Pohod na Maglaj 24.—28. kolovoza 1941. bio je u svom sastavu ljudstva gledom na željezničare, koji su u tom pohodu uz svoga ravnatelja uzeli učešće, preteča — današnje II. Bojne Ž. U. V. Tada je oko 100 željezničara -dobrovoljaca pošlo na poziv svoga zapovjednika, ustaškog satnika, ravnatelja Hrvatskih Državnih željeznica u Sarajevu Ante Vokića, na taj pohod. Pošli su, da sa onim improviziranim »pancer« kolima očiste prugu od odmetnika, da grade porušene kolosjeke, propuste i da se bore sa tim odmetničkim bandama, koje su na desetak mjesta razorile prugu i zauzele Maglaj...

Kome od sudionika onog pohoda nije još danas u živom sjećanju taj put... tai napor i rad te ulazak u Maglaj. Tko da se ne sjeti prolaza te »ekspedicije« kroz Trbuk i one male ali uvjek spomena vrijedne postaje: Rječicu, Dolinu, Ševarliju, Globaricu, a ispod onog »orlovog gnjezda« (Schein-kamena), sa koga su iz dobra zaklona gađali ti odmetnici... osloboditelje Maglaja? Te uspomene ne izbljeđuju niti se mogu zaboraviti. I danas, dobar dio tadanjih pohodnika na Maglaj djeluje u Sarajevskoj II. Bojni Želj. Ust. Vojnice. Velim djeluje, jer ono, što su od svoga postanka do danas učinili pripadnici ove »SMEĐE BOJNE«, ne zaostaje ništa za djelima naših drugova »crnih legionara« pod vodstvom legendarnog Jure! Han-Pijesak, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac, pa Drinača, Višegrad i Foča, to su mjesta »djelovanja« ovih junaka, pod vodstvom svojih časnika Kreše i Tonija, Mirka i Pave, Mire i Ivice sa dobrim brojem odličnih dočasnika, spremnih uviek u borbu za Dom i Poglavnika. Romaniju pak prokrstariše naši uzduž i poprieko u neprekidnim borbama sa tim bandama, prkoseć i nevremenu i sniegu i buri i oluji, te često i daleko nadmoćnijem neprijatelju

O njima se ne piše. All za njih se znade. Oni su tu. Oni su uvijek spremni na poziv svoga zapovjednika poći u borbu, kamo god to ustreba, »za Dom spremni«... Njihova djela govore. Njihove žrtve u krvi su teške i bolne, ali oni bez predaha sliede glas svoje savjesti i svoje krvi, oni hrle u borbu sviestni svoje ustaške zakletve, svojih dužnosti i svoje čvrste volje, koja ih je i dovela u redove pripadnika ove »Smeđe Bojne«. Kada pak bude jednom poviest pisala o borbama za slobodu i mir iztočnih krajeva naše »Bosne-ponosne« biti će i ime ove Bojne na njenim stranicama ispisano zlatnim slovima. A i treba da bude tako! Heroji, pripadnici ove Bojne, koji su dali svoje živote u tim junačkim borbama moraju biti spomenuti tim više, što je ta bojna djelovala od svoga postanka kao »borbena jedinica« iako joj je svrha osnutka bila druga, daleko lakša i manje opasna.

