Ministarstvo Bogoštovlja: I. Rimokatolička crktva.

Vjerske ustanove (rimokatoličke)

2 Nadbiskupije: Zagrebačka i Sarajevska

8 Biskupija: Banjalučka, Đakovačka, Dubrovačka, Hvarska, Mostarska, Senjska, i jedan dio Splitske, Šibeničke i Krčke.

975 Župa

126 Dekanata

27 Kapelanija 

7 Muških redova i to : Dominikanci, Franjevci-manja braća, Franjevci- konventualci, Franjevci- kapucini, Franjevci –trećorednici, isusovci i Trapisti.

1 Mužka kongregacija: Salezijanci

4 Ženska reda i to : Benediktinke, Uršulinke, Dominikanke, Karmelićanke.

13 Ženskih kongregacija i to : Bolesničke sestre Sv. Vinka, Družba  sv. Petra, Klavera, Klanjateljice predragocjene Krvi Isusove, Kćeri Božje Ljubavi, Kćeri Milosrdja, Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog, Sestre srdca Isusovog, Sestre sv. Josipa, Sestre sv. Križa, Služavke Malog Isusa, Trećoredkinja  sv. Dominika, Trećoredkinje sv. Franje, Karmelićanke srdca Isusova.

Grko-katoličke:

1 Grkokatolička biskupija: Križevačka

49 Grkokatoličkih župa.

1 Grkokatolička samostalna kapelanija .

1 Mužki grkokatolički red : Bazilijanci.

1 Ženski grkokatolički red : Bazilijanke.

II. Evangelička vjeroizpovjest:

1 Njemačka evangelička kršćanska a. v. biskupija u Zagrebu.

25 Evangeličkih župa

III. Reformirana vjeroizpovjest:

1 Župa Retfala

IV. Slovačka evangelička crkvena zajednica:

4 Župe

V. Muslimanska vjeroizpovjest:

Reis Ul-Ulema u Sarajevu.

Ulema-Medžlis u Sarajevu.

Imamati.

Džematski medžlisi.

U svom ekspozeju, što ga je održao pred Hrvatskim saborom, g. Ministar dr. Puk izjavio je odmah u početku, da je unutar njegova ministarstva u poslu upravno sudskom trebalo provesti reorganizaciju cieloga činovničkog  aparata, što je iziskikvalo dulje vremena. Trebalo je odstraniti iz sudbenih redova ljude i osobe, koje su se ogriešile o interese, o čast i ugled hrvatskog naroda i stvoriti kadar valjanih činovnika ne samo u stručnom pravcu nego i u političkom.Učinjeno je u tom pravcu sve, što je bilo najviše moguće, jer se nije mogao ometati redoviti rad sudstva, što bi dovelo do znatnijih potresa  u samoj pravnoj organizaciji države, kad bi bile izvršene temeljite i radikalne reforme  bez ikakvih obzira. S time u vezi izpravljene su nepravde, učinjene dielu činovničtva oz političkih razloga, t. j. reparirane su nanesene nerravde time , što su mnogi politički stradaoci ponovo uzpostavljeni u službu, ili su im priznate godine službe, ili na drugi način izpravljene nepravde.

S ponosom se može reći, da se ipak naše sudstvo u onoj baruštini 20- godišnje Jugoslavije pokazalo na dostojnoj visini. Bilo je mnogo procesa, gdje su se sudci pokazali na dostojnoj visini. Bilo je  unašem sudstvu  i tamnih stranica,ali je sve takve sitgla težka ruka pravde,  i danas svoje zločine i svoj protuhrvatski rad okajavaju u raznim kaznionicama Nezavisne Države Hrvatske.

U poslu zakonodavstva, koji je bio najzamašniji rad ovog ministarstva, trebalo je prilagoditi dosadašnje tako zvano demokratsko zakonodavstvo duhu  i načelima novog zakonodavstva, osnovanog na novim princima autoritativne države. Autoritativna država zabacuje dosadašnje pravne teroije, da su svi ljudi već po svojoj naravi jednaki, nego prihvaća drugi princip diferencijacije i selekcije ljudstva. Po tom principu i u duhu ustaških načela trebalo je novo zakonodavstvo  usmjeriti prema principu vodstva, tako zvanom Fuhrer-principu, koji princip traži i iziskuje usmjerenje  zakonodavstva  prema stanovništvu najboljih u jednom narodu.Dosadašnji demokratski principi nisu mogli zadovoljiti čovječanstvo, jer su bili lažna pseudodemokracija, te makar je kdo tih stanovišta bilo tobože razvijeno načelo vladavine svih državljana jedne države, ipak je u praksi značio taj princip gospodstvo i vladanje najlošijih individua u jednom narodu. Princip vodstva je princip vladanja najboljih u narodu, osnovan na principu izbiranja najboljih individua jednog naroda. Ovo stanovništvo jest u duhu ustaških načela, koja nisu drugo nego djelotvorna primjena pravih načela Starčevićanskog pokreta. Na tom stanovništvu stoji i otac domovine Dr. Ante Starčević, koji je i inače bio zadojen načelima francuzke revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu naroda, kada baš radi toga kritizira francuzki ustav u svom djelu

