivost, znanje i spremu u velikoj ljubavi za domovinom.

Danom 24. lipnja 1941. god. propisuje Poglavnik odredbu o sastavu i djelovanju ustaškog pokreta. U poglavlju III. u grani Ustaške vojnice toč. c određuje se postrojavanje pripremne ustaške bojne, u koje se po potrebi mogu vojačiti ustaše iz pučanstva uobće s pravom na nošenje odore i oružja za vrieme vježbe i službe. Ovim bojnama pripadaju među ostalima a pre­ma potrebi svi duševno i tjelesno sposobni Hrvati, koji se nisu ogriešili o probitke hrvatskog naroda. Postroj­be se diele u godišta od 18—30 godina i one od 30—40 godina.

Stožer grad Zagreb pristupa odmah nakon izdanja spomenute odredbe postrojavanju pripremnih bojna po taborima. Vodi osobitu brigu oko nabave odjeće i obuće kao i oružja. Ustanovljuje u tu svrhu Postajno zapovjedničtvo ustaškog stožera grad Zagreb, kojemu stavlja u dužnost brigu oko svrstavanja pripadnika u borbene postrojbe i njihovog odgajanja u vojničkim vrlinama.

Po taborima su određeni vojnički odgojitelji, ko­jima se javljaju kako bivša ustaška mladež tako i već izvježbani zaštitni lovci. Sve što je smatralo da je spo­sobno braniti oslobođenu Domovinu oružjem u ruci, očuvati samostalnost Hrvatske i osebujnost hrvatskog naroda pohrlilo je u pripremnu bojnu.

Odgoj ovih ljudi u vojničkim vrlinama nije bio pretežak, jer je svaki pripadnik osobitom ljubavlju i sabranom pažljivošću pratio svako tumačenje svojih predpostavljenih i nastojao sve nalaze što zdušnije iz­vršiti. Za mnoge je bio ganutljiv doživljaj, kada je vi­dio prigodom podjele pušaka kako ju je mnogi pripad­nik pritisnuo k sebi i poljubio, znajući da će s njom u borbu za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske i za svog Poglavnika.

Nije bilo nikakvo iznenađenje, kada je postrojba pripremnih bojna iza položene ustaške prisege na gro­bu Otca. Domovine dne 1. studenog 1941. u jačini od oko 1000 pripadnika odala počast uzornim mimohodom izpred svog Poglavnika, dobila pohvalu od strane ust. stožera grad Zagreb, kada se uoči okolnost, da su se u vježbanju natjecali mladići od 18 godina starosti sa onima u dobi od preko 40 godina, samo da im se odo­bri čim prije poći u podhvate protiv odmetnika, koji se u to doba pojaviše u nekim krajevima Korduna.

Nakon odredbe, da se jedna- polubojna pripadnika pripremne bojne stožera grad Zagreb stavi u priprav­no stanje za odlazak u podhvate na Kordun mora ta­danji stožernik mr. ph. Kavran odgovarati neke mladi­će, kao i one starije sa više djece, da bi odustali od svoje priprave za polazak, jer još nije takva situacija, koja bi njihove žrtve zahtievala, ali mu bijaše uzalud­no, jer su se svi takmili, koji će prvi stupiti u borbu protiv neprijatelja svoje ustaške Države, stvorene žrt­vama i borbom ustaša pod vodstvom svog ustaškog Poglavnika, koji je uređuje i izgrađuje po ustaškim načelima. Stožernik vidi u svojim pripadnicima pred­vodnike i primjer u hrabrosti, stezi, rodoljublju i požrtvovnosti, vidi junake rođene od junaka. Razjašnjava svoje stanovište da je junačtvo ustaškog vojničara ve­liko i istinsko zato jer je prirođeno, ali ipak nije ne­promišljeno. Podsjeća pojedince, da svaki treba svoj život ljubomorno čuvati i ne izlagati ga nesmotreno, jer ga država i Poglavnik treba. Samo kukavica čuva svoj život izmičući borbi i davajući petama vjetra čim se pokaže i najmanja opasnost. Ustaša naprotiv prko­si opasnosti, prkosi neprijatelju, prkosi i samoj smrti, ali budući da njegov život po samoj prisegi pripada ustaštvu, hrvatstvu i Poglavniku, valja svoje junačtvo, koje inače ne poznaje granica ni prepreke u danom času i obuzdati.

Određeni pripadnici probdješe noć od 19. na 20. prosinca 1941. da dočekaju žuđeni čas odlazka, kada su krenuli otvorenim teretnim samovozima put Kor­duna. Iako su bili oskudno za zimsko ratovanje odje­veni, pa i pored pomanjkanja automatskog oružja, hrle ovi junaci držeći se one: »Boj ne bije svietlo oruž­je, već ga bije srdce u junaka«. Prkos, Dobrić, Lasinja, Barunovec, Lasinjska Duga Sela, Trepče, Pokupsko, Bučica, Bović, Cerovac, Brezova glava, Kađadi bijahu mjesta, koja naši pripadnici pod najtežim vremenskim okolnostima i velikim oskudicama očistiše od dušmana Nezavisne Države Hrvatske. Nabujali potoci, blatni pute vi i ostale potežkoće, nisu mogle spriečiti odvažne junake, koji odani svom Poglavniku i vierni svojim za­povjednicima da neumornim naporima svladaju od­metnike.