No kada Domovina zove djecu svoju, da je brane, onda je svima pred očima samo jedan cilj, jedna misao, jedna dužnost braniti je i obraniti. Tako je radila pa tako i sada radi i djeluje »Smeđa Bojna«. Ovdje bih želio dati samo jedan mali isječak iz kruga tog njezinog djelovanja, pa ću govoriti o Foči, koju su ovi naši junaci uzeli iz odmetničko-partizanskih ruku na dan 13. lipnja 1942 g. upravo na dan imendana našega Poglavnika. Polovicom mjeseca lipnja jednog liepog sunčanog jutra, već u ranu zoru u dvorištu zapovjedničtva Želj. Ust. Vojnice neobično je živo. Veliki teretni samovoz je spreman, da pođe put Foče, da ponese onima tamo odjeću, rublje i ... novac... Šest vojničara u smeđim ljetnim odorama, sa sivim šljemovima a pod vodstvom malog vodnika-strojničara i upravljača samovoza, pratnja su ove »komore« i... blagajnika. Sunce se je već prilično podiglo i pripeklo. Osoblje Zapovjedničtva ove Vojnice ispratilo je svoje drugove želeći im sretan put i povratak, jer kada god njeni pripadnici kamo kreću i odlaze, ne zna se, da li će se i koliko njih će se vratiti! Motor je zabrujao, teška velika kola prolaze kroz ulazna vrata dvorišta i samovoz je za čas nestao u oblaku prašine iz vida drugova, koji su ga ispratili. Vozač daje znakove trubom, upravlja sigurnom rukom teškim kolima i za nekoliko minuta prolazimo maltu na Bendbaši...

Narod se je u priličnom broju vratio domovima, obrađuje svoju zemlju a plug reže duboke brazde — za »kruh im svakidanji«... Naši tamo gore u kolima zapjevaše. Čujem refren neke poznate melodije kako odjekuje Romanijskim masivom ali sa do sada nepoznatim tekstom:

''Poglavniče svih Ustaša dika »Smeda bojna« smrt je odmetnika...''

U pjesmi i razgovoru prolazi vrijeme brzo, a sunce pripeklo i kroz limeni krov kabine samovoza žari i goni znoj na čelo, koji ne kaplje već curi ... Prelazimo mjesto gdje se cesta odvaja za Rogaticu preko visova Romanije na lievo... a mi skrećemo desno prema Foči. Za nepuna 3 sata ove divne vožnje, pri kojoj ti se kao u slikokazu redaju slike prirodnih ljepota ovoga kraja, te ih se ne možeš nagledati... stigosmo ti Goražde... Tu je prvi odmor. Sjedimo svi zajedno pred kavanom i uz crnu kavu pušimo cigarete. Ovdje je domobranska posada, a muška i ženska Ustaška mladež već radi na organiziranju, te su kako smo čuli, imendan Poglavnika vrlo svečano proslavili. Nakon zadržavanja od dvadesetak minuta krećemo dalje. Prolazimo postaje Hrenovicu i Ustikolinu i za nepun sat stižemo prod Foču. Foča je cilj našeg putovanja. Pred nama pružila se prekrasna slika. Visoki bijeli minareti uzdižu se osvietljeni suncem prema nebu, a kroz sredinu grada vijuga brza ali kao more zelena Drina. Iz daljine već naziremo porušene mostove i zapaljene zgrade, kao vidljiv znak »kulturnog djelovanja« odmetničkih horda i dojučeranjih »gospodara« Foče.

Sve državne zgrade su zapaljene. Tako zgrada kotarske oblasti, suda, poreznog ureda, stovarišta duhana kao i željeznička postaja, koja je bila jedna od najljepših i najmodernijih građevina u Foči. Sada strše samo crni ogoljeli zidovi od dima i vatre. Mostovi su također porušeni, pa se promet odvija preko — privremenog visećeg na čeličnim utežima postavljenog — prielaza. Samovoz naravno ne može preko na drugu stranu, te ostaje ovdje uz obalu, a mi prelazimo rieku skelom »na uže i kolotur« jer se tamo nalazi naša satnija, dok ovu stranu i kote okolnih brda drže »crnci«. Ulazimo u mjesto. Valja preći još i rječicu Čehotinu, koja baš ovdje utječe u Drinu. Prelazimo privremenim nogostupom, jer je i drveni most spaljen, pa od njega strše u vis samo pocrnjeli stupovi i nekoliko greda... Javljamo se u stožeru zapovjednika Foče, simpatičnog našeg poručnika Mirka. Objedovasmo. Sjedimo uz crnu kavu i cigaretu, pa se zanimam za tjek borbi prošlih dana... a Mirko naslonjen na ruku živahnim očima i gestama priča:

