Gacko, mali gradić u Gatačkom polju, sjedište kotara, koji je 1941 godine brojio oko 1000 stanovnika, bio je jedan od najisturenijih i najugroženijih naših postava uz Crnogorsku granicu.

Udaljen od ove svega 15-tak kilometara bio je stalno izložen napadima pljačkaških crnogorskih grupica i većih dobro ustrojenih grupa bivših vojnih četnika koji su se udružili sa Bajom Stanišićem u Crnoj Gori.

 I ako je Crna Gora bila zaposjednuta od talijanske vojske, ona baš ništa nije poduzela da se osigura granica tako da su je četnici slobodno prolazili.

 Hrvatska je vlast poduzela potrebno da, u granicama mogućnosti, tu granicu stavi pod nadzor. U tome je bilo početnih uzpjeha, sve dok talijani nijesu počeli suradjivati sa četnicima, iz početka prikriveno pa onda sve otvorenije.

 Da bi omogučili četnicima njihove pljačkaške pohode na hrvatski državni prostor, talijani su počeli postavljati brojna ograničenja našim vojnim posadama. Ipak se je uradilo što se je više moglo.

 U Gackom je bilo sjedište oružničkog voda. Njegov je zapovjednik bio poručnik Hamdija HASANOVIĆ. U njegovom su sastavu bile oružničke postaje GACKO, STEPEN na putu prema Bileći (izpod AVTOVCA), FOJNICA na putu prema Nevesinju, ŠIPOVICA pod planinom Bjelašnica, JASENAK i KAZANCI a ubrzo je uzpostavljena oružnička postaja LIPNIK prema crnogorskoj granici te ZAGRADCI zapadno od STEPENA, pod BABA planinom. U samom mjestu GACKO nalazila se je i jedna satnija I. bojne Vojne Krajine, koja je držala postave u mjestu te u izturenom postavu kod sela AVTOVAC.

 Velika večina stanovnika Gackog i okolice bili su Hrvati muslimanske vjeroizpovjedi koji su, preko svojih prvaka, uporno tražili da se u njihovom kraju ustroji jedna vojna postrojba koja bi preuzela obranu čitavog područja.

 Za osnivanje pripremne bojne je bio odredjen satnik UNS-a Herman-Krešo TONGAL. Čim su se talijani, dana 29.V.1941 godine, povukli iz Gackog upučen je Tongal, preko Nevesinja i Kifina sela, sa dva kamiona, noseći sobom iz Mostara, za prve potrebe, 200 pušaka, 12 strojopušaka i tri težke strojnice te veliku količinu streljiva. Naknadno je iz Trebinja, dopremljeno još 230 pušaka koje su izuzete iz tamošnjeg skladišta mjestnog zapovjedničtva. Dosta se je oružja nalazilo u oružničkim redovnim pričuvama.

Sa TONGALOM su u Gacko došli poručnici UV Mato VODOPIJA i Stjepan ŠPRAJC,vodnik PTB-a Drago GREGORIĆ i još 16 dočastnika. Vrlo brzo im se pridružio i Poglavni pobočnik profesor Alija ŠULJAK nakon što je pomogao Sudaru da skupi dragovoljce u Nevesinju.

 U Gackom, kao središtu kotara je ustrojena pripremna bojna Ustaške vojnice jačine 400 ljudi od kojih je oko 200 bilo pod oružjem a ostali su bili u pripremi. Tako je u suradnji sa oružnicima i satnijom Vojne Krajine, ustrojen nadzor nad granicom prema Crnoj Gori kod sela LIPNIK, kao i stalne obhodnje u tom prostoru.

 Na zahtjev seljaka visoravni prema sjeveru, odnosno u prostoru sela BORAČ osnovana je oružnička postaja ČEMERNO koja se pokazala kao najvažnija odporna točka protiv nadiranja srbskih četnika a uzkoro i srbskih boljševika koje je njihovo vodstvo poslalo u borbu van Srbije.

 Glavni ustrojitelj pripremnih postrojbi oko ČEMERNOG je bio oružnički vodnik Šemso ŠURHOVIĆ i razvodnici Ramo HABOTA i Ibrahim OMERAŠEVIĆ. Ustrojeno je osam dragovoljačkih vodova, da je bilo oružja to bi bile satnije, i to:

u zaselku IGRI pod vodstvom Hasiba SALČINA,

u zaselku LUKA pod vodstvom Huse ĐOLETA,

u zaselku LONČARI pod vodstvom Hamida GADŽE,

u zaselku MEDENIK pod vodstvom Alije OREHIĆA,

u zaselku MENJACI pod vodstvom Huse LONČARIĆA,

u zaselku PRIDVORICA pod vodstvom Čamila ČOLPA,

u zaselku SODERI pod vodstvom Jašara ČORBE,

u zaselku ŠUMICA pod vodstvom Murata LENDO.