Početkom veljače 1942. postrojava stožer grad Za­greb drugu polubojnu svojih vrlih pripadnika koji odo-še da pojačaju postrojbe prve braće pod vodstvom častnika P. T. B. Ne zaostaju oni u srčanosti, smiono­sti i ostalim vrlinama iza junaka P. T. B. koje zadivljuju svojom odvažnošću. Nije prošao ni mjesec dana iza odlazka spomenute postrojbe šalje već u ožujku 1942. stožer grada Zagreba treću polubojnu, koja ima zadatak, da svojim posebnim putem samostalno prokrstari neke krajeve Korduna, kako bi se neprekidnim lancem očistio ovaj kraj od okorjelog neprijatelja sve­ga, što je hrvatsko. Sve ove jedinice Stožera grada Za­greba su se takmile sa ostalim borcima kako u strplji­vom podnašanju oskudice, tako i u ostalim vojničkim vrlinama. Nakon druge polovice travnja ostaju manji odredi sa specialnim zadatkom u pojedinim mjestima Korduna, dok se ostali nakon ponovnog postrojavanja daju u protjerivanje i iztrebljivanje skupina odpadnika, kojima ie uspjelo prebaciti se iz Korduna u Veliku župu Prigorje i na područje Hrvatskog Zagorja, gdje im se pridružilo nekoliko seoskih badavadžija i grad­skog probisvieta.

Već 18. travnja 1942. i sliedećih dana prokrstarile su postrojbe Ustaškog Stožera grada Zagreba mje­sta, gdie su se ove pribjeglice pojavili. U energičnim podhvatima pod zapovjedničtvom i rukovodstvom svog zapovjednika, Postajnog zapovjedničtva, kao i vlasti­tih častnika i dočastnika uspjeva ovoj postrojbi u za­metku odkloniti opasnost širenja odmetničtva, odstranivši sa ovog svieta sve kolovođe, komandire i kome­sare sa ovog područja.

Nije neznatan udjel pripremne bojne stožera u zaštiti imovine i stanovničtva drugih župa. Lipik, Pa­krac, Biela Stiena, Novoselec Križ i Čazma bijahu mje­sta, čije stanovničtvo zahvaljuje svoje posjede i živote pripadnicima ovog stožera.

Pripadnici stožera pojačavaju neko vrieme i noć­no stražarenje po gradu Zagrebu, a naročiti odred vrši stražu kod važnijih vojničkih objekata. Upotrebljava­ju se i za pratnju vagonskih pošiljaka hrane u pasivne krajeve, tako da' nije bilo niti jednog vojničkog zvanja, koje je mnogobrojno, a da nisu pripadnici ust. stožera Zagreb sudjelovali i to uspješno.

Zakonskom odredbom o ustrojstvu, novačenju i popuni stajaće ustaške vojnice prestale su djelovati pripremne bojne kao posebna grana ustaškog pokreta. Njeni pripadnici imaju služiti kao pričuvnici za nado­punu stajaće ustaške vojnice kada to uztreba.

Unatoč prednjoj odredbi, ali u saglasnosti sa istom sačinjava dio pripadnika i dalje jednu samostalnu po­strojbu, koja ima zadatak da štiti važnije objekte u Zagrebu i brine se da mir i poredak u mjestu, tako i u njegovoj bližoj okolici ne bude narušen, naravno uz ostale sigurnosne činbenike.

Prigodom izpraćaja pripadnika, koji su po dužno­sti putovali samovozima bilo vlakovima, sudjelovala je uz dužnostnike stožera i rodbina pripadnika. Značajno je, da se tom prilikom nije čuo za svjetskog rata uobi­čajeni plač i lelek rodbine, što potvrđuje činjenicu, da je sav narod shvatio ustašku zakletvu, da život poje­dinca pripada Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvat­skoj, čime je došlo do izražaja i ona pjesnikova: »Boj se onog ko je viko bez golema mriet jada«.

Stožer grad Zagreb ponosi se svojim pripadnicima pripremnih bojna, jer su svi sviestni da će Nezavisna Država Hrvatska biti samo onda sigurna na svojim granicama i sređena u svojoj unutrašnjosti, kada je budu čuvali i branili ustaše, koji će ju voliti i cieniti zato, što će je smatrati svojom. Sami pripadnici su po­nosni, što su ih žitelji svakog kraja gdje su oni nastu­pali prigrlili kao rođenu braću, nalazeći u njima prave i izkrene svoje branitelje, elitne pripadnike hrvatske vojske. Svaki od njih je nesavladiv borac. U pobjedi spašava svoj život za daljnje usluge Državi i Poglavni­ku. Gdje nema izgleda u pobjedu bira smrt. Gine tiho muževno izmiren s Bogom i s ljudima, nakon do kraja izvršene dužnosti, znajući da vječno ostaje »s nama« preživjelima.

Svaki je ustaša shvatio život kao putovanje u vječnost i pripisuje smrti životonosnu ulogu. On je uvjeren, da poklik: »s nama je« ima duboko značenje, on povezuje one, koje je na oko smrt razstavila, čvršćom vezom od svih zemaljskih veza. Znade, da ta rieč je izrečena usnama onih, koji znadu i vjeruju, da smrt nije zatvor nego otvor, da nije svršetak nego početak.


 
 

Anketa

Posljednja preuzimanja