»Dana 12. VI. stigosmo na lievu, onu tamo preko, stranu Drine. Tamo u onoj maloj šumici između velikog mosta i skale bio je odmor i objed, te pripreme za sutrašnji dan. Danas su tamo preko s onu stranu Drine gospodari oni, sve kote na okolnim visovima drže oni... no sutra mora biti drugačije... i ako ih je tamo vele preko tisuću, dobro oboružanih i opremljenih... Čujemo, da se vode neki razgovori i pregovori, te pojedinci prelaze onamo i vraćaju se natrag... »Smeđa bojna« dobiva nalog, da pošalje preko i svojih nekoliko vojničara, da navodno zauzmu bunkere, napuštene od ovih »štetočina«, Vodić čeka. Određeno je 12 vojničara sa jednim dočasnikom. Oni pođoše... ali odoše ravno u ruke njima, banditima, koji ih na prevaru u jednom klancu okružiše, da nebi miš prošao, razoružaše i zadržaše.

Dočasnika ipak puštaju, da se vrati svojima da bi ih nagovorio na pregovore. On dolazi i vraća se natrag sa pozivom, da njihov »zapovjednik« pođe k nama i da će ga on voditi. »Zapovjednik« pristaje i sa još dvojicom »časnika« prelazi preko... a dočasnik ih vodi ravno u... zatvor... Varka je uspjela. Milo za drago! Međutim je, preko kod naših pala odluka. Sutra zorom prelazimo Drinu i što Bog da i sreća junačka... Geslo velikog hrvatskog Bana Jelačića i naših je geslo. Minula je ponoć. Između rastrganih oblaka, koji zastirahu beskrajno nebesko zviežđe, proviruje mjesec i siplje svoje bliedo svjetlo u logor naših ratnika. Osvjetljuje njihove likove, koji u šumici budni čekaju prvi osvit zore, da izvrše svoju dužnost.

Oni su sviestni svoje zadaće. I ako ih je jedva jedna desetina prema onima tamo, oni se ne boje. Dieli se oružje, bombe, sprema. Čiste se puške, pa kada su se javili zadnji pijetli, tamo negdje sa protivne strane, »smeđa bojna« pod okriljem noći prelazi Drinu... Tišina je. Svuda mir i grobni muk... Naši zarobljenci i ako u opasnosti po svoje živote ipak su djelovali koristno za svoje. Pričali su im, da se ovamo sprema i već je na putu silna vojska »smeđih« i »crnih legija«… te samo što ne stigne... Kada to ovi čuše... povukoše se iz grada i sjedoše u svoje položaje na svim visovima u dobro izgrađene bunkere... misleći odatle vladati gradom... jer je Foča onoga... čiji su visovi... Kada su se tamo iza tih njihovih visova prvi sunčani traci prosuli po ljepoj i romantičnoj Foči, te kada su se počeli trgati noćni tmasti oblaci... naši su prešli u napadaj... Iznenađeni neprijatelj, koji nije ni slutio, da će ova »šaka smeđih« usuditi se ove noći navaliti... dok se je snašao... već su naši zauzeli prve uzvisine. Bitka je počela. Naši su u prvim položajima, dok sa visokih građevina stekću teške strojnice i siju smrt... Obuhvaćeni sa tri strane odmetnci se moraju ograničiti samo na obranu...

