Marjan Banovac prvi je odlikovan Poglavnikovom zlatnom kolajnom za hrabrost.

Sjedimo u sjeni veličanstvene Begove džamije. Protiče Miljacka i šumi. Izpred nas se odvija jedan posebni život. Prepun šarenila. Tu se mieša Iztok sa Zapadom. Sarajevo nam se predstavlja u gruboj ra­tnoj slici. U bezkrajnoj rieci ljudstva, ko­ja teče Baščaršijom, razaznat ćete one stare Sarajlije, koji su doživjeli burne godine, opazit ćete mnoge žene i djevoj­ke pokrivene zarom. Kroz to množtvo opazit ćete i po kojeg »Crnca«. Mlad je i snažan. Makar nema noge, on se vedro smije. Na prsima mu odsieva srebrena kolajna za hrabrost.

Sjedimo u maloj kavani. Razgovaramo. Stari poznanik, a sada proslavljeni ju­nak na bojnom polju, Marijan Banovac puši cigaretu. Najednom se okrene i reče:

»Pogledaj, molim te, koliko ima ovih sakatih mladića! Oni su nekada sanjali o životu, zdravlju. A danas su ostali bez noge ili ruke. No, oni ipak ne tuže, oni ne kunu sudbinu. Neka s njima porazgo­varaju ona gospoda, što za borbu i težke neprospavane noći u planini, znaju samo iz izvještaja i novinstva. Tada će čuti rieči, koje može samo hrvatski borac izgo­voriti. Čuti će rieči, koje slave domovinu, koje i djelom pokazaše neizrecivu ljubav prema velikom Poglavniku. Istina, mnogi to ne će razumjeti, ali što ćemo! Ovo je vrieme za sada izbacilo na površinu dvie vrste ljudi: jedni su gotovani, koji bježe od puške i sukoba s odmetnicima, a stal­no za kavanskim stolom razglabaju o ra­tu i borbama, a misle na osobnu korist i novac, a drugi su oni, koji od prvog da­na, kad zasjaše traci sunca slobode, pa do danas prolievaju najvruću krv za svoju domovinu kloneči se izpraznih rieči.«

Pored nas prolazi šarenilo sarajevskog života. Mieša se siromah s bogatim. Pro­daju se opet vrući somuni. Dućani su na Baščaršiji kao muzeji. Tu ćete sve naći. Nema stvari, koju ovdje ne ćete pronaći. Prodavači izvikuju. Hvale robu. Tu ćete naići i na ljude, žene i dječicu, koje je ratni vihor najviše pogodio. Vidjet ćete bezbroj muhadžira. Njihova blieda lica i prestrašene oči govorit će o bezpriemjrnim patnjama, koje preturiše preko glave.

U tom šarenilu sreo sam Marijana.vi­teza Banovca. Kao stari poznanik pozvao sam ga u jednu malu kavanu. U dimu hercegovačke cigarete razgovarali smo. Tada je iznenada naišao jedan plećati čo­vjek bez ruke. Marijan ga je opazio i po-vikao:

»Omere, jesi li to ti! Hodi malo amo!«

Srdačno se s njim pitao. Govorili su o Gacku, Borcu, Fazlagić-Kuli.

»Ovo je jedan od junaka iz Borca!« — reče mi Marijan. Stisnuo sam mu lievu ruku, jer desne nije imao. Upitao sam ga za zdravlje i kako živi. On je izpod crnih i gustih obrva odgovorio:

»Pa, eto, kako se uzme! Živi se od da­nas do sutra. Ali, da vam pravo kažem neobično je bez svoje kuće i svog zavi­čaja. Oh, da mi se je samo vratiti!«, a onda je povišenim glasom nadodao:

»Ali, brate, mora se sve preživjeti, jer čovjek može biti jak ko stanac kamen samo kad hoće. A mi borci moramo iz­držati još malo. Skoro će nam svanuti, ako Bog dadne. Doći će dani svietla i is­tine, jer moraju doći.«

Otišao je Omer. Junak iz Borča, hrvat­skog Alkazara. Na prsima nosi veliku sre­brenu kolajnu za hrabrost.

Tada sam Marijana nagovorio na jedan razgovor o borbama, koje su od 1941., pa do nedavnih dana vodjene u kotaru gatačkom.

