Tko je na vezi
| Oružane snage NDH |
Osvrt na stanje Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske objavljeno u glasilu HDPZ-a "Politički zatvorenik"...
i
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je kao država nastala u okolnostima Drugoga svjetskog rata te napada osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941., nakon puča generala Simovića 27. ožujka, jer je ugrožavala desni bok njemačkih vojnih planova na jugoistoku (planirani napad na Grčku) i na istoku (napad na SSSR). Druga okolnost, koja se mogla ostvariti samo pod pretpostavkom potonjega, dakle odluke o napadu i razbijanju Jugoslavije, bila je težnja i djelovanje radikalnih nacionalističkih krugova okupljenih prije svega oko ustaške organizacije, ili po njezinu službenom nazivu Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), koja je djelovala u emigraciji (Italija) i čija je težnja bila stvaranje nezavisne hrvatske države. To se, po njihovu mišljenju, moglo ostvariti također razbijanjem Jugoslavije, te su u tom smislu djelovali usklađeno s politikom Mussolinijeve Italije, koja im je i pružila utočište. Nijemci su do uoči samog puča podržavali cjelovitost Jugoslavije, ali su i oni u interesu što bržeg dovršetka rata s Jugoslavijom prihvatili hrvatsku samostalnost. Ne htijući prepustiti Talijanima potpunu prednost na ovim prostorima, a pošto su podnijeli glavni teret rata s jugoslavenskom vojskom orijentirali su se na proustaške krugove u Hrvatskoj okupljene oko Slavka Kvaternika, staroga austrougarskog časnika, koji su bili neskloni Talijanima. Tako je došlo do proglašenja Hrvatske Države (10.travnja 1941. od Slavka Kvaternika). Međutim, u ime Ante Pavelića kao Poglavnika, jer se interes glavnoga ratnog saveznika, Italije, nije mogao ignorirati. Pavelić, po mišljenju Nijemaca "talijanski čovjek", došao je u Zagreb 15. travnja, a dan kasnije imenovana je i prva vlada države, koja se od tada zvala Nezavisna Država Hrvatska. Suparništvo Nijemaca i Talijana nastavilo se za cijelo vrijeme do sloma Italije (u rujnu 1943.), što se i te kako odrazilo na život te države općenito, a posebno što nas ovdje najviše i zanima, na razvitak njezinih oružanih snaga. Oružane snage NDH službeno su se počele stvarati istodobno s njezinim proglašenjem, a u osnovi već i prije u emigraciji (ustaški vojni logori u Italiji i Madžarskoj). One su se dijelile sukladno praksi osovinskih partnera na regularnu, državnu vojsku i stranačku vojsku. U slučaju tadašnje hrvatske države radilo se o Domobranstvu kao regularnoj vojsci i Ustaškoj vojnici kao vojsci Ustaškog pokreta. Uz to, kao poseban dio, bilo je Oružništvo, nastalo od bivše žandarmerije, koje je u početku bilo u sklopu Domobranstva, a poslije Ustaške vojnice. Izgradnja Domobranstva započela je odmah po proglašenju NDH, a ono je trebalo sačinjavati glavninu njezine vojne sile, na temelju novačenja i vojačenja, odnosno opće vojne obveze njenih građana. To se odnosilo na "rasno čiste Hrvate" katoličke, grkokatoličke i muslimanske vjere, a isključeni su bili pravoslavni Srbi i pogotovo Židovi. Domobranstvo se kao i sve vojske dijelilo na vidove i rodove. Vidovi su bili kopnene snage, zrakoplovstvo i mornarica. Dok su kopnene snage Domobranstva bile glavni i pretežiti dio, zrakoplovstvo je bilo jedva razvijeno, a mornarica zapravo nije ni postojala. Vrhovno zapovjedno i upravno tijelo Domobranstva (a formalno i cjelokupnih oružanih snaga) bilo je najprije Ministarstvo Hrvatskog Domobranstva, poslije nazvano Ministarstvo Domobranstva (MINDOM), a od 1943. Ministarstvo oružanih snaga (MINORS). Razvitak i Domobranstva i cjelokupnih oružanih snaga (postrojbi i ustanova) obično se dijeli na četiri razdoblja. Je li se radilo o razvitku u smislu kretanja k boljem, vrlo je upitno. Iako je postojala tendencija stalnog usavršavanja Domobranstva i ostalih dijelova oružanih snaga u ustrojbenom smislu i djelotvornosti, ima i dosta elemenata za stajalište da je posrijedi bio proces slabljenja, pa čak i rastrojstva. U svakom slučaju, svako od tih razdoblja imalo je određena obilježja i bilo uvjetovano zahtjevima i čimbenicima i unutrašnje i vanjske prirode. Prvi i po mom mišljenju osnovni čimbenik bila je prisutnost njemačke i talijanske vojske te njihovo različito gledanje na razvitak oružanih snaga NDH. Drugo, na taj proces treba gledati i sa stajališta općih ratnih uvjeta, odnosno vođenja operacija na europskim i drugim ratištima, ali i ratnih događanja na prostorima NDH (četnički pokret s jedne strane i partizanski tzv. narodnooslobodilački pokret s druge). Nijemcima je bilo u interesu što više osloboditi svoje divizije za ratovanje na istoku, te su u tom smislu, najprije ograničeno, a zatim sve više, u početku podržavali razvitak prije svega Domobranstva i Oružništva koje bi bilo jamstvo pacificiranja dijela europskog jugoistoka. U tom smislu tekao je i razvitak Domobranstva u pogledu vojno teritorijalne organizacije i organizacije postrojbi, prije svega kopnene vojske. To je pratio i razvitak ustanova zapovijedanja, odnosno Ministarstva, koje se razvijalo u smislu sve specifičnije podjele na odjele i odsjeke. Država je bila u početku podijeljena na divizijska područja s pukovnijama kao postrojbama, kojih je bilo ustrojeno šesnaest. To je bilo ovisno o raspoloživom naoružanju i opremi koje su osiguravali prije svega Nijemci. Do ljeta 1941. taj proces bio je vrlo brz i uspješan, a nastavljen je i poslije stvaranjem divizija (6) i zborova (3), u sklopu tri zborna područja. Treba napomenuti daje NDH od početka bila podijeljena i na dva područja vojnog utjecaja: njemačkog i talijanskog (crta podjele kretala se od sjeveroistoka prema jugoistoku dijeleći NDH na dva otprilike ista dijela). Dio prostora Dalmacije okupirali su Talijani, a na ostalom dijelu obale i unutrašnjosti prostirala se II. demilitarizirana zona i do crte njemačkog vojnog utjecaja III. (talijanska) zona. Na tim područjima, na jugu je bila stacionirana II. Armata, poslije nazvana Supersloda, s oko 20 divizija (!), a Nijemci su sjeverno u početku imali samo 2 divizije, i to slabije kvalitete (718. i 714. pješačku diviziju). Početni razvitak Domobranstva i Ustaške vojnice bio je vezan uz područje njemačkog utjecaja, a talijanske vojne vlasti ometale su, čak i onemogućavale taj razvitak. Pogotovo se to odnosilo na ustaške postrojbe koje su u II. zoni bile potpuno onemogućavane. Ta talijanska politika bila je dio politike nadmetanja s Nijemcima, ali je bila i reakcija na protutalijansko držanje vojnog vrha Domobranstva na čelu s ministrom i vojskovođom (maršalom) Slavkom Kvaternikom. Njemačka vojna politika, odnosno interes u NDH, bio je prije svega održanje komunikacije prema Grčkoj te važnih izvora sirovina Treće, na proces razvitka oružanih snaga NDH utjecao