U čitavoj hrvatskoj, u svim slojevima hrvatskoga naroda danas više nego ikada vlada najveće zanimanje za potankosti ustaške borbe,...

...za početke ustaškoga pokreta, pojedinosti o ustaškom životu u emigrantskim logorima, te za sve ono, što se odnosi na posljednje dane ustaškog boravka u inozemstvu i povratka u domovinu. Ovo je zanimanje posve razumljivo i opravdano, jer napokon hrvatski narod, napose pak ustaški borci u domovini, imaju pravo saznati i nešto više o onima, koji su tolike godine živjeli i za Hrvatsku radili u tuđini, i koji su na koncu donieli slobodu i državnu nezavisnost Hrvatskoj. Sve ono, što se do povratka ustaša o njima znalo, bile su uglavnom pripoviesti, često puta izmišljene, a često puta i laži, koje su širili na sve moguće načine vlastodržci iz Beograda i njihovi pomagači u Hrvatskoj. Te laži, ta promičba neprijatelja Hrvatske i ustaškog pokreta, bila je bezobzirna. Blatila je na najbezobrazniji način Poglavnika, njegov rad i njegovo iskreno rodoljublje i poštenje. Ta je promičba ustaše prikazivala najgorim ljudima, plaćenicima, pljačkašima, pa čak i razbojnicima, koji su tobože za nekoliko novčiča spremni ubiti bilo koga, zaoaliti bilo čiji štagalj ili kuću, učiniti bilo kakvu štetu svojem bližnjem. Ta je zločinačka promičba išla tako daleko da su pojedini plaćenici Beograda i naših kukavnih izdajica odlazili obiteljima ustaša-emigranata, blatili ih pred rodbinom, napadali ih pred djecom, a ustaške bi žene najprije tim pripoviedanjem o ''zločinima'' njihovih supruga, a zatim i prijetnjama, nastojali natjerati na nevjeru, nastojali ih natjerati na to, da one zaborave svoje muževe i da se nad njima – živima, ili čak mrtvima – zgražaju i da javno požale što su se za njih udale. Razumije se, da ta zločinačka promičba u 98% slučajeva nije uspjela, jer su svi sviestni Hrvati ocjenjivali ustaše po njihovim djelima, po njihovoj borbi i po njihovim žrtvama, koje su pridonieli za oslobodjenje Hrvatske.

Ustaše su medjutim kao najidealniji borci za slobodu svoga naroda provodili ustaški vojnički život u najvećoj stezi i nejvećem svladavanju samoga sebe, odrekavši se gotovo svega, što naravnom čovjeku pruža i daje život. Velika ideja uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, velika i težka borba ustaškoga pokreta dovela ih je pod najtežom okolnostima u ustaške logore, k Poglavniku. Došli su k njemu da se late puške, samokresa, bombe i noža, jedva čekavši čas, da mogu nastupiti bilo pojedinačno bilo u skupnim podhvatima proti neprijatelju, čekavši napose čas one zadnje i odlučne bitke, u čiji su dolazak neizmjerno i čvrsto vjerovali.

Nakon Poglavnikova dolazka u emigraciju, nakon njegovih prvih ustaških djela i prvih dodira s rodoljubima u tidjini, hrvatski su se radnici u europskim i američkim zemljama odmah počeli okupljati pod ustaškim zastavam i sliediti Poglavnika, jer su vidjeli da je konačno započela i ozbiljna hrvatska revolucionarna borba. Ti naši radnici, koje su u rudnike, tvornice i daleke američke poljane natjerali nesmiljeni krš, bieda rodnoga kraja i tudjinski nasilnik, koji im je u njihovim domovima otimao i posljednju koricu kruha, ti naši dobri i marljivi ljudi, od rada potamnjelih lica i žuljevitih ruku, radili su svoj težki posao i patili nad sudbinom drage domovine, patili su nad protunarodnim i neustaškim radom hrvatskih političara. No nisu klonuli uza sve to, već su strpljivo čekali, da se pojavi netko, tko će im progovoriti i poraditi onako, kako to oni misle i žele. Čekali su i radili.

I dočekali su! Pojavio se onaj, koji ima je progovorio iz srca, iz duše, koji je progovorio otvoreno i mužki, hrvatski, koji je došao kao glas slavnih hrvatskih vjekova, kao glas hrvatskih pokoljenja. Došao je Poglavnik!

Hrvatski borci, hrvatski radnici u tudjini odmah su glasom svoje krvi shvatili i uvidjeli, da je to onaj pravi, na koga su tako dugo čekali, da je to onaj, koji će povesti onakvu borbu, kakvu su oni željeli i u kojoj su oni svi htjeli sudjelovati. I kad Poglavnik na njih upravljuje svoj prvi poziv, oni se oduševljeno i brzo odazivaju, te hrle u nepoznato, daleko, u ustaški logor, koji je za njih bio kao obećana zemlja, Meka.

Započeo je prvi organizatorni rad. Nicale su prve organizacije ustaškoga pokreta, koji je zbog raznih posebnih prilika u pojedinim zemljama provađan pod raznim imenom. Sviestno hrvatsko radničtvo u Belgiji bilo je već godine 1930. okupljeno u ''Hrvatskom savezu uzajamne pomoći'' sa središtem u Seraignu. U tom su savezu bili okupljeni najborbeniji hrvatski rodoljubi, pa stoga odmah cieli odbor Saveza stupa u dodir s Poglavnikom, te mu se stavlja s cielim članstvom na raspolaganje u ustaškoj borbi. Po Poglavnikovim uputama počinje odmah življi i širi organizatorni rad. Kad su mnogi drugi ( jošu Savez neučlanjeni radnici) saznali za ustašku borbu, pohrlili su i oni i redove Hrvatskog saveza, koji je od toga časa, ne mienjajući službeno ime, radio otvoreno pod domobranskim imenom, zapravo kao potajno ustaško povjereničtvo za Belgiju. Isto su tako i radnici u ostalim zemljama napose u Njemačkoj, Francuzkoj, Češkoj, Slovačkoj i Nizozemskoj, čim su doznali za početak ustaške borbe u inozemstvu, stvarali su odmah slične javne organizacije ili ogranke, tako da mogu naoko nedužnim javnim radom što lakše provoditi ustaški rad. Divan je bio osobito primjer Hrvata-rodoljuba u Nizozemskoj. S obzirom na tamo postojeće tadanje zakone stranci nisu mogli imati nikakvih organizacija, ap su stoga naši radnici na prvi glas o početku ustaške borbe tajno na sve načine prelazili granicu i dolazili u Belgiju na sastanke, učlanjivali se u tamošnje ogranke i tamo najzad položili ustašku prisegu, jedva čekajući čas, da ih se pozove u djelatnu borbu.

U Francuzkoj i bivšoj Čehoslovačkoj naši su ustaški rodoljubi morali trpjeti najveće progone beogradskih konzularnih vlasti i Beogradu savezničkih vlasti. Desetci njih morali su silom napustiti svoj posao i spomenute zemlje, jer im tamošnje vlasti na zahtjev Beograda nisu dopustile dulji boravak. Svi su ti boprci ipak izdržali. Odlazili bi uglavnom u Njemačku i Belgiju, gdje bi stupali u ogranke ustaških organizacija i čekali čas, da budu konačno pozvani. I u tim zemljama (osim Njemačke, gdje srbskim plaćenicima baš nije sunce sjalo) morali su se naši sviestni radnici na svakom koraku boriti s doušnicima i atentatorima podmuklog Beograda. Na desetke i desetke sukoba odigralo se u pojedinim mjestima Belgije sa srbijanskim plaćenicima, koji su na svakom koraku nastojali tvornim napadajim nanieti štetu našim ustašama i njihovim zajedničkim domovima, u kojima bi se skupljali. Osim borbe s tim otvorenim neprijateljima naši su ustaše u Belgiji i drugim zemljama morali voditi borbu i protiv onih biednika, koji su medju naše radničtvo dolazili u ime Hrvatske ili u ime koje hrvatske stranke, a čiji se posao sastojao u tome, da ometaju ustaški pokret u tidjini, baš kao što su radili i u domovini. Među tima najviše se izticao plaćenik slobodnog zidarstva dr. Juraj Krnjević. Medjutim ta podmukla i često ujedinjena srbijansko-židovska rabota nije mogla smesti naše sviestne radnike u njihovom političkom radu niti ih je mogla odalječiti od Poglavnika i ustaškoga pokreta. Oni su svaki dan bili sve jači, sve sviestniji. Oni su se iz dana u dan spremali za odlučni čas, odolievajuć svim napadajima, uzprkos toga, što su srbske konzularne vlasti nastojale svima silama kod vlada odnosnih zemalja obtužiti naše ustaše negdje kao komuniste, a drugdje opet kao fašiste ili nacionalsocijaliste, već prema tome, kakva je vladavina bila u dotičnoj zemlji.

Isto tako oduševljeno i tako spremno dočekali su Poglavnikov poziv i naši ljudi u dalekim Amerikama, u Južnoj je Americi stvorena u roku od dvie godine upravo divljenja vriedna velika i snažna organizacija ''Hrvatskog Domobrana'' s mnogobrojnim ograncima u Argentini, Boliviji, Urugvaju i Braziliji. I te su organizacije u Južnoj Americi kroz dugi niz godina morale voditi žestoku i dugotrajnu borbu sa srbijanskim konzularnim vlastima i sa svim vrstama doušnika, koji su se često bili ušuljali čak i u odbore starješinstva i pojedinih ogranaka, te s toga mjesta na oprezan način pokušavali podgrizavati temelje organizacije. Ni nikakvi napadaji, nikakvi doušnici, ni najveće svote Beograda, izplaćene pojedinim plaćenicima, nisu mogle srušiti domobranske organizacije, niti sviestne ustaše omesti u rodoljubnom radu. Može se čak kazati, da su takvi pokušaji Beograda i plaćenika još više učvršćivali ustaške redove, pa je baš Hrvatski Domobran u Južnoj Americi postao najjači stup i – može se reći – stožer cjelokupnog oslobodilačkog rada Izseljene Hrvatske, napose nakon atentata u Marseillesu, kad zbog posebnih razloga nisu mogle djelovati organizacije u Europi. Sličan odlučan i borbeni rad odvijale su i organizacije Hrvatskog Domobrana u Sjevernoj Americi, gdje je ustaški rad naših organizacija i pojedinaca, napose našega ustaškog novinstva, ostavio najdublji trag i okupio pod Poglavnikovom zastavom najveći broj hrvatskog stanovničtva u zemljama Sjedinjenih Država Amerike. Te velike uspjehe postigli su naši rodoljubi u Sjevernoj Americi i uzprkos toga, što tamo vlada tako zvana demokratska vladavina i što su tamošnji židovi, uz pomoć komunista i raznih Krnjevića, pokušali kod američkih vlasti onemogućiti ustaški rad.

Ta naša Izseljena, ustaška Hrvatska, učinila je neizmjerno mnogo u deset godina težke borbe. Budjenje našega svieta, prikazivanje stvarnoga stanja u domovini, borbe i žrtve ustaškoga pokreta, novčano pomaganje pojedinih ustaških podhvata, sabiranje prinosa za vrieme razprave i tamnice naših dičnih ‘’marseljaca’’, iznošenje pred strani sviet istine o strašnom stanju, u kojem se hrvatski narod nalazi, te najposlije spremnost, da se svakog časa dade Poglavniku na razpolaganje na tisuće ustaških dobrovoljaca, rad je, koji je u velike pomogao Poglavniku i ustaškom pokretu u borbi i konačnom uspjehu, i taj rad Ustaška Hrvatska mora cieniti. Mnogobrojne spomenice, pa najzad i velebni plebiscit, proveden u obim Amerikama za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i mnoga druga hrvatskoj javnosti još nepoznata djela, plodovi su našega ustaškoga rada Izseljene ustaške Hrvatske, koja živi daleko od matere zemlje, nu koja nju nije nikada zaboravila, jer joj srce uviek kuca za njom, i jer se uviek osjećala povezanom neslomivim vezama i glasom hrvatske krvi sa svojim starim krajem.

Vrhunac rada, najvelebniji čin to izseljene Hrvatske, počam od europskih zemalja Njemačke, Belgije, Francuzke, Ceške, Slovatke, Nizozemske, pa do najzabitnijih i najudaljenijih američkih poljana Južne i Sjeverne Amerike, bila je veličanstvena osuda nad srbskim tiranom Aleksandrom Karagjorgjevićem, koju su osudu proglasile i podpisale na javnim skupštinama tisuće Hrvata boraca, izvršujuci volju potlačenoga hrvatskoga naroda u domovini i moleći ustašku organizaciju, da tu osudu dade izvršiti. To je bila borba Izseljene Hrvatske, koja je u raznim zemljama svieta radila manje više javno, dok su posve tajno djelovale prave ustaške postrojbe u domovini i izvan nje, živeć potajnim podzemnim životom i spremajući se za konačnu oružanu bitku.

Dok se ovako razvija i djeluje javna, ‘’domobranska’’ izseljena Hrvatska, s kojom Poglavnik stoji u vezi osobno ili putem posebnog ureda Vrhovnoga Starješinstva, koji se neko vrieme nalazio u Berlinu, a zatim u Italiji u Glavnom Ustaškom Stanu, dotle istodobno Poglavnik radi na osnivanju i usavršavanju pravih ustaških vojničkih logora. Jedan od takvih logora osnovan je preko Drave, gdje su još iz prvih dana ‘’Jugoslavije’’ živjeli neki izbjegli Hrvati, koji su se već tada morali sukobiti sa srbijanskim oružnicima. Nije još  vrieme pobliže pisati o tom logoru, nu može se reći tek toliko, da je od tih nekoliko starih ustaša i od onih, koji su k njima poslije pridošli iz domovine i Južne Amerike, stvoren temelj po čitavom svietu poznatog ustaškog logora ‘’Janka-pusta’’, koji je medju ustašama bio nazivan ‘’Jankovac’’.

Nekako u godini 1930. osnovao je Poglavnik prvi ustaški logor u Italiji i to u malenom planinskom mjestu Bovegno u pokrajini Bresci. Zapovjedničtvo toga prvoga maloga logora bilo je u samom gradu Bresci, gdje je stanovao i Poglavnik, a tu je takodjer bila smještena i tiskara Glavnog Ustaškog Stana, u kojoj se slagao i tiskao vjestnik ‘’Ustaša’’. Tu je Poglavnik u društvu ‘’prvih ustaša’’, kojih je u svemu bilo desetak, započeo svoj stvaralački ustaški vojnički rad. Tu su nikle prve ustaške Poglavnikove odredbe, tu su izradjeni prvi ustaški propisi, tu su prvi ustaše odgojeni kao vojnici. Medju tima bili su i naši junaci Miško Babić i Zvonko Pospišil. K njima pridolaze malo po malo daljnji bjegunci iz domovine, nakon sto su izvršili pojedina ustaška djela. U taj logor dolaze i naši dični ustaše-dobrovoljci, koji su u ljeti i jeseni 1932. godine onako uspješno djelovali u kraju oko Velebita.

Ustaški je logor bio za sve naše domobranske radnike, a napose za one u Belgiji, ‘’obećana zemlja’’. Tamo ih je zvala njihova junačka krv, tamo ih je zvao glas hrvatske zemlje, glas snažan i neodoljiv. Tamo ih je zvao plač i jecaj zarobljene domovine, tamo su se svi nadali naći velikoga Poglavnika, nadali se primiti u ruke junačko ustaško oružje, s kojim će skrhati glavu mrzkom nasilniku i tlačitelju hrvatskoga naroda.

Svima se u početku nije moglo odmah udovoljiti. Logori su bili tek u pripravnom stanju, tek u uredjivanju, te su u njih mogli doći samo riedki sretnici, samo oni koji se više zbog političkih progona u domovini ili drugim zemljama ne bi inače nikako mogli održati. Nastala je prava jagma medju našima već organiziranim radnicima. Ta je jagma napose bila došla do izražaja u Belgiji, gdje su posebni ustaški povjerenici, poslani tamo zbog tihe i oprezne ustaške djelatnosti među članstvom Hrvatskoga saveza, imali pune ruke posla i brige, da već zaklete ustaše uvjere, da će doći svi na red i da je potrebna strpljivost. Težko je to bilo postići, jer su pojedinci ustaše, koji su pošto poto htjeli otići, bili spremni učiniti najsmionije izgrede na ilicama ili u zabavištima Belgije, samo da ih vlasti protjeraju i da tako uzmognu doći tamo, kamo ih srce vuče, samo da budu među prvima, koji će vidjeti Poglavnika I steći prvu potrebnu vojničku I ustašku izobrazbu, pa da čim prije mogu poći na djela.

Konačno je došao taj čas, da uzmognu poći u većem broju. Oduševljenju i veselju ni kraja ni konca. Premda su unapried znali način života, vojnički život i strogu stegu, koja vlada u ustaškim logorima, premda su znali, da ih čeka život pun pregaranja, samozataje i samostege, da ih jednom riečju čeka život pun neprilika i nelagodnosti, oni su ipak hrlili, kao da imaju krila. Znali su to, da se u mjestima, gdje se nalazi ustaški logor, mora živjeti u najvećoj tajnosti, da se osim odredjenih dužnostnika ne može dolaziti gotovo ni s kim od pučanstva u dodir, znali su, da zbog tajnosti često puta treba zaboraviti i na svoju narodnost i na svoje ime i na sve drugo što život čovjeku pruža i donosi. Znali su, da osim života po ustaškim načelima i velike stege u ustaškom životu najviše vriedi držanje tajnosti, te da se ogrješenje o tu tajnost smatra kao ogrješenje o ustašku prisegu. Bili su spremni na sve to i jedva čekali čas, da krenu na put. Za običan život, a često puta i za dnevni posao, mnogi već nisu imali volje, čim su predosjećali mogućnost, da će naskoro na put k Poglavniku, u ustaški logor, k ostaloj braći. To je za njih bio dogadjaj, to je za njih bila velika nepoznanica, velika tajanstvenost: Poglavnik, ustaški logor!

Kako rekosmo, došao je čas, da se mnogima izpuni ta vruća želja. Trebalo je putovati u skupinama po pet do sedam, prema posebnim uputama i odredbama. ‘’Putem ništa ne govoriti. Kad dodjete u to mjesto, treba sići i pod lozinkom se obratiti na takvog i takvog čovjeka, koji će čekati na odnosnom mjestu. On će vam dati daljnje upute i sve, što je potrebno za daljnji put. Medju sobom čim manje govoriti hrvatski, a ako vas tko putem pita kamo idete, odgovorite da se vraćate u domovinu. Čuvajte se svakoga, tko god vam se približi. Doušnici će vas pratiti na svakom koraku i nastojati će saznati kamo putujete. Stoga, kad se približava i nadziratelj putnih karata ili putnica, nastojte, da u taj čas ne bude nitko u blizini, jer bi nadziratelj mogao postaviti kakvo pitanje, iz kojeg bi doušnik mogao saznati ili naslutiti kamo putujete. Kad stignete na odnosnu postaju, morate opet promieniti vlak. Pazite vrlo dobro jer je tamo blizu ‘’jugoslavenska” granica, pa morate pitati i izabrati taj i taj vlak, koji stoji na tom i tom kolosjeku. S obzirom na to, da ne poznajete jezik zemlje u koju putujete, ne upuštajte se ni s kim u razgovor, već nastojte naći posebni odjel u vagonu i poduzeti sve moguće, da nitko ne bude imao razloga upustiti se s vama u razgovor. Doći će te tako u ……….. gdje će vas dočekati opet povjerenik, na kojeg će vas onaj prvi uputiti. Taj će vas uputiti dalje.”

Upute se nastavljaju, ustaše ih dobro čitaju i proučavaju tako dugo, dok ih ne upamte. Zatim kreću na put, neprimjetno, da često puta ni najbliži drugovi ne znaju za njihov odlazak. Zakon ustaštva, zakon revolucije, jači je od prijateljstva i drugarstva.

Ustaše putuju i drže se točno uputa. Često puta je to bilo težko, jer se doušnika našlo svuda, a našlo se i drugih znatiželjnih ljudi, koji su u vlaku još znatiželjniji i još brbljaviji i koji moraju naći nekoga s kim će razgovarati. Ipak, naši su ustaše svladali sve potežkoće, te su gotovo svi, osim nekih pojedinaca poslije 9. Listopada 1934., došli sretno u logor.

Posve je razumljiva tajnost toga putovanja, tajnost, koja je išla tako daleko, da ni sami nisu znali kamo idu, već su putovali od povjerenika do povjerenika, koji bi ih uviek upućivao do daljnje postaje, dok ih posljednji povjerenik, koji je konačno znao, gdje se nalazi logor, ne bi uputio ili u najviše slučajeva odpratio do mjesta logorovanja.

I tako su prispjeli u logor. Doček, zagrljaj i poljubac s drugovima i suborcima, koji su imali sreću već prije stići u logor. Skupina za skupinom tako je dolazila i broj se ustaša-vojnika iz tjedna u tjedan povećavao, broj se hrabrih boraca množio. Svaki je od njih sa strepnjom očekivao dan, kad će Poglavnik doći u logor, da ga po prvi put u životu uzmogne vidjeti. A kad ga je ugledao, srce mu je zaigralo, oči bi se zasjajile, često puta čitavo bi tielo zadrhtalo od neke radosti i poštovanja. Poglavnik bi svaki put htio vidjeti novake i s njima izmieniti par drugarskih ustaških rieči. Prvi dodir: prvi izraz Ijubavi. Prvi susret već je u svakoga ulio veliki osjećaj povjerenja i poštovanja.

Sva težina života u logorima (mislimo ovdje ne hranu i postelju, ne na vježbe i ustaški odgojni rad, već na težinu duševne strane toga života, jer s dolazkom u ustaški logor čovjek je zbog potrebe tajnog revolucionarnog života prestao pripadati sebi i obitelji do časa konačne pobjede) nije mogla ustaše odvratiti od borbe niti ih skrenuti na stranputicu. Tko je jednom zagrizao ustaški krušac, taj ga se više nije mogao ni htio odreći, on je postao novim članom velike ustaške obitelji, kojoj je na čelu stajao otac, često puta ustašama i više nego otac, Poglavnik. U logoru se živjelo iz dana u dan, vježbajući i vršeći sve potrebne službe kao u vojarni. I više nego u vojarni, jer ustaše su bili vojnici, a uz to i ustaše, što znači savršeno mnogo više. U tom radu, u toj stezi, u tim vježbama, bio je Poglavnik uviek primjerom. Primjerom u svakom času i u svakom pogledu, na svakom mjestu. On ih je odgajao, s njima vježbao, izradjivao osnove i nacrte za vježbe, tumačio im bit ustaštva i potrebu odlučne borbe, tumačio im slavnu hrvatsku poviest. Po potrebi on bi ih tješio, skrbio se u svakom pogledu za njih, a u slučajevima prestupaka stege praštao bi. Nije to bio odnos bahatog zapovjednika i vojnika, odnos onog, koji nemilosrdno zapovieda, i onog koji mora slušati. Bio je to odnos druga, brata, oca, prijateija, saobraćaj Poglavnika sa svojim ustašama, koje je on tako dobro razumio, duboko poštivao njihov rad i njihove žrtve.

Poglavnik je svojim djelima, svojim primjerom, svojom odlučnom borbom i posebnim odgojem stvarao novog hrvatskog čovjeka, jednom rieči, stvarao je hrvatskog ustašu. Odredbe, propisi, članci i knjige, zatim njegova živa rieč, a najviše primjer u radu i borbi, stvaraju kod ustaša ugled vođe, ugled Poglavnika, u koga neizmjerno i bezuvjetno vjeruju,  jer ga ciene, štuju i neizmjerno vole. I što on kaže, to je svetinja, to je istina. U njem su oni gledali jedinoga vođu, jedinoga spasitelja Hrvatske, jedinoga uskrisitelja Nezavisne Države Hrvatske. Uzpostava države postao je putokaz, vjera, program, životni cilj svih ustaša. Nezavisna Država Hrvatska, bio je životni cilj Poglavnika i njegovih ustaša.

Godine su prolazile i logorski se život nastavljao.

Neka nitko ne misli, da je to bio tako jednostavan i lagodan život. Neka nitko ne misli, da bi to bili mogli izdržati kakvi rnekušci, bezkičmenjaci, slavosrbi. To su mogli izdržati samo vojnici Poglavnika; Poglavnika, koji je i sam izdržao sve, pa i najteže časove emigrantskoga života.

I dolazile su viesti iz domovine i cielog svieta o snazi ustaške borbe, o slavnim djelima ustaških boraca. Dolazile su i viesti o žrtvama, o mučenicima, kojih se broj povećavao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Stiskale bi se pesti, škripali bi zubi ustaških vojnika u logorima. Očekivalo se iz dana u dan da dodje konačno taj najveći čas, čas odlučne i posljednje borbe, čas osvete. Možda je već nekome i dodijao taj vječni vojnički logorski život. Možda je u slabim časovirna pomišljao, da je borba uzaludna, da je čitav taj život - pun samozataje, samopriegora i stege, - takodjer uzaludan. Prilike su se naime često tako razvijale, da bi mnogi slabić bio morao klonuti. Ipak ustaše, pravi ustaše nisu klonuli. Čim bi se opet Poglavnik medu njima pojavio, čim bi im par rieči progovorio, čim bi ponovno u svojim riečima iztaknuo svoju veliku i vječnu vjeru, onda bi opet svaki ustaša zaboravio na one griešne misli slabića. Opet je bio na mjestu. Kad može biti na mjestu Poglavnik, kad on vjeruje i nastavlja borbu, onda je i dužnost ustaša, da uzdrže.

Od vremena do vremena mienjalo bi se mjesto logorovanja. Doušnici beogradske vlade neumorno su njušili i često nanjušili. Koliko god bi se naime živjelo u najvećoj tajnosti, ipak se nije moglo na dulje vrieme sakriti logor i ljude, tim više, što je broj ustaša iz dana u dan rastao. Nakon svakog takvog odkrića logora po kojem beogradskom njuškalu ili agentu englezke i francuzke tajne službe, Beograd se odmah spremao na diplomatske korake, nu dotle bi već za odkriće saznao i Poglavnik. Tokom noći, kad je sve spavalo, ustaša je jednostavno nestalo i sutradan ih na obću žalost pučanstva više nije bilo. Tako je to išlo od Bovegna do Borgo Val di Tara, odatle do Bardia, pa dalje Arezzo, Oliveto, pa konačno u San Demetrio nei Vestini u pokrajini Aquilla, a konačno Lipari, Calabria, Sardegna.

U tom težkom životu, u tom očekivanju, ustašama je bila velika utjeha odlučna borba, koju su već provodili ustaše u domovini. Na najstrašniji pritisak vlasti, dolazio je još strašniji ustaški odgovor. Lete u zrak mostovi, padaju oružnici, padaju izdajice, padaju ministri. Razpršuje se slet Jugosokola u Zagrebu, bježe iz Zagreba izaslanici “Male Antante” koji su u Zagrebu, htjeli viećati, trese se zgrada zagrebačkog redarstva, sudbenog stola. Na svim stranama ustaške paklenke odgovaraju na sve veća nasilja protiv Hrvata. Srce se ustaško steže nad smrću velikog ustaše Stipe Javora. Nu ono i podrhtava od radosti, kad čuje za velebne manifestacije i demonstracije poslie sprovoda.

Još jednom se steže ustaško srce, stišće se ustaška pest. Pada nova žrtva, ustaški krilnik Stevo Duić, najbolji Poglavnikov častnik, kojeg su ustaše toliko puta vidjeli medju sobom u logoru. Nu to veliko i strpljivo ustaško srce zato tim više skače od radosti, kad tjedan dana nakon Duićeve smrti pada i njegov ubojica, zlotvor hrvatskog naroda, krivac za sva strašna zlodjela u Hrvatskoj. Pada Aleksandar Karagjorgjević od ustaške ruke, koja izvršuje osudu cieloga hrvatskog naroda.

Ustaške logore uzprkos svih tih uspjeha, uzprkos avid slavnih djela i žrtava, čekaju još težki dani. Nakon Marseillesa sav se židovsko-demokratski i versajski sviet bacio na one države, koje su dale sklonište ustaškim borcima. Svi su se prietili ratom, svi su tražili izručenje Poglavnika i njegovu glavu.

Ustašku emigraciju čekaju nove kušnje, nova neizvjesnost, novo čekanje, nova strpljivost. Veliko je djelo doduše izvršeno, jer padom tiranina pala je i tiranija. Njezini posljednji ostatci još su nekoliko godina živjeli u samrtnim trzajima i onda je došlo do neminovnog svršetka, ali uzprkos toga došle su nove kušnje.

Poglavnik se sad rastaje od svojih ustaša na godinu i pol dana. Ustaše odlaze na Lipare, u novi logor, pod novim okolnostima. Iz svih gotovo europskih država tjeraju ustaške borce, koji se ipak ne daju slomiti, već vjerujući u Poglavnika i njegovu pobjedu, putuju od zatvora do zatvora, prolaze svoj križni put, koji je kod nekih trajao i mjesecima, te konačno dolaze medju druge ustaše na Lipare. Poglavnik ih porukama tješi i u svojoj odredbi kaže, da ustaše moraju podnieti još mnogo žrtava, jer još nije nastupio onaj čas, u kojem će se odlučiti sudbina Hrvatske i u kojem će nastupiti ustaška pobjeda. On kaže, da taj čas mora doći i doći će, a dotle mora svaki ustaša u najvećoj stezi i samopriegoru i dalje vršiti svoje dužnost.

Ustaše vjeruju i čekaju. Pod najtežim okolnostima, bez osobnog dodira s Poglavnikom i bez njegovih izravnih zapoviedi, pod dojmom strahovitih nasilja u domovini i obćeg proganjanja ustaša u svietu, oni ostaju vjerni Poglavniku i velikoj misli, koja ih je dovela pod ustašku zastavu. Godinu i pol dana sa strepnjom u duši čekaju na izhod razprave proti marseilleskih junaka

Došao je i opet čas veselja: Poglavnik se opet obraća ustašama i šalje im poruku. To je bio jedan od najsretnijih ustaških dana. Kako je taj dogadjaj dočekan na Liparima, bit će opisano u posebnom poviestnom pregledu.

Ustaše čekaju na Poglavnikov dolazak, no on iz posebnih razloga nije mogao doći medju njih. Stoga ih je pozivao skupinu po skupinu i s njima se sastajao na kopnu u jednom gradu Južne Italije. Tako je to išlo kroz godinu dana čudnog razvoja medjunarodne politike. Poglavnik je vidio, da ustaše još uviek čekaju nove kušnje, jer čas europskog i svjetskog obračuna nije još došao. To je on ustašama i dao znati u odredbi od 1. travnja 1937., u kojoj zbog obćih političkih prilika u svietu i jer treba još jedno izvjestno vrieme čekati na odlučni čas, mora u nekim zemljama posve prestati ustaška djelatnost. Težki su to bili časovi za ustaše, no oni su razumjeli. Nakon pročitane odredbe svi su ustaše stali u pozor, te su pod razvitom hrvatskom zastavom, grčevito se boreći s unutarnjom boli, koja je htjela sve razoriti, saslušali sviranje hrvatske himne, “Lijepe naše domovine”.

1. travnja 1937. ostao je duboko usječen u srca i pamet ustaša. Nu ovo nije čas, da se opišu ti ustaški osjećaji i ta bol. Trebalo je izdržati još pune četiri godine i ustaše su osim nekolicine odpadnika (u svemu njih petnaest) mužki i neustrašivo izdržali ovo razdoblje “velike ustaške šutnje”. I o tom razdoblju poviest će reći svoju, pa će se tek onda vidjeti veličina ustaštva, ustaške vjere i pouzdanja.

Ustaše su dobro upamtili rieči Poglavnikove poruke, koja im je pročitana prigodom obustave djelatnosti. Tamo je Poglavnik rekao, da će u najskorije vrieme doći do svjetskog obračuna i da će s tim obračunom doći i do hrvatsko-srbskog obračuna i do podpune ustaške pobjede. Zaista, nakon dvie godine odpočeo je taj obračun. Pitanje Austrije, pitanje Češke, pitanje Poljske, sve se to rješava onako, kako je Poglavnik predvidio i poručio ustašama. Oni iz dana u dan čekaju i trpe, vjeruju i spremaju se. Dolazi i do obračuna sa zapadnim velesilama, koje su uzročnik svega zla u Europi i krivci strašnog stanja u Hrvatskoj, krivci tolikih patnja ustaša. Sad su već svi ustaše znali da će u najskorije vrieme doći na red i zmijsko leglo u Beogradu, da će doći do ustaškog obračuna sa Srbijom i izdajicama hrvatskog naroda. Nije se više spavalo, nitko od ustaša nije više mirovao. Bili oni na Liparima, Kalabriji, Sardegni, Njemačkoj, Madžarskoj, ne znam u kojoj europskoj ili prekooceanskoj državi, svi su jednako mislili, svi su jednako predosjećali. Budući pak da je Poglavnik već tokom godine 1940. s njima uzpostavio pismenu vezu, ustaše su bili još više sigurni, da će tokom sliedećih mjeseci biti ponovno pozvani pod zastavu. Prigodom božićnih čestitaka Poglavniku o Božiću 1940. gotovo svi ustaše to u svojim čestitkama naglašuju i tvrde.

Hrvatski ustaše u logorima dobili su 1. travnja 1941. najveću zadovoljštinu za 1. travnja 1937. Točno na isti dan, kada je pred četiri godine Poglavnik izdao onu odredbu, kojom se obustavlja ustaška djelatnost na području Italije, tog dana 1941. izdaje Poglavnik drugu odredbu, kojom ponovno poziva ustaše ne samo na ustašku djelatnost, već i pod oružje, u konačnu borbu proti tuđinskim nasilnicima i zločincima.

Sada su nastali časovi, koje ničije pero, ni ničije rieči ne mogu opisati. Punih devet godina izdržali su ustaše u vojničkom logorskom životu, a najveća nagrada za tu izdržljivost bio im je taj Poglavnikov poziv pod oružje.

Punih devet godina ustaše su vjerovali Poglavniku. Vjerovali su uzprkos toga, što su im neprijatelji Hrvatske i hrvatski izdajice neprestano trubili, da im je sve uzalud.

Neka se čitatelj malo zamisli u veličinu toga časa. Ipak nije naime mala stvar, kad netko naoko dvojben, dodje do osvjedočenja, da je imao pravo i da je pobiedio zato, jer je izdržao! A ustaše su izdržali zato, jer su vjerovali, bezkrajno vjerovali. Vjerovali su onome, kojem se moglo vjerovati, vjerovali su Poglavniku.

Brzojavke su išle na sve strane. Gotovo u isti čas, na svim mogućim stranama Italije i talijanskih otoka, ustaše su primili radostnu viest, da moraju odmah spremiti sve svoje stvari i biti svakog časa spremni na put, jer da ih zove njihov Poglavnik!

Ovdje bi već čovjek morao biti romanopisac, morao bi biti Bogom nadaren pjesnik, ako bi htio opisati ove časove. Međutim ni prostor nam to ne dopušta, a ni misli. Misli nam lete brzo, kao što su brzo jurile i misli ustaša onoga dana, kad su sa svih strana putovali u Sjevernu Italiju, u grad Pistoia, gdje su se u vrlo kratko vrieme našli svi na okupu i gdje su već na prvi dan dolazka slušali Poglavnikov glas na krugovalnoj postaji Glavnog Ustaškog Stana. Poglavnik najavljuje, da je kucnuo odlučan čas oslobodjenja i uzpostave Nezavisne Države Hrvatske!

Dne 10. travnja opet su ga vidjeli među sobom. Nije bilo ni jednog među njima, kome se u taj čas nije caklila suza u oku. Nije bilo ni jednog, koji ne bi bio svoga Poglavnika promatrao s najvećom ljubavlju, može se reći s najvećom pobožnošću. Iz njegovih su usta čuli, da su ovo najodlučniji časovi Hrvatske i da je u taj čas u Zagrebu već nastupio velik dogodaj.

Taj velik događaj bilo je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, što je usliedilo 10. travnja poslije podne, kad su već njemačke snage podpuno skršile pokušaj srbijanskog odpora na sjevernoj granici.

Krenulo se na put prema granici. Bili su to oni, koji su prvi među prvima pohrlili pod ustašku zastavu, bili su to oni, koji su do posljednjeg časa izdržali. Kroz devet godina gotovo uviek morali su tajiti svoje ime i svoju narodnost. Sada su opet Hrvati, sada mogu pred licem cieloga svieta, pa i u brk beogradskim silnicima poviknuti: “Jest, mi smo Hrvati, mi smo ustaše!”

Opet su stajali u ustaškoj vojnoj postrojbi i u stavu pozora, vitki i uzpravni poput kipova, te slušali glas Poglavnika, koji im je naviestio, da će noćas prieći granicu i opet, nakon tolikih godina stupiti na sveto tlo oslobođene domovine. Još jednom, po posljednji put u tuđini, čuo se njihov snažni “Spremni!”, a onda je došla granica.

U četiri sata u jutro ustaški su borci iz tuđine opet bili na hrvatskom tlu. Došli su kao pobjednici. U tim svetim časovima caklile im se suze u očima, a njihova srca snažno su kucala. Sve je toga časa bilo zaboravljeno: kažem sve ono, što su kroz dugi niz godina morali podnieti u vojničkoj stezi, provodeći ustaški život. Jedno jedino nisu zaboravili: sve rane, koje je mrzki tudjinac zadao hrvatskom narodu i Hrvatskoj. To ustaša ne može, ne će i ne smije zaboraviti!

Veličanstven put od Sušaka do Zagreba bio je za ustaše najveća zadovoljština. A kad su osvanuli u Zagrebu, u glavnome gradu Hrvatske, u koji su ušli skromno, tiho, baš kao što su bez buke i galame svojedobno iz Hrvatske i otišli, onda je uzbuđenje bilo na vrhuncu. Ustaše-emigranti, najveći junaci i najstrpljiviji borci Hrvatske, prispjeli su na poviestni Markov trg točno u 4 sata u jutro i preuzeli stražu nad zgradom i životom čovjeka, koji im je ne samo vođa i Poglavnik, već i otac i brat, i u kojem oni gledaju spasitelja i obnovitelja Hrvatske, suverena Nezavisne Države Hrvatske.

Njihov odmjereni stražarski korak, uzprkos toga što nisu već šest dana stisnuli oka, postao je još čvršći, još snažniji, još ustaškiji.

Ponos se odrazivao na njihovim licima. Ustaška sviest vidjela se u njihovim zjenicama. A kad su ujutro prvi građani i prvi prolaznici stigli na Markov trg i opazili ustaše, onda je zadovoljština ustaša bila podpuna. Taj ponos bio je i opravdan jer — ustaša je stražio na poviestnom trgu.

Ustaša — pobjednik!

Dvanaestgodišnja ustaška emigracija izvršila je svoje hrvatsko i ustaško “deržanstvo”.

Ona je izdržala . . . Ona je pobiedila.

No ustaše-emigranti jošuviek ne pomišljaju na posebnički život, još se uviek ne mogu snaći u tom običnom životu. Jer ustašku emigraciju čekaju još nova djela, nove borbe, nove žrtve.

A stoljeća će pričati, da je jednom postajala hrvatska ustaška emigracija, koja je uz najveće žrtve, uz najveća djela, vođena najvećim Hrvatom sviju vremena, u najužoj suradnji i supatnji s onim mnogobrojnim mučenicima iz tamnica i zatočenih logora u domovini, doniela slobodu i državnu samostalnost vječnoj Hrvatskoj.

Mijo Bzik