Marijan je skupio obrve. Oči su mu za­sjale. Povukao dim cigarete i započeo go­voriti o onim velikim danima.

»Osnutak Nezavisne Države Hrvatske zatekao me je na oružničkoj postaji Šipovica (Borač). Bio sam zapovjednik po­staje. U tim danima su se dogodjaji raz­vijali munjevitom brzinom. U neposred­noj blizini se nalazi granica Crne Gore. Barut je mirisao u zraku. Svi smo znali, da će biti okršaja. Naš stari i podli dušmanin ne će mirovati. I tako je bilo. Od­mah u početku.« ...

Prve borbe na planini Volujaku odbio je s milicijom i oružnicima 15. srpnja 1941.

Od Gacka prema Šipovici bio je Ma­rijan napadnut od većeg broja pobunje­nika.

To bijaše deset dana poslije.

Podli neprijatelj je napao iz zasjede. Milicija je primila borbu. Odmetnika je bilo mnogo više, ali milicija izdrža do dolazka ponoći. Odmetnici ostaviše velik broj mrtvih i ranjenih.

1. kolovoza 1941. uputio se vitez Mari­jan na promatranje Gredelja. U predve­čerje bijaše napadnut od gomila četnika. Odlučnim protunapadajem odbio je zaplotnjake i protjerao ih preko granice u Crnu Goru. Sutradan se borba ponovila na Gredelju. Odmetnuti su zlikovci do­šli pojačani. Po oštrom stienju zagrmili su pucnji. Četnici su odbačeni do Izgora, zatim do Čemerna i konačno do Vrbe.

Na svakom koraku su ostavili krvav trag. Dok je sunce zapadalo i skrivalo se za masiv planine, četnici su urlali kao zvieri:

»O, Jovane, kukala nam majka... iz­gibosmo! ...«

4. rujna 1941. bijaše Gacko obkoljeno od četnika.

Na taj glas pošli su Borčani u većem broju. Kod sela Kravareva otvorila se borba. Četnici su pokušali zaustaviti pro­dor junačkih Borčana. Ali, graničari su tvrd orah! Uspješnim vojničkim potezom pobunjenici su okruženi i većim dielom uništeni. Nedaleko Kravareva boračka se milicija sastala s domobranskim odjelom, koji je vodio satnik Šikić. U zajednici su udarili na razbijene bandite.

S poklicima i s pjesmom na usnama proslavljeni borci s granice raztjeraše i uništiše bande. Pošto su svršili zadaću, vraćali su se natrag. Uzput su bili napad­nuti iz zasjede. To su bili tri četnika, tri ogorčena neprijatelja hrvatske slobode. Pali su živi u ruke Borčanima. Tada im je i sudjeno.

BORČANI SU UVIEK VODILI   BORBE VITEŽKI

Makar su Borčani vojnički nastupali i vitežki vodili sve te borbe, ne mrcvareći neprijatelja, ipak su četnici počeli s najužasnijim masakriranjem hrvatskog življa.

Kao gladni vukovi upadoše četnici u muslimanska sela. Nadjoše djecu i žene. Muževi su bili odsutni. Planuše tiha sela u mračnu noć. Zaurlaše balkanski zlikovci

U ranu zoru, kad se muževi vratiše, zastadoše bez daha:

Kuće bijahu samo garište ...

Na ledini izpod kuće ležala je stara majka zaklana, a petgodišnji sin izkoma-dan. U njihovim mučeničkim tielima bile su zabodene kame s mrtvačkom glavom.

Borčanin je stisnuo pesnicu i prozbo­rio težke rieči:

»Gospodaru svih svjetova, Ti vidiš ovo vratim milo za drago! Borba je najavlje­na, primamo je... oko za oko, zub za zub!«

I pošle su jake satnije graničarske mi­licije.

Krv nevinih mora biti osvećena ...

BEZPRIMJERNIM JUNAČTVOM SINOVI BORCA JURIŠAJU...

Četnici su obezglavljeni. Pronese se glas:     

»Borčani su došli!«

Užas u četničkim redovima.

Točno razporedjeni udarili su graničari sa svih strana.

Opet jauk i vrisak obezglavljenih krvo­pija hrvatskog naroda. Jovan, Risto, Mi-ho, Gjordjo i ostali bradati četnički des­poti razbjegoše se pred snagom boračkog oružja. Jer četnici su junaci, kad se radi o nezaštićenim ženama i nevinoj dječici.

