Prošavši kroz »buharu« u Petrinjskoj ulici i kroz kaznionicu, činilo mi se, da sam na slobodi.

Od četiri skupine stražara, neke bijahu bolje, neke slabije, ali uvijek uspijevasmo naći vezu s gradom te tako doznati sve pojedinosti, za koje ljudi u običnom životu i ne taru glave.

Jednog vedrog ožujskog dana, u sunčano jutro, saznasmo za velike novosti. U Beogradu puč, ludovanje, u Zagrebu mir i sve ostalo, što bijaše s time u vezi. Osjetismo odmah, da se slom približava. Ljudi su mi se malo rugali, što sam se poslužio bolnicom, jer su moji drugovi iz Lepoglave već u Zagrebu, ali nastupom ovih dogadjaja brzo zabo­ravih na to, jer smo svi živjeli u nadi skorog sloma i slobode.

Počelo se ozbiljno pomišljati na bijeg. Uoči li se naš položaj, koji nas u punom smislu riječi stavljaše na milost i nemilost vlastodržcima. ova misao imaše u tim časovima punog smisla. (Uostalom može li se uopće zamisliti čovjeka, kome je oduzeta sloboda, da ne bi pomišljao na bijeg? ...)

Mnogi nas doživljavahu i proživljavahu u tim trenutcima naj­napetije časove života. Lebdimo izmedju života i smrti. Narodu se otvaraju vrata u slobodu. Hoće li službena stranka ući u vladu ili ne će? Za koliko dana će nastupiti dogadjaji? Otkuda će sve početi udarci? Kakav će biti naš položaj u tome času? .. .

Poglavnik je govorio svome narodu! Neki su naši potajno slušali. Zapamtili skoro od riječi do riječi i sve nam reproducirali. Ustaška trublja ječi!

Svakog sata stižu iz grada nove vijesti. Mnoge su plod razigrane mašte, mnoge su istinite. Napetost raste kao rijeka u proljeće, dok ne postiže svoj vrhunac 6. travnja u jutro, kad nas probudiše sirene!

Rat! Bježimo u podrum! Čudni gosti: bolesnici, časne sestre, zato­čenici, sve izmiješano. Sestre se plaše, mole i gledaju u nas, da im reknemo koju dobru riječ. Mi se smijemo, veseli, naše je vrijeme došlo!

Tad bijasmo prvi i zadnji put u podrumu. Prigodom ostalih posjeta njemačkih zrakoplova promatrasmo ih i zabavljamo se djelovanjem »obrane«.

Počeše stizati prvi ranjenici. Pitamo ih, s kojeg su bojišta. — Bog s vama, ranjeni u Zagrebu, na ulici, jer je brzina vozilima neograničena.

Tri četiri dana rata. — Čitamo novine, čujemo vijesti, Nijemci se približuju.

Što će biti s nama?

Ovo nam pitanje visi kao Damoklov mač nad glavom. Hoće li zaista jedne noći doći, strpati nas u kola i...? Bježati? Kamo? Mnogo nas je! Jedan ne može hodati! Nemamo svi ni odijela, jer su u spremištu!

—  A što će onda biti s nama?

Nijemci su sve bliže — sve je veća mogućnost, da Srbi iskale svoj bijes barem na onom, tko im je u šaci!

Velika srijeda na večer. Dobivam nalog.

—  Bit ćeš budan do ponoći, a zatim ćeš probuditi susjeda i spavati. Začuješ li što . . .

—  Znam. U redu.

Ostali spavaju, a ja slušam svako najmanje narušavanje noćnog mira. Ispod jastuka ima nekoliko samokresa, imamo trnokop, bat, polugu , ....

Po koji bolesnik prodje hodnikom pa opet tišina i mrak kao u rogu, Stražari su negdje na hodniku. Po svoj prilici i oni spavaju jer ih baš mnogo ne tare briga radi stražarenja. Konac je ionako blizu, a što onda slijedi?..... Treba sačuvati kruh! U ponoći budim susjeda i zaspim.

Veliki četvrtak. — Nijemci pred Zagrebom. Mogu svakog časa ući.

Uznemirenost u sobi. Nitko ne može časka stajati na istome mjestu. Iz grada stižu vijesti o panici. Govori se, da je ban pobjegao, a nema ni Vikerta u Zagrebu.

A što će biti s nama? Čaša se puni!

Oko tri sata dobivamo nalog za bijeg. Znam točno, koga se moram držati. Odijela nemam, ali ću obući stražarevo i pojaviti se na ulici kao »policajac«, pod kacigom.

Još pol sata, dok dodju stražari, kojima se moramo osvetiti za njihovo »Ijubezno« držanje i više nismo zatočenici. Uzet ćemo oduzetu nam slobodu.

Ljudi se potajno počinju oblačiti.

Čekam, dok mi stražar »ustupi« svoju plavu odoru.

Najednom stupi u sobu onizak čovjek u pratnji dvojice stražara.

Izbuljismo oči, Problijedismo. Časak gorke šutnje.

—  Gospodo, izvolite uzeti svoje stvari i kući. Ali brzo.

Jašta, dakako da ćemo brzo! Kući! Onaj iza sedam, ovaj iza četiri i pol, onaj iza tri mjeseca: kući!

Nasta jurnjava. Svak traži odijelo. Prave se omoti. Traže se izgub­ljeni dijelovi odjeće. Sve u tempu: kući, kući!

Bjesmo za čas gotovi,

Izidjosmo iz bolnice, uz pozdrave sestara i bolesnika. Brzo, samo brzo u grad, na cestovnu željeznicu, k svojima, u pomoć braći!

Eto željeznice. Poskakasmo svi u prednji dio, da smo na okupu.

Vozimo se, razgovaramo s putnicima, s kondukterom. Sve je u istom raspoloženju s nama: čekamo dolazak slobode! Ona je tu, ona je pred vratima. Ustaška desnica je resi. Eto je, sad na će k nama, osjetit ćemo je, vidjeti, zagrliti!

Ne prodjosmo nekoliko stajališta, a najednom: juri nekoliko oklopljenih kola silnom brzinom. Srpska? — Ne, na njima je kukasti križ!

—    Nijemci! Nijemci, Nijemci!

—    Živila Nezavisna Država Hrvatska!

—    Živio dr Ante Pavelić!

—    Živila njemačka vojska!

—    Ustaše! Ustaše! Ustaše!

—    Pavelić! Pavelić! Pavelić!

0j ti vilo, vilo Velebita, Ti našeg roda diko

Živila oj premila Ti vilo svih ustaša.

Preko Drine pružila se žica Ta je žica hrvatska granica

Muslimani hrvatska su dika Sve to više štuju Poglavnika ...

Grlimo se, ljubimo! Što ćemo od sreće! Pjevaj! Klici! Ne štedi glasa!

Vidimo iz kola poznate! Vidim našu vrijednu ustaškinju, koja je toliko na nas mislila!

—    Dodji, curo, da te poljubim!

—    Ustaše! Ustaše! Ustaše!

—    Poglavnik! Poglavnik! Poglavnik!

—    Živila Nezavisna Država Hrvatska!

—    Živila vojska Adolfa Hitlera!

—    Preko Drine pružila se žica . . .

Eto nas na uglu Frankopanske ulice. Pred našim kolima stvori se autobus, pun srpskih časnika,

—  Ne ćemo srpsku vojsku! Dolje srpska vojska! Bjež, pucat će! Iskačemo iz kola, opet se ukrcavamo, gubimo jedan drugog s vida. Na Jelačićev trg dodjoh još jedino s Tomljenovićem! Sve je puno svijeta. Masa kliče uzdignutih desnica. Pobjednički Nijemci prolaze kao na paradi! Moraju sve polakše voziti radi nepreglednog mnoštva.

—    Kamo ćeš, Nikola?

—    Idem urediti auto . . .

Kamo bih najprije? Požurim do one kuće, u koju pred dvadeset dana dodjoh u pratnji »žace« s nabitom puškom.

Opet plač, ali ne više iz osjećaja za moj položaj, nego od sreće. Nekoliko minuta zadržavanja, a onda dalje.

Prolazim ulicom. Pita me neka žena s prozora:

-— Gospon, koja su došli Nemci?

—     Jesu, mamica, jesu,

—     A ne buju klali? ..,

—     Klali? Bog s vama, mamica! (Engleska i židovska promičba govore . ,.)

Draškovićeva ulica. Prolaze tankovi i oklopljena kola, zaposjed­nuto sve od hrvatske omladine. Skačem na jedna borna kola.

Moram sići, jer vojniku ne ostaje više ni malo otvora, da bi vidio, kuda ide.

Skačem na druga. Vozim se preko Jelaeićeva trga. Tank vozi mravljom brzinom. Mnoštvo mu posve zakrčuje put. Sav je trg jedna uzdignuta desnica i ogromna smjesa glasova, koji kliču i kliču bez umora. Kola nalaze prolaza. Vozim se niz Ilicu, Negdje dolje silazim. Nema željeznice. Pješačim do Frankopanske ulice. Kamo sada? Tu u blizini se nalazi još netko, tko je često mislio na mene.

Stupim u sobu, Poljubci i suze.

Krugovalnik je otvoren! Zagreb govori:

».,. odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država ,,.«

Utisnuh ruke medju dlanove. Proplakah!

Jerko Skračić:Pod drugim ključem-sjećanja na život ustaških zatočenika u Lepoglavi 1940. i 1941.god.(Zagreb,1942.)