Bilo je tu, što pod oružjem a što u pripremi, oko 1200 ljudi. Oni su, pod vodstvom oružničkih dočastnika a uzkoro i predvodjeni svojim ljudima koji su u jugoslavenskoj vojsci bili dočastnici, osiguravali izuzetno osjetljiv prostor visoravni ČEMERNO.

 Vodile su se tu nevjerojatno težke, uporne i krvave borbe. Četnici iz prostora Tjentište i doline Sutjeske su uporno napadali na te postave jer su im u mnogome smetali njihovim prodorima u dubinu Hercegovine. Kada je u studenom 1941 godine u te krajeve došao predstavnik Draže Mihajlovića, jugomajor Boško TODOROVIĆ uslijedilo je niz napada na područje BORAČA. Oni su kulminirali velikim napadom koga su četnici započeli na Badnji dan 1941 godine. Kao bijesni vukovi su jurišali po dubokom snijegu na postave naših branitelja koji su ih dočekivali u svojim dobro utvrdjenim postavima. U tim možemo reći ludjačkim upornim napadima naši su branitelji imali 24 poginula. A broj četničkih žrtava je bio mnogo veći ali njih nije nitko ni brojio. Ni tada a ni kasnije, ni četnici ali ni srboboljševici nikada nijesu uzpjeli zauzeti Borač. Nikad dok god je rat trajao.

 Druga vrlo jaka dragovoljačka grupacija se okupila oko oružničke postaje Šipovica. Pri tome je dragocjenu pomoć pružio njen zapovjednik, oružnički vodnik Marijan BANOVAC. Uz tu oružničku postaju je, početkom srpnja 1941 godine, održan sastanak seoskih prvaka tog kraja pa je odlučeno da se osnuje jaka dragovoljačka postrojba.

 U tom području i u području KULE FAZLAGIĆA je osnovano pet satnija pod vodstvom poručnika UV Lea TOGONAL i zapovjednika oružničke postaje Šipovica Marijana BANOVAC te drugih zapovjednika:

u 1-voj satniji Kula Fazlagića vodnik Mehmed DŽEKO

vodnik Arif KRVAVAC

u 4-toj satniji Kula Fazlagića vodnik Derviš JUGO

vodnik Hamid FAZLAGIĆ

u 5-toj satniji [ipovica vodnik Ferid ČAMPARA

vodnik Ahmed SARIĆ

u 6-toj satniji [ipovica vodnik Čamil DILBEROVIĆ

vodnik Adem KRVAVAC

u 7-moj satniji Kula Fazlagića vodnik Suljo RIDOVIĆ

Uz Marijana Banovca su tu djelovali Memišaga DŽUBUR i Čamil KRVAVAC a izuzetno dragocjenu pomoć je pružio oružnički narednik Omer PERVAN.

 I u prostoru oružničke postaje Šipovica su se vodile vrlo uporne i krvave borbe, u kojemu je sa obje strane bilo vrlo velikih gubitaka. Ali četnici Šipovicu nikada nijesu osvojili. O težini tih borbi najbolje govori podatak da je u proljeće 1942 godine iz satnije Čamila DILBEROVIĆA, koja je brojila 115 ljudi pod oružjem, bilo 34 poginulih.

 Za izuzetne uzpjehe u borbi protiv četnika a kasnije i srboboljševika oružnički narednik Marijan BANOVAC je odlikovan kolajnom za hrabrost Poglavnika Ante Pavelića I. stupnja (zlatna) sa pravom naslova Vitez.

 Herman Krešo TONGAL i Leo TOGONAL su bili odlikovani kolajnom za hrabrost Poglavnika Ante Pavelića III. stupnja (mala srebrna) a poručnici ŠPRAJC i VODOPIJA sa Vojničkim redom "Željezni Trolist" IV. stupnja s hrastovim grančicama.

 Kada su, koncem 1941 godine, satnik TONGAL i poručnici ŠPRAJC i VODOPIJA povučeni u Zagreb, sa postrojbom je nastavio upravljati nadporučnik Čamil KRVAVAC i Marijan BANOVAC.

 Koliko su težke i krvave bile te borbe najbolje govori podatak kako je u 1941 godini pripadnicima Gatačke grupacije dodjeljeno deset Poglavnikovih velikih srebrnih kolajni za hrabrost te stotina brončanih, od čega 24 posmrtno.

 Zastava dragovoljaca Kule Fazlagića kotara Gatačkog je bila odlikovana kolajnom za hrabrost Poglavnika Ante Pavelića I. stupnja (zlatna) sa pravom naslova Vitez. Naknadno je još odlikovano kolajnom za hrabrost Poglavnika Ante Pavelića III. stupnja (mala srebrna) 34 pripadnika Gatačke bojne grupe a brončanom 81 pripadnik grupe.

Copyright by D.Scuric.Prenošenje i kopiranje ovog materiala bez pismenog dopuštenja autora teksta ili urednika ove pričaonice nije dopušteno.