Poslije podpunog poraza četnici se raz­bjegoše.

U daljnjem krstarenju Borčani su na ovom području zarobili s oružjem šest pobunjenika. Milicija se povratila k svo­jim domovima bez i jedne žrtve.

BORAČKA MILICIJA IDE U POMOĆ FOČI I POMAŽE PROTJERAVANJE KOMUNO-ČETNIKA  PREKO  DRINE...

U početku mjeseca prosinca 1941., kad se čulo da veće gomile pobunjenika ne­smanjenom žestinom udaraju na oružničtvo i domobranstvo u okviru Foče, ne­umorni Borčani odmah polaze u borbu. Na cielom putu vode borbu. Od Popov mosta, pa dalje ostaju gomile pobunjenika u krvi ležati. Borčani oslobadjaju neko­liko sela, u kojima su četnici započeli pljačkom i klanjem.

Lagani kao srne i snažni kao lavovi proslavljeni junaci Borca za najkraće vrieme stižu do hrvatske vojske, koja vo­di borbu s odmetnicima. S desnog krila udaraju. Veliki je broj bandi, pa ih nije lako uništiti. Zauzeti su postavi. Sustav­no se napreduje.

Komuno-četnici su tako imali prilike još jednom upoznati div-junake iz Borča.

KROZ SNIEG I MEČAVU BORČANI UNIŠTAVAJU JEDNU PARTIZANSKU SKUPINU...

Početak siečnja 1942. Dolaze glasovi da je put Gacko—Šipovica zatvoren. U blizini sela Bodežište okupljena je jača skupina partizana iz Crne Gore.

U zadnji čas stižu Borčani pod vodstvom Marijana viteza Banovca. Prietio je pad male oružničke postaje, koju su partizani napali.

200 partizana je ostalo na sivom stienju Hercegovine. Hrvatski graničari nemaju milosti prema onom, koji se usudi pružiti ruku preko hrvatske granice.

Vlastitih gubitaka je bilo od milicije bo­račke 8 ljudi, a od oružnika jedan.

130 PARTIZANA NAPALO JE SELO JABUKU

17. siečnja 1942. u sumrak, pa su najve­ćom brzinom pokušali domoći se kota, ko­je dominiraju cielom okolinom. Oko sto­tinu Borčana i oružnika u borbi koja je potrajala 4 sata uzpjeli su raztjerati i veći dio uništiti, dok su Borčani imali jednog ranjenog.

U ovim danima započinju najžešće bor­be, koje su Borčani imali za cielo vrieme. 19. siečnja 1942. komuno-četnici spremaju iznenadni napad na gornji Borač. Stožer im bijaše u selu Trnovica. Digli su sve na noge, da bi se riešili nepobjedivih bo­račkih junaka. Boračke prethodnice jav­ljaju o ovim spremanjima i grupiranju odmetnika.

Tada im u susret polaze Borčani s oružnicima. Pošlo se u smjeru Uloga. Pre­ko Trnovica, Hrušćica, Dubrava, na svim mjestima odmetnici dobiju snažne udarce. Razbježu se, da se opet okupe i udare na junake iz Borca.

DANA 27.  SVIBNJA U VOJARNI STEVE DUIČA U MOSTARU...

27. svibnja 1942. u vojarni Steve Duića u Mostaru obavljena je predaja odličja Borčanima, koji svojim herojstvom izpisaše nove legende o hrvatskom vjekov­nom krvarenju za svoju rodnu grudu. Odlikovan je 151 junak. Medju njima i nekoliko žena. Muslimanka je u ovim borbama doka­zala, da u njoj teče nepomućena hrvatska krv,   sačuvana  u   krševitim   gniezdima, gdje se vjekovima radjaju sokolovi i mejdandžije... Sarajevski život teče neumorno. Široka rieka ljudstva. Zamor. Vitez Marijan je zašutio. Puši. Sku­pio je guste obrve.

Oživjeli smo još jednom one divne bor­be, okršaje kroz jesenju kišu i zimske me­ćave. Zašutjeli smo nekoliko časaka, da odamo počast onim nepoznatim junacima hrvatske granice, što urezaše svoja imena u spomenik narodne borbe.

Husnija Hrustanović