Prije nego što počnemo govoriti o ustrojstvu odsjeka za novinstvo i o ustrojstvu našeg tiska uobće, moramo se bar u najkraćim crtama osvrnuti na stanje hrvatskog tiska prije uzpostave  Nezavisne Države Hrvatske.

Poznato je kako veliko značenje prestavlja tisak i novinstvo u oblikovanju t. zv.javnog mišljenja. Beogradu i srbskim vlastodržcima bilo im je jasno, da im je tisak – ako ne izključivo – a ono bar jedno od najavažniji sredstava jugoslavenske državne promičbe, jer tim putem mogu najviše obećati, lagati bez ikakva nadzora,klevetati i blatiti zaslužne hrvatske narodne radnike, udarati po hrvastkim svetinjama. No našim tlačiteljima bilo je jasno i to, da hrvatski narod prima s najvećim nepovjerenjem, sve ono što dolazi iz  Beograda. Tome je trebalo doskočiti na taj način, da se u narodu podržava uvjerenje o obstojnosti hrvastkog novinstva i hrvatskog tiska. Tako su u Zagrebu, Sarajevu i Splitu izlazile tobože hrvatske novine. Upravo sa prozirnim namjerama izticali su se zakonski propisi, koji su govorili o slobodi tiska i novinskog djelovanja. Na hrvatskom narodnom području  izlazilo je za vrieme bivše tvorevine ni manje ni više nego 14 dnevnika u ukupnoj nakladi od kojih od 120.000 primjeraka. Jasno je, da je u tom broju bilo novina, koje su nastojale u granicama mogućnosti zagovarati i štititi hrvatske narodne probitke. Ali nemoramo trošiti mnogo rieči u dokazivanju, da je to bilo skoro podpuno nemoguće, jer bi u protivnom slučaju srbski vlastodržci obustavili izlaženje onih novina, koje bi kvarile njihove račune. Posao im je bio tim i znatnije olakšan, jer su najveća tiskarska poduzeća u Hrvatskoj bila u rukama Židova i jugomasona ili u rukama glavničara, koji su prvom redu pazili na svoje posebničke probitke, pa ih je lako kupovao onaj, koji je imao kesu u svojim rukama.

Iako možda iznošenje ovih činjenica – strogo gledano – ne pristaje u okvir ovog prikaza, potrebno je naglasiti i to, kako bi nepristranim promatračimai našoj javnosti bilo jasno, zašto je hrvatska državna vlada izvršila nekoliko veoma odlučnih zahvata u tom području.

Predaleko bi  nas odveo pokušaj, da makar i u najkraćim crtama prikažemo način, kojim se vršilo nasilje nad hrvatskim novinstvom pri svakom i najmanjem pokušaju obrane hrvatskih prava i probitaka. Mi ćemo ovdje spomenuti samo ono stanje, koje smo našli u času uzpostave Nezavisne Države Hrvatske ili da budemo još jasniji, u času, kada je Beograd činio «znatne ustupke» Hrvatima, kad je službena promičba na sva usta vikala o «slobodnoj Hrvatskoj».