>Ustavi Francuzke<:

>Ovi su skovali i razširili, po nekoj način narod nacepili nauk o >Demokraciji<, t. j. kako, oni kažu, o > Vladanju svih bez razlike<. Redovito svaki pojedinac, svaka obitelj, svako selo, svaka obćina, svaka županija, zna i može upravljati sebe i svoje posle; ali čime je tih posalah više, time su im ređi ljudi dorasli.

Kada se radi o odnošajih budi dvijuh obćina, za rešiti ih kako treba, već se hoće verstniji ljudi, t.j. svi ne mogu ni upravljati, nego se gleda da upravljaju najbolji, versta aristokracije. Ovi, sporazumno s onimi, koji su im stvar poverili, mogu dobro upravljati.

A kako da svi vladaju, t. j. da znadu i da nadziru sve odnošaje obćinah, i županiah; da ih derže u skladu i u napredovanju; da poznađu potrebe svega naroda i sredstva za podmiriti ih; da poznadu sve izvanjske odnošaje, pa da ih po njih zemlju ravnaju? Tomu se hoće mnogo znanja, poštenja i marljivosti, a ta ne imaju svi nego nekoji, dakle opet vrsta aristokracie.<

Pream tome posve je pogrišeno stanovište, da je autorativna država osnovana na prinipu diktature, jer je ista osnovana na principu vladanja najboljih u narodu na stalnim pravnim zasadama, koje pravne zasade su temelj novog poredka. Autorativna država jest pravna država, u kojoj je svakoj  grani  državne djelatnosti određena kompetencija, a osim toga osigurana osobna i imovinska sloboda pojedinog individua, samo ne  u smislu dosadašnjih demokratski načela, da svaki individuum na svakom polju pa tako i na pravnom može raditi što hoće, nego je djelatnost pojedinog individua ograničena interesima ciele zajednice. Pretjerana sloboda individua dovela je na državno-pravnom polju u saborima do podpune pravne anarhije a na polju ekonomskom do stvaranja kapitalizma, koji je uništavao sve najbolje ekonomske jedinice jednog naroda i stvarao ekonomsku diktaturu i vladanje bogatih pojedinaca nad osiromašenom ogormnom većinom samoga naroda.

Aturorativna država, država novog poredtka, nije despocija, ni  satrapija nego država vladanja vođe, kao najboljeg u narodu, uz suradnju ostalih  dobrih i ponajboljih članova zajednice jednog naroda, prema kojoj pravnoj formi vođa odlučuje nakon saslušanja tih svojih suradnika i stvara sam svoje odluke.

Autorativna država jest prema tome držva u biti narodna, a po svojo vladalačkoj formi ne aristokracija krvi, ne aristokracije imovine, nego aristokracija superiornog duha. Iz toga principa jednoga vođe prozlazi sasma logično i jedan narod, koji vlada u državi. Logična je posljedica prema tome, da su od vladanja i vlasti i uprave zemlje te sudjelovanja u javnim poslovima izključene sve osobe, koje se ne nalaze na teritoriju jednoga naroda, koji se upliv štetan pokazao na upravljanje javnim narodnim  poslovima. Vjerna tima principima doniela je Hrvatska državna vlada i zakonske odredbe o državljanima , prema kojim ustanovama može biti državljanin Nezavisne Države Hrvatske samo državni pripadnik arijskog podrietla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Prema  tomu puni državljani sa svim pravima jesu i ostali pripadnici Nezavisne Drćave Hrvatske drugih narodnosti, koji zajedno s hrvatskim narodom sudjeluju u novom pravnom europskom poredku.

U tom smislu i na tim načelima posebno je pravno uređen i položaj Njemačke narodnosne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zabačena dosadašnja teorija i praksa o narodnim manjinama, koje su bile izključene iz državnog života, te prema tome uzrokom narodnosne iredente, uzrokom, da je došlo do međunarodnih sukoba.

U skladu s gornjim načelima izdani su zakoni o rasnoj pripadnosti, te o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Prema tim zakonskim odredbama izključeni su Židovi od svih javnih i samoupravnih služba i ograničena njihova privatnopravna djelatnost na gospodarskom polju, a isto je tako zabranjena ženitba između Židova i arijaca, da se odstrani njihov štetni utjecaj na hrvatsku narodnu zajednicu. Prema načelima novog poredka odlučan je za rješavanje svih pravnih pitanja samo interes zajednice kao takve, a pošto je dokazano, da su Židovi rasa, koja samo radi u svojim privatnim interesima,  a ne u interesima zajednice, to su Židovi morali biti izključeni i eliminirani iz cielog  javnog i privatnog života.Pošto je danas krv faktor, koji djeluje u tome pravcu, morao je biti odstranjen prienos židovske krvi na pripadnike arijske rase.

Ovo stanovništvo hrvatskog zakonodavstva nije samo u skladu s načelima novog poredka, s načelima ustaškog pokreta, nego je to stanovništvo otca domovine dr. Ante Starčevića, utemeljitelja stranke prava, nosioca hrvatskoga državno-pravnog  individualiteta hrvatskog naroda. U gore citiranoj knjizi > Ustavi Francuzke< odlučno iztupa dr. Ante Starčević  i kritizira francuzki ustav baš radi toga, što su Židovi pripušteni javnim poslovima i što su sudjelovanjem u javnim poslovima pokvarili francuzki narod. On doslovno veli:

>Ali pervi sabo, u naglosti, proglasi da su svi ljudi već po naravi jedanaki, pa i za Cagote uze za ljude , On je tako učinio i sa židovima, sa pasminom koja j, odkada se za nju zna, uvek bila kakova je i danas: pasmina, izuzev nekoje iznimke, bez svakog morala i bez svake domovine, pasmina koje svako udo podano je samo dobitku osebnu, ili onom svojih rodjakah<.

Tim u vezi promienjeno je dosadašnje shvaćanje o pravima i dužnostima pojedinaca, kao člana državne zajednice. Prema načelima novog poredka i ustaškim načelima pravo pojedinca nije više primarno, nego sekundarno, sporedne naravi, jer je odlučniji drugi sadržaj pravnoga odnošaja, t. j. dužnosti. Polazeći s toga gledišta svaki član hrvatske narodne zajednice ograničen je u vršenju svoga prava drugim korelativom, t.j. dužnošću, koju imade član te zajednice prema hrvatskoj narodnoj zajednici kao ukupnosti. Uslied toga ograničena je njegova djelatnost osobne slobode interesima zajednice, kao i njegovo ekonomsko djelovanje interesima zajednice. Uslied  toga novije zakonodavstvo stvara se i izgrađuje u duhu zajednice kao takve, a ne prema prohtjevima pojedinaca. Interes zajednice jest vrhovni zakon, koji imade nad svima vladati. S toga je stanovništva posve opravadano stvaranje raznih priekih i  izvanrednih narodnih sudova, jer se imade zapriečiti djelovanje svih subverzivnih elemenata protiv zajednice kao takve. Zajednica traži, a kao organizirana zajednica sama država, likvidaciju elemenata, koji remete i smetaju mir i obstanak same zajednice i države. Svaki pojedinac imade pravo na osiguranje svoje osobne slobode i imovine, ukoliko ti interesi  ne dolaze u sukob s interesima same zajednice , kada dođe do sukoba  između tih interesa, pojedinačni interesi imadu iztuktnuti  pred interesim zajednice kao takve, pa makar pojedini individui izgubili pri tome i svoju osobnu slobodu, svoju imovinu, pa i svoje živote. To traži interes zajednice kao takve.

Interes zajednice traži prema principu, da je dužnost  svakog člana zajednice raditi u interesu zajednice, kao i interes održanja rase, da se poduzmu mjere, das se makar najdrastičnijim sredstvima održi nasatvljanje rase kao takve, pa je prema tomu, sliedeći taj princip, i Hrvatska državna vlada izdala stroge zakone glede uzrokovanog pometnuća.

Prema ustaškim načelima zemlja može biti vlastničtvo samo onoga, koji obrađuje sam sa svojom obitelji, t. j. seljaka; pa pošto je seljačtvo elemenat, koji imade dva bitna uvieta u duhu novoga poredka, pošto je isti vezan s tlom i krvlju, to je ustaška vlada i odredila, da se zemljište, oduzeto od t. zv. srbskih dobrovoljaca, od istih oduzme i preda na razpolaganje hrvatskom seljačkom narodu, što je i u život provedeno.

U borbi za bolji život, za  svoje održavanje, izgubio je hrvatski narod svoje najbolje sinove, izgubio je mnoge krajeve, koji su bili nastanjeni čisto hrvatskim elementom. Ovdje je bio naseljen drugi živalj, i tako je provedena penetracija, infiltracija stranog življa na hrvatskom narodnom području. Za vrieme bivše kraljevine Jugoslavije ta infiltracija, penetracija toga stranog elementa nastavlja sa svom žestinom, svom vehemencijom. Stvaraju se kolonisti u pojedinim hrvatskim krajevima , da budu predstraža srbskog elementa, da budu mač, koji imade sjeći glavu hrvatskog naroda.

Taj strani elemenat pod auspicijama i pod zaštitom državne vlasti prodirao je u hrvastke krajeve. Taj je kolonizirani srbski elemenat i u najčistije hrvatske krajeve došao sa stanovitom tendencijom, da uništi i ruši snagu hrvatskog naroda, a seljačkog naroda napose. Pred vratima Zagreba dopro je taj kolonizirani srbski elemenat i u samu Veliku Goricu. I tamo je bilo koloniziranih Srba, kao predstraža udarne snage srbstva na  samu priestolnicu, na glavni grad Hrvatske, na grad Zagreb.

Čim je hrvatska državna vlada došla, prva joj je dužnost bila, da taj elemenat, koji protiv svih prirodnih zakona i protiv volje hrvatskog naroda naseljen u te krajeve, da taj elemenat vrati natrag odakle je i došao. Hrvatska vlada izvršila je u tome pravcu svoju hrvatsku i ustašku dužnost.

Isto tako oduzeta je i podržavljena sva imovina Židova i upotrebljena  u korist hrvatskog naroda i države, bilo nekretna imovina, bilo pokretna, jer je ta imovina i onako bila imovina hrvatskog naroda, koja je od njega oduzeta, pa je posve opravdano, da se ta imovina vrati zajednici od koje je oduzeta.

U pogledu zaštite imovine hrvatskog naroda osvrnuo se g. ministar na zakonsku odredbu izdanu u stvari Sokola kraljevine Jugoslavije. Sokoli su bili jedna srbska vojska, jednaka predstraža srbstva, koja je imala raztočiti i uništiti hrvatski narod, a da ta imovina i da ti domovi sokolski ne budu vidan znak dolazkom svojim smjesta te domove proglasila imovinom Nezavisne Države Hrvatske i privela ih svojoj prvotnoj svrsi, jer su ti domovi sagrađeni imovinom hrvatskog naroda.

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvastke usredotočen je bio sav interes ne samo vjerskih predstavnika pojedinih vjerskih, nego i protivnika u pravcu, kako će stanovništvo zauzeti Nezavisna Država Hrvatska glede autonomije vjerskih zajednica  tim više, što je promičba demokratskih država tvrdila, da su totalitarne države ograničele vjersku slobodu svojih državljana. Međutim nasuprot te promičbe stoji činjenica, da su se tako zvane demokratske države  ratnički povezale s najvećim neprijateljem vjere t. j. boljševičkom Rusijom, to su tako u stvarnosti dokazale, koliko im je stalo do vjerske slobode i poštivanje vjera, jer su se udružile sa saveznikom, koji ne priznaje niti jedne vjere.

U totalitarnim i autoritativnim državama bolje je  osigurana i zajamčena sloboda organiziranja vjerskih zajednica, nego u t. zv. demokratskim državama, gdje je izpoviedanje vjere bilo stavljeno u t. zv. parlamentima na milost i nemilost glasanja i nadglasanja židovsko-masonskih zastupnika.

U pitanju vjere hrvatska državna vlada vodi se i opet načelima, koje je hrvatskom narodu usadio u srce i dušu utemeljitelj stranke prava i otac domovine dr. Ante Starčević. On u svojim naputcima za pristaše stranke prava u točci 136 veli:

>Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti, da se po vjeri ne dieli ni jedan nijedan narod, da vjera mora biti slobodna, tako da ju ne smije nitko dirati, ni svoju drugome silom nametati, da narod ima biti jedan i u sreći, blagostanju i slobodi i da dosadašnja nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijatelju naroda<.

Držeći se toga stanovništva Otca domovine Ante Starčevića, Hrvatska državna vlada zasada stvarno priznaje 3 vjere u hrvatskom narodu, t. j. katoličku zapadanog i istčnog obreda, muslimansku i evangeličku augsburskog Helvetskog vjeroispoviedanja.

Što se tiče t. z. starokatoličke sekte, to Hrvatska državna vlada zasada tu starokatoličku sektu ne prizanje zakonitom vjerom.

Starokatolička sljedba osnovana je u bivšoj Austro-ugarskoj povodom dekreta vatinskog sabora od maloga broja njemačkih svećenika god. 1882. te je stekla nešto pristalica samo u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. U bivšoj Austro-ugarskoