9. listopada 1934. u Marseillesu je razmrskana glava srbskoj tiraniji. U čitavoj Jugoslaviji dolazi do novoga razdoblja političkoga života.

Kad je srušena najveća snaga diktature, «... našao se čitav hrvatski narod jedinstven, oduševljen i prožet duhom revolucionarnim i najborbenijim. Kod svakog je pojedinca zavladalo osvjedočenje i sviest, da su Hrvati srušili diktaturu, da su nadvladali državni režim, koji j imao hrvatstvo za vazda uništiti, da tiraniji nije uspjelo stvoriti uvijeta za osiguranje velikosrbskog državnog jedinstva i obstojnosti te države, te da će nastavkom borbe pod novim okolnostima biti odstranjeni i zadnji ostatci tudjinske vlasti.» (Poglavnik).

Godina 1935. započela je težkim dogadjajima u kotaru Brod na Savi. U Sibinju i okolici pobunili su se hrvatski seljaci. Došlo je do težkih sukoba sa srbskim oružnicima i vojskom, u kojima je palo 14 hrvatskih seljaka. Glas o sibinjskom krvoproliću proširio se po čitavoj Hrvatskoj i izazvao strahovito ogorčenja. Sibinjske su žrtve uz kasnije gradačke i senjske bile najteži masovni pokolj Hrvata, što ih je Beograd izvršio za vrieme svoje vladavine u Hrvatskoj. S velikim oduševljenjem i poletom iza marseljskih dogadjaja hrvatski narod ide na poviestne izbore 5. svibnja 1935. Čitava je Hrvatska trebala na tim izborima plebiscitarno izjaviti, da li je za ustašku ideju ili za život u neželjenoj zajednici sa Srbima. Unatoč poznatog srbijanskog terora, uz koji su vršeni svi izbori u Jugoslaviji, čitav je hrvatski narod u ogromnoj većini glasovao za hrvatsku oslobodilačku ideju i tako na jedan veličanstveni način najrječitije demonstrirao protiv velikosrbskog Beograda. Srbska je vlast krivotvorila izborne rezuletate, uhitila je na tisuće sviestnih Hrvata i mnoge od njih zlostavljala. Svim Hrvatima bilo je jasno, da i sada – nakon što je iza pada srbskog ministra, zloglasnog Jeftića, došao na vladu velikosrbin Stojadinović – da i sada za čitavu Hrvatsku postoji samo jedan politički put, a toje put ustaške borbe.

Po mnogima hrvatskim mjestima, a pogotovo u samom glavnom gradu Zagrebu dolazi do čestih manifestacija, koje predvode sveučilištarci, za Nezavisnu Hrvatsku Državu i ustaškog Poglavnika. S novom vjerom i ufanjem hrvatski narod proživljava razdoblje iza svibanjskih izbora 1935. Srbijanski četnici teroriziraju i dalje mirno hrvatsko pučanstvo. Iza ubojstva hrvatskog narodnog zastupnika Karla Brkljačića u Lici pred Uzkrs 1936. po čitavoj zemlji dolazi do velikih demonstracija, a narodno raspoloženje najviše su posvjedočili krvavi dogadjaji u Kerestincu, gdje su hrvatski seljaci u sukobu poubijali nekoliko srbskih izazivača.

Sve više ljudi stupa u ustaški pokret, sve više borbenih Hrvata polaže ustašku zakletvu i zaklinje se na doživotnu vjernost Poglavniku. Ime Dra Ante Pavelića, koje se nije prije smjelo ni spomenuti, postaje simbol narodnoga uzkrsnuća i vjestnik novog velikog poviestnog vremena. Stanoviti krug hrvatske gospode, koji je misliom da samo on imade pravo na politiku i vodjenje hrvatskih seljaka, u vrieme iza 1935. počinje sve jasnije izražavati pritajenu želju za neki sporazum sa Srbima. Uzprkos narodne volje za podpunim odcjepljenjem od Srbije, taj izvjestan broj hrvatske gospode, koju pomažu židovi i njihovi saveznici, sve više napda hrvatski oslobodilački pokret, te se na strahovito narodno zaprepaštenje i reakciju izjasnjuje za sporazum s beogradskim vlastodržcima. Vodstvo bivše HSS sve više ulazi u beogradske vode, a njegovo vanjsko političko držanje protivi se shvaćanjima i idejama novog uredjenja Europe. U narodu dolazi do sve veće reakcije na ovu protuhrvatsku politiku, pa ustaški pokret i njegov Poglavnik sve više oduševljavaju narod. U isto vrieme Beograd vodi svojom poznatom podmuklom bizantskom politikom čitavu državu u ono stanje, koje će Hrvatima baš pogodovati, jer su oni u vanjskoj politici uviek bili podpuno oprečnih nazora. Stare simpatije hrvatskoga naroda za svoga saveznika u prošlom svjetskom ratu, za Njemačku, sve se više izkazuju obstanak ustaške organizacije u inozemstvu. Ustaška organizacija stoga proživljava kadkad i težke dane, no ipak preko svih potežkoća čitav pokret u domovini i izvan nje neprestano radi nesmanjenom snagom na uzpostavi hrvatske države.