Sve su novine u bivšoj Jugoslaviji bile obvezane, da objelodanjuju s područja vanjske politike samo viesti, što su ih dobivale od agencije «Avale», koja je iamla svoju središnjicu u Beogradu. Izpostava agencije «Avale» u Zagrebu radila je pod strogim nadzorom beogradske središnjice, čak i u vrieme t. zv. banovine Hrvatske, iako je banovini prepušten tobože nekakav utjecaj na rad te ustanove. O stvarnom utjecaju ne može biti ni govora, jer je zgrebačka izpostava bila novčano i tehnički podpuno ovisna o Beogradu. Naime, uzpostava nije uobće primala viesti izravno iz inozemnih izvora, nego samo preko svoje središnjice. No to nije ni izdaleka bila najveća zapreka za slobodno djelovanje na području novinstva. Sve, što se iskalo, trebalo je prije objelodanjivanja odnieti Državnom tužiteljstvu na pregled, te se smjelo objelodaniti tek u onom obliku, koji je odobrilo Državno tužiteljstvo.Državno tužiteljstvo je primalo svakog dana iz «predsedništva ministarskog saveta» i iz «kabineta ministra unutrašnjih poslova». Ove upute zadržavale se  uglavnom zabrane, pa je Državno tužiteljstvo, putem već spomenute preventivne cenzure, odredjival oo čemu se ne smije pisati. Ali je postajala još jedna ustanova, koja je vodlia brigu o tome, da daje «upute» novinama o čemu se mora pisati. Postojao je Centralni Presbiro. Te t. zv. upute glasile su na primjer ovako: – «Pod prietnjom obustave lista i zatvora odgovornih osoba morate objelodaniti članak» o tome i tom, ili: « Morate objleodaniti priloženi članak». – Suvišno je posebno naglasiti, da je Centralni Presbiro imao svoju središnjicu u Beogradu, jer je Centralni Presbiro bio samo ured  «predsedništva ministarskog saveta». U Zagrebu je postojao tek jedan mali ured, koji je nosio ime izpostave Centralnog Presbiroa, a njegov se djelokrug u stvari sastojao u tome, da sa srbskog jezika prevodi upute na jezik , koji je bio malo sličniji hrvatskom jeziku. Ova je izpostava imala i svoju malu krugovalnu postaju, preko koje je bial u neposrednoj vezi sa svojom središnjicom u Beogradu.Istini za volju moramo spomenuti, da je zagrebačka izpostava Centralnog Presbiroa imala i  još jednu zadaću. Ona je vršila doušničku službu. Našu će javnost dakako zanimati, kakav je djelokrug imala još jedna nadzorna novinska ustanova, t.j. što su bili t. zv. banovinski cenzori. Tome se nije težko dosjetiti. Uz cenzore Državnog tužiteljstva čitali su novine i tiskopise i banovinski cenzori, koji su morali paziti, da prevelika revnost državnih cenzora ne bi pokopala obmanu o obstojnosti «Banske Vlasti», ili – kako se to službeno izražavalo – o obstojnosti «slobodne Hrvatske». To su bile ustanove, koje su predstavljale ustrojstvo unutarnje novinske službe. Razumljivo je, da su Centralni Presbiro, a i mnoga uredničtva imali svoje dopisnike u inozemstvu. Službu inozemnih dopisnika vršili su skoro izključivo samo činovnici jugoslavenskih poslanstava ili dopisnici onih listova, koji su dobivali podporu od države.

Iz svega, gore što smo iznieli , jasno je, da ustaška Hrvatska nije mogla na tim temeljima izgradjivati ustrojstvo svoje novinske službe, niti ustrojstvo tiska uobće. U stvari, mi smo na ovom području, u času uzpostave Nezavisne Države Hrvatske našli stanje, koje je bilo samo vjeran vjeran odraz truleža, što ga je prestavljala bivša država.

Trebalo je započeti iz nova. Trebalo je raditi odlučno i brzo. Moralo se već u prvim satima života naše države onemogućiti, da Židovi, jugomasoni i glavničari – koji su poradi svojih posebničkih probitaka ne samo vjerno služili tiranima i mučiteljima hrvatskog naroda, negu su s užitkom napadali i blatili sve hrvatske narodne svetinje – da oni i dalje imaju bilo kakav utjecaj na naše novinstvo, na naš tisak. Tim se više nije moglo dopustiti, da ti isti izrodi i nametnici pune svoje džepove plodovima ustaške borbe, t. j. da se obogaćiju na račun toga, što je naše tržište očišćeno od srbskih novina i tiskopisa.

No jednako brzo trebalo je raditi oko pokretanja ustaškog novinstva. Tako smo nekoliko sati nakon proglašenja svoje državne nezavisnosti imali prvi broj ustaškog dnevnika «Hrvatski narod».

Vodstvo ustaškog pokreta dobro je poznavalo stanje novinstva u Hrvatskoj, pa je zato izvršni odbor Ustaškog stana već 10. travnja izdao odluku, koja je sadržavala ovlasti, da se provede sve, što je potrebno za stvaranje novog ustrojstva novinske i dojavne službe.