Kada je već dobro razdanilo naši se skloniše u svoje obrambene položaje, koje su u brzom naletu zauzeli. Dan je divan. Sunce je pripeklo svom žestinom i znoj obljeva naše smeđe ratnike. Oni čekaju i spremaju nov napad... odlučan i smjel... »Crna legija« na drugoj strani također vrši svoju zadaću... Oko dva sata poslije podne vraćaju se naši »zarobljenci«. Pustiše ih vjerujuć, da će tada neprijateljstva prestati... I njihove vođe je netko pustio... i sada je predmet borbe bezobavezan. Dan je prošao mirno. Tek tu i tamo koji pucanj... i to je sve... Ali i tih nekoliko pucnjeva bilo je dovoljno, da nam rane dvojicu... srećom lakše, koji zbog toga ni ne napustiše borbu... i vratiše se previjeni — u svoje položaje... Naše zarobljenike dopratiše dva njihova druga, od kojih jedan ostade među našima... a drugi se je vratio. »Rade« — se je oprostio s njime i poslao poruku, da je dobrovoljno ostao pa poziva i njih, da polože oružje, jer je borba s ovim smeđim i crnim legijama bezuspješna i bezizgledna. Kada se je spustila noć... sve je opet spremno za navalu. Teške strojnice tuku bubnjarskom vatrom njihove položaje. Oni ne smiju ni glave proviriti... a naši se penju kao koze i u jurišu uz poklike Poglavniku, njegovom današnjem imendanu i Domovini... osvajaju položaj za položajem i gone neprijatelja, koji napušta položaje... Smeđi nemaju gubitaka... Bog ih čuva... ratna sreća je s njima. Još nekoliko desetaka metara i najviši položaji biti će u njihovim rukama... biti će finale ove bojne igre... Sa noževima na puškama oni uskaču u zadnja njihova gnijezda... Štektanje strojnica prestaje... visove su zauzeli naši. Urnebesni »hura« »Za Dom«... »Za Poglavnika«... razliježe se cielim krajem i prolama se kroz trenutnu tišinu... a onamo iz preka javlja se »hura« »crnih« kao jeka, jer oni također završiše zadnji čin ove igre...

Mjesečev sjaj sablasno osvjetljava poprište borba... Odmetnici bježe i u divljem bijegu ostavljaju mrtve i ranjene, oružje i streljivo... Sutra će se tek znati koliko ih je ova noć stajala života... Od naših ne manjka ni jedan. Bog nije dozvolio, da »smeđa« dade danas na »Njegov imendan« ni jednu žrtvu. Zapovjednik je na najviši bunker zasadio Njegovu zastavu, zastavu pobjede. Sutradan pobrasmo izginule... A zašto su ti ostavili tu svoje živote? Zato jer su zaluđeni promičbom dali se u službu neprijatelja ciele kulturne Europe, onih, koji ne štede novac ali štede svoje ljude, dok je drugih, da za njih ginu.«

Zapovjednik je završio. Povukao je snažno iz napola ugasle cigarete, srknuo ostatak kave iz nekog povećeg lončića i prošaptao: »Za Dom i Poglavnika, izvršili smo svoju dužnost. Foča je sada opet naša... i ostaje naša...« U 43 postava smjestiše se naši smeđi bojovnici, a nad onom najvišom ponosno leprša hrvatska zastava... simbol naših borba i naše slave... Sutradan, pošao sam sa zapovjednikom satnije... »malim Mirom« na položaje. Svi su dobro raspoloženi. Tamo na vrhu okreće se na ražnju janje. Spremaju si ratnici objed, da nakon 48 sati borbe i napora opet jednom dobro jedu... Vraćamo se tek kada je sunce bilo na zalazu, u uredovnicu 2 sata, II. Bojne. Slijedeći dan je povratak iza objeda, pa u Sarajevo stižemo oko pola noći.

To je eto jedan isječak iz velikog kruga djelovanja »smeđe bojne«, o kojoj se doduše mnogo ne piše i ako je ona svoje borbe ovjenčala slavom niza pobjeda, o čemu govore grobni humci Bratunca, Romanije, Posare kod Dubice, te grobovi mučenika od Tarčina, grobovi ubijenih u častnoj borbi, čiji će duh živjeti među ljudstvom »Smeđe bojne«, jer su dali za Dom i Poglavnika sve u vjerovanju, da »navik on živi... ki zgine pošteno...« pa neka im je svima slava! Smeđa Bojna Željezničke Ustaške Vojnice, pod svojim sadanjim zapovjednikom kroči dalje svojim putem i upisuje stranice svoje poviesti zlatnim pismenima, a pripadnici njezini pjevaju onu poznatu ariju nepoznatog autora... koju sam slušao putem u Foču:

Poglavniče svih Ustaša dika, Smeđa bojna – smrt je odmetnika.

U Sarajevu, mjeseca lipnja 1942.

M. D. Bjelovarski.

Izvor: Ustaša broj.31 godina: 1942