je vrlo bitno građanski rat, odnosno ustanak koji je bio pokrenut protiv okupatora, kako su nazivali Nijemce i Talijane, i protiv NDH kao njihovih saveznika, ali i protiv NDH kao takve. Taj rat, odnosno ustanak, pokrenule su skupine koje su rukovodili različiti politički i ideološki razlozi, iako ih je u početku bilo teško lučiti jer su djelovali zajedno. No s vremenom je došlo do razlaza i konfrontacije. Partizani su vodili rat protiv "fašističkih okupatora" i njihovih saveznika (NDH), i svoj su pokret nazivali Narodnooslobodilačkim (NOP) i bili vođeni od komunista. Drugi, četnici, bili su "vojska u otadžbini" i predstavljali su velikosrpsku opciju jugoslavenskog dvora i vlade koji su izbjegli zapadnim Saveznicima. Ove potonje, kao čimbenika destabiliziranja NDH i kao snagu u borbi protiv partizana, naročito su podržavali i naoružavali Talijani u II. i III. zoni. Razvitkom građanskog rata od ljeta 1941. vojska NDH, poglavito Domobranstvo sa svojom tromom i nepokretnom divizijskom organizacijom nije ga uspjelo obuzdati, što je s jedne strane izazvalo njemačko nezadovoljstvo zbog potrebe angažiranja svojih novih divizija, a s druge nametnula potrebu nove reorganizacije vojske NDH. Ukupno su tijekom postojanja NDH provedene tri takve reorganizacije. Kako se razvijao građanski rat, a i sve nepovoljnije stanje Nijemaca na svjetskim ratištima, tako su te reorganizacije sve manje prestajale biti rezultatom neke dublje promišljene koncepcije i planiranja, a više prilagodba ili odgovor na zahtjeve koje su nametala ratna zbivanja. Istodobno s tim promjenama mijenjali su se i čelni ljudi oružanih snaga -ministri. Prva "žrtva" vojnog neuspjeha, ali i unutarnjih sukoba i intriga, bio je prvi ministar Domobranstva vojskovođa Slavko Kvaternik, nakon kojega je ulogu ministra u ime Poglavnika preuzeo general Vilko Begić. Kad je nakon njega Ministarstvo bilo preimenovano u Ministarstvo oružanih snaga, ministrom je postao general Miroslav F. Navratil, poslije njega ustaški pukovnik (i krilnik) Ante Vokić do tzv. "puča Vokić-Lorković" u kolovozu 1944. kad vojsku kao objedinjenu (HOS) preuzima sam Ante Pavelić i njegov Glavni stan (GSP). Četvrti, također važan uzrok koji je djelovao na procese u oružanim snagama NDH bio je stalni antagonizam i animozitet ustaških i domobranskih vojnih krugova, odnosno Ustaške vojnice i Domobranstva. Ustaška vojnica je u početku bila tretirana kao "pomoćna snaga", ali je s vremenom, a uz podršku samog Pavelića, bila nametana kao glavna i jedina oružana sila NDH. Težilo se, naime, "poustašenju" cijele vojske NDH. S druge strane, Domobranstvo, koje je okupljalo stručno vojno osoblje, podržavali su predstavnici Wehrmachta na ovim prostorima, pa su se uz podporu ministra Navratila čak bavili mišlju o ukidanju Ustaške vojnice u interesu "jedinstvene hrvatske vojske" koja bi bila predstavljena Domobranstvom. Zbog žilavog otpora ustaških krugova ta koncepcija je propala, a s njom i ministar Navratil Zamijenio ga je ustaša Ante Vokić, od kojega se očekivalo vođenje vojske u ustaškom smislu, ali on je ponajprije rukovođen izvjesnošću da je rat izgubljen, htio okrenuti vojsku, a time i državu, na stranu zapadnih Saveznika. Kako s ustaškom vojskom to nije išlo, on je kanio stvoriti također jedinstvenu i jaku vojsku koja bi u određenom trenutku mogla udariti Nijemcima "u leđa" i bila bi objedinjena pod Domobranstvom kao Saveznicima prihvatljivom vojskom (neustaški karakter, vezanost uz HSS i sl.). Međutim, zbog otpora samog Pavelića, a i zbog objektivne nemogućnosti provedbe tog plana "puča" u tim prilikama kad su Nijemci, pogotovo nakon kapitulacije Italije bili posebno osjetljivi, pogotovo na daljnja unutarnja slabljenja, taj plan, a i sam krilnik Vokić su propali, te se nakon toga NDH kretala putem jedinoga preostaloga njemačkog saveznika, koji su konačno prihvatili i vojsku NDH kao ustašku, što je bilo ostvareno objedinjavanjem u "Hrvatske oružane snage" pošto je sam Pavelić preuzeo osobno zapovijedanje vojskom. U samom Domobranstvu bilo je animoziteta između starih austrougarskih časnika i bivših časnika kraljevske jugoslavenske vojske koji su bili i mlađi i upućeniji u probleme suvremene vojne organizacije i vođenje rata. Ali sve do jeseni 1942. u vrijeme ministra S. Kvaternika austrougarski časnici, zastarjelih shvaćanja, bili su "podobniji" te promicani, povlašteni i postavljeni na najviše vojne položaje. Logika vođenja rata dovela je do promjena, najprije personalnih, a onda i organizacijskih. Divizije su postupno ukidane, a kao postrojbe adekvatnije za gerilski tip ratovanja osnivani su zdrugovi (brigade), najprije gorski, a onda i lovački te ostalih tipova (pješački, posadni itd.). Taj proces odgovarao je trećem razdoblju i drugoj reorganizaciji oružanih snaga NDH. Ukinute su do ljeta 1943. divizije (osim 6.) i zborovi (korpusi), a ostala su jedino zborna područja. Tada Nijemci postupno preuzimaju potpunu inicijativu u vođenju rata i upravljanju domobranskim postrojbama, prije svih onim najkvalitetnijim, gorskim i lovačkim zdrugovima. Osnivaju također od Hrvata novaka putem izobrazbe u Njemačkoj u sklopu Wehrmachta, dakle njemačke vojske, legionarske divizije (369., 373. i 392.), koje bi umjesto čisto njemačkih postrojbi preuzele glavni teret rata u Hrvatskoj i Bosni. To su učinili ponajprije zato što nisu imali povjerenja u, unutarnjim sukobima razjedinjenu vojsku NDH i njene zapovjednike, a drugo da bi izbjegli prigovore Talijana da naoružavaju vojsku hrvatske države i time im oduzimaju ionako slab utjecaj na nju. Od tada hrvatske oružane snage, poglavito Domobranstvo i Oružništvo, gube samostalnost te postaju pomoćna, slabo opremljena i popunjavana vojska. Oružništvo je gotovo marginalizirano dolaskom i osnivanjem SS policije. Ustaška vojska, odnosno Ustaška vojnica, razvijala se još iz vremena emigracije. Bila je samostalna i stvarno, iako ne i formalno neovisna o vrhovnim vojnim ustanovama zapovijedanja - Ministarstvu. Imala je najprije svoj samostalni stožer, a poslije je bio plan ustrojavanja Zapovjedništva Ustaške vojnice, jer je tu vladala dezorganizacija i samovolja pojedinih zapovjednika ("rasova"). Iako je to Zapovjedništvo (ZUVOJ) kao protuteža Ministarstvu Domobranstva bilo i ustrojeno, brzo je ukinuto (u ljeto 1943.) zbog nemogućnosti obuzdavanja i podčinjavana redovitoj vojnoj uspravnici (hijerarhiji) pojedinih zapovjednika, koji su imali "svoje" postrojbe i u svim poslovima se obraćali izravno Poglavniku. Ustaška vojnica dijelila se na tri posebna dijela: Ustašku vojnicu u užem smislu, Poglavnikov tjelesni zdrug (prvo bojnu) i paravojne ustaške postrojbe poznate pod nazivima "divlji ustaše" i "seoske straže", koje su organizirali i naoružavali ustaški dužnosnici na terenu. Postrojbe su se razvijale od satnija, bojni, do zdrugova. Opća značajka svih njih bila je da su djelovali na određenom području, zato su se zvali stajaći zdrugovi. I PTS je bio stajaća postrojba, koja se razvila do zbora, i obavljala je službu osiguravanja Poglavnika i važnijih objekata veći dio vremena. Sljedeće obilježje bilo je nedostatak stručnog osoblja, časnika, koji su uzimani iz Domobranstva, a koji su od ustaških predstavnika omalovažavani i šikanirani. Uzroke te neorganiziranosti Ustaške vojnice vidim ponajprije u načinu funkcioniranja političkog sustava u NDH (povlaštenost ustaša i isticanje autoritarnosti kao vrijednosti), a zatim u tome što su ustaše - emigranti koji su se u vojnim logorima do 1934. izobražavali kao vojske, nakon toga postali de facto zatvorenici te je time i razvitak ustaške vojne organizacije bio zaustavljen. Poslije su, uoči samog dolaska u Hrvatsku, bili na brzinu prikupljeni i ustrojeni u satnije i bojne. Nenaviknutost na vojnički red i te kako je utjecala na kasnije teškoće vezane uz vojničko ponašanje i djelovanje pojedinaca i ustaških postrojbi. Ne može se reći da nije bilo u vojničkom smislu dobrih i uspješnih zapovjednika, dapače, ali općenito su do samoga kraja navedeni problemi ostali vezani uz ustaške postrojbe. Ako bismo neke postrojbe mogli istaknuti, onda je to svakako bio PTS, u kojega je ulagano mnogo, ali i neki od stajaćih zdrugova. Na samom kraju rata, potkraj 1944. i početkom 1945. u uvjetima općeg povlačenja Nijemaca, odnosno izvlačenja njihovih snaga iz Grčke, došlo je do treće reorganizacije oružanih snaga NDH. Tada su već određeni prostori NDH bili u rukama partizana, a sjeverno od Drave nadirala je Crvena armija. Trebalo je stvoriti, bolje reći improvizirati postrojbe koje bi bile u stanju i samostalno držati obranu na određenim područjima i tako zaštićivati povlačenje. U tom smislu, opet pred zahtjevom ratne zbilje, bile su osnovane hrvatske divizije s elitnom udarnom divizijom. One, njih 18, bile su prvo u sklopu zbornih područja, a na kraju u sklopu pet ustaških zborova. Takvo stanje bilo je uoči samoga kraja travnja i tijekom povlačenja u svibnju 1945. Prema nekim izvorima u trenutku povlačenja bilo je više od 240.000 ljudi u "Hrvatskim oružanim snagama", iako su podatci o broju pripadnika pojedinih dijelova oružanih snaga tijekom cijelog razdoblja prilično nepouzdani, jer pune formacijske popunjenosti nikad nije ni bilo, a nisu se slagali ni podatci kojima se službeno operiralo s onima na terenu. Na kraju, treba spomenuti i postrojbe koje su, ili na zahtjev ili na sugestiju Nijemaca ili na inicijativu vodstva NDH (koju su Nijemci prihvatili), bile ustrojene te poslane na istočno bojište. To su "Hrvatske legionarske postrojbe", kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice, koje su se borile ili u sklopu njemačkih ili talijanskih divizija na istočnom ratištu. Od njih su se neke osobito istaknule kao: pojačana 369. pukovnija i lovačko jato Zrakoplovne legije. Iako su se te legionarske postrojbe borile u sklopu savezničkih postrojbi, bile su formalno pod zapovjedništvom MINDOM-a i MINORS-a, bile su dio oružanih snaga NDH. Njih treba dijeliti od legionarskih divizija koje su kao dio Wehrmachta ili Waffen SS-a bile zapravo dio njemačke vojske. |

Osvrt na stanje Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske objavljeno u glasilu HDPZ-a "Politički zatvorenik"...
i