U vezi sa spomenutom odlukom postavljeni su povjerenici u svim tiskarskim poduzećima, koja su izdavala dnevnike. Obustavljeni su svi dotadanji  dnevnici, obustavljeni su također svi povremeni tiskopisi, dok  ne dobiju privremenu dozvolu za izlaženje. Na temelju te iste odluke osnovan je Hrvatski državni novinski  ured. Ovaj je ured postavio osobe svog povjerenja u izpostavi Centralnog Presbiroa i u odsjeku za cenzuru kod Državnog tužiteeljstva. Sam ravnatelj HDNU-a preuzeo je vodostvo dotadanje agencije «Avale» koja je još 10. travnja pretvorena u agenciju «Velebit».

Odluke i mjere, donesene u prvom času, trebalo je provesti tako, da one postignu i svoju pravu svrhu. Odmah se počelo preizpitivanjem molba za daljne izlaženje listova. Što se tiče dnevnika, vriedila je i dalje donesena zabrana, tako da su od 14 dnevnika – kojisu izlazili na hrvatskom narodnom području – smjela dalje izlaziti samo tri dnvenika i to «Narodne novine», «Hrvatski list» i «Hrvatski glas» (ovaj posljedni prestaje kasnije izlaziti). Mjesto ostalih na poticaj ovog ureda pokrenuli su uz «Hrvatski narod», «Novi list» (sada «Nova Hrvatska») «Danas» (koji je obustavljen, te je na njegovu mjestu pokrenut «Poldan»), «Gospodarstvo» i «Sarajevski Novi List». Ukupna naklada tih listova iznosi oko 300.000 primjeraka dnevno.

Što se tiče drugih povremeni tiskopisa, postupak je bio obzirniji, pa su obustavljeni samo oni, koji su zaista po svojem pravcu stajali u protivnosti s duhom nove Ustaške Hrvatske. Ostali su odmah pokazali mnogo volje za suradnju na duhovnoj izgradnji nove Hrvatske u duhu ustaških načela. Razumljivo je, da je trebalo dati poticaja i za pokretanje novih tiskopisa, osobito tjednika, tako da tjednici sada izlaze u nakladi od preko  500.000 primjeraka. Prije uzpostave Nezavisne Države Hrvatske ta je naklada iznosila jedva 200.000.

Na osnovu posebne Poglavnikove odredbe ustrojeno u okviru Predsjedničtva vlade posebno Povjereničtvo za novinstvo, koje je dobilo zadaću, da u suradnji s bivšom, Hrvatskom izvještajnom službom (HIS) provede do kraja ustrojstvo  Hrvatskog novinstva. Posljedak te suradnje bio je, da danas na području Nezavisne Države Hrvatske izlazi sedam dnevnika u nakladi od preko 300 tisuća primjeraka, 56 tjednika u nakladi od oko 500 tisuća primjeraka, te velik broj stručnih, družtvenih, vjerskih, službenih i zabavnih časopisa i povremenih tiskopisa. Izvršen je temeljit pregled svih listova, te se počelo s  izgradjivanjem  novinstva prema potrebama države i tržišta, sprječavajuću potrebno nadmetanje, a listovi su došli u ruke onih, koji su spremni, da svakog časa preuzmu punu odgovornost za rad pred narodom i državnim vlastima.

Ne smiemo zaboraviti činjenicu, da se mlada hrvatska država već od prvog časa svog obstanka stvarno nalazila u ratu sa svim onima, koji su niekali pravo na njezinu obstojnost, pa je trebalo paziti, da naši tiskopisi ne bi na bilo koji način koristili našim neprijateljima. S druge strane razumljivo je, da urednici listova i pisci članak ne mogu biti obaviešćeni o svim pojedinostima  u tom pravcu, pa je zato zadržana ustanova pregledavanja tiskopisa kod HDNU-a i to na taj način, da je predstavnik tog ureda vršio cenzuru zajedno s cenzorima Državnog tužiteljstva.

Nakon što su provedene prve i najnužnije mjere , počelo je sustvano preustrojstvo Novinskog ureda.

Ured je podieljen na tri odsjeka: Odsjek za domaće novinstvo, Odsjek za inozemno novinstvo i inozemne tiskopise i Upravni odesjek.

U isto vrieme objelodanjene su i prve zakonske odredbe o odredjivanju djelokruga rada pojedinih ministarstava. Tada je HDNU skupa s Državnim tajničtvom za promičbu  dospio  u djelokrug Ministarstva udružbe. Pravni položaj samog ureda time nije bio stvarno utvrđen, a pogotovo nije bio odredjen djelokrug rada samom uredu.

Dne 15. svibnja 1941. godine prema obaviesti u «Narodnim Novinama» ured mienja svoje ime u Hrvatsku Izvještajnu Službu (HIS). Ured i dalje radi na temelju odluke ood 10. travnja i na temlju ovlasti, koje iz te odluke proizilaze. Te su ovlasti pojačane time, što su mjerodavna ministarstva imenovala ravnatelja HIS-a povjerenikom u Centralnom Presbirou i agenciji «Velebit».

Iz zakonske odredbe od 24. lipnja 1941. godine vidi se, da po novom ustrojstvu Hrvatske državne vlade HIS postaje sastavnim dielom Državnog izvještajnog i promičbenog ureda, te podpada pod nadležnost Predsjedničtva vlade. Time stvarno nije još odredjen pravni položaj samoga ureda, ali je ipak jasno utvrdjena prva nadredjena vlast, t. j. jasno je, da je pročelnik Državnog izvještajnog i promičbenog ureda nadredjen ravantelju HIS-a. Kroz čitavo vrieme ured se sredjuje i izgradjuje svoje ustrojstvo u okviru već spomenutih triju odsjeka.

Zakonska odredba od 29. listopada 1941. godine uredjuje pravni odnos Hrvatskog dojavnog ureda «Croatia». Tim je dojavna služba osamostaljena, te se razriešila vezu sa HIS-om, koja je postojal u osobi povjerenika t.j. ravnatelja HIS-a. Istodobno neke zadaće, koje je obavljao HIS, preuzima «Croatia». Agencija «Velebit» je naime objelodanjivala samo viest inozemnih agencija i svojih inozemnih dopisnika, dok je HIS objelodanjivao sve viseti, koje su prikazivale rad Poglavnika, Hrvatske državne vlade i Ustaškog pokreta, pa je HIS čak vršio i svjetlopisnu službu za domaće i inozemno novinstvo. Na temelju te zakonske odrebe  HDU «Croatia» preuzimlje objelodanjivanje viesti o radu pojednih ministarstava.

Zakonskom odredbom o Državnom i izvještajnom i promičbenom uredu od 24. siečnja 1942. HIS se ukida, a njegove zadaće prelaze na odsjek za novinstvo u DIPU. Tom zakonskom odredbom točno odredjen djelokrug rada vrhovne državne novinske ustanove. Istom zakonskom odredbom prestalo je postojati Povjereničtvo za novinstvo pri Predsjedničtvu vlade i svi poslovi te ustanove prelaze na DIPU. Samo prilagodjavanje rada HIS-a zakonskim propisima nije predstavljalo nikakvih poteškoća, jer stvarno stanje bilo skoro podpuno u suglasju sa zahtjevima zakonskih propisa. Trebalo je ukinuti upravni odsjek, jer taj je bio suvišan, čim je HIS prestao postojati kao poseban ured.

Novinski odsjek, kojem stoji na čelu nadstojnik, podieljen je u pododsjek za domaće novinstvo i pododsjek na inozemno novinstvo, kojima stoje na čelu uredski nadzornici.

Pododsjek za doamće novinstvo izvršuje sljedeće zadaće:

a)         podieljuje dozvole za tiskanje listova i povremenih tiskopisa,

b)         vrši nadzor nad pisanjem svih tiskopisa,

c)         objelodanjuje izvješća izravno ili putem «Croatia-e» o radu Poglavnika i Predsjedništva vlade,

d)         na posebnim sastancima ili pismeno upozoruje  novinare na najvažnije dogadjaje u našem državnom životu, iznosi razloge, zbog kojih s uprovedeni pojedini državni čini. Time olakšava obaviešćenje javnosti njihovoj važnosti i razložnosti. Putem posebnog izvjestiteljstvaupozoruje uredničtva na nedostatke i daje smjernice za usavršavanje našeg novinstva i našeg tiska.

Pododsjek za domaće novinstvo vodi brigu o izobrazi mladih novinara. U tu se svrhu priredjuju posebni tečajevi za novinare, na kojima predaju najpoznatiji evropski novinari. Jedan od tih tečajeva održan je u mjesecu ožujku o.g. pod stručnim vodstvom po cielom kulturnom svietu  poznatog profesora znavstenog novinskog instuta Berlinskog sveučilišta dra Dovifata. Nakon tečajeva odlazili su učesnici u inozemstvo, da upoznaju tok i način rada u velikim evropskim uredničtvima.

   Pododsjek za inozemno novinstvo ustrojen je na načelu trostruke obavještajne službe: on s jedne strane putem dnevnog novinstva obavješćuje cjelokupnu hrvatsku javnost o svim onim političkim, gospodarskim i družtvovnim pojavam i zbivanjima u inozemstvu, koja izravno ili neizravno dodiruju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Druga, isto tako važna i odgovorna dužnost tog pododsjeka je redovno i točno obavješćivanje svih mjerodavnih oblasti i osoba o najnovijim i najznačajnijim dogadjajima diljem čitavog svieta. Treaća konačna i ne manje važna zadaća bila je, da se u suradnji s odogovornim oblastima, a u okviru Državnog izvještajnog i promičbenog ureda, uzspostavi i održava stalan veza s inozemstvom i obavješćivanje inozemstva o svim djelatnostima našeg državnog života. Da bi se gornje tri zadaće mogle podpuno izpuniti, bilo je potrebno činovničtvo, koje će po sposobnosti, stručnom znanju i vještini svladavanja posla odgovarati u svakom pogledu postavljenim uvjetima. Ustrojstvo pododsjeka nije iz tih razloga moglo provesti onom brzinom, koja je za to bila predvidjena. Danas medjutim možemo ustvrditi, da je ono provedeno i prema postignutim rezultatima jasno proizlazi, da je pododsjek razvio podpunu djelatnost  u sva tri gore spomenuta pravca rada.

Pregled inozemnog novinstva, koje dolazi na područje Nezavisne Države Hrvatske i objelodanjivanje pisanja tog novinstva o našoj zemlji, omogućili su čitavoj hrvatskoj javnosti, da u hrvatskim novinama i na hrvatskom jeziku sazna sve ono, što prijateljski  i saveznički narodi govore i pišu o Hrvatskoj i Hrvatima. Krugovalu, kao značajnom promičbenom sredstvu, odsjek je posvetio punu pažnju. Stalna prislušna služba  na svim stranim jezicima svih najvažniji krugovalnih postaja inozemstva, kao prijateljskog  i savezničkog, tako i neprijateljskog, omogućilo je brzo obavještavanje nadležnih oblasti i osoba o najnovijim i najznačajnijim dogadjajima u svietu. Koordinacija rada izmedju pododsjeka za inozemno novinstvo i pododsjeka za domaće novinstvo dolzai do osobitog izražaja u onim trenutcima, kad treba na djelotvoran i doličan način dati odgovor inozemstvu i u saradnji s ostalim mjerodavnim  oblastima bilo širiti mislai i djela savezničke i prijateljske promičbe, bilo suzbijati lažna i podmukla neprijateljeva nastojanja da stvori zabunu u  narodu. Kao dokaz tome neka  posluži činjenica, da pododsjek izgradjuje dnevno i do sto stranica strojem pisanih izvještaja u tri dnevna različita izdanja. K tom stalnom broju treba dadati jedan tjedni izvještaj i tri zaključna mjesečna izvještaja.

Dužnost veze s predstavnicima inozemnog novinstva u inozemstvu preuzeo je suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova i ovaj pododsjek. U njemu se prevodi na Strane jezika čitavo ono gradivo, koje može jednog stranca zanimati o svim životnim pojavama u našoj zemlji. Oni, koji u našu zemlju dolaze kao pozvani gosti, imaju mogućnost, da sve upoznaju na licu mjesta i stvarno.Gradivo, koje im u tu svrhu stavlja na razpolaganje pododsjek za inozemno novinstvo, daje znastvenu podlogu i rajašnjenje njihovim vlastitim opažanjima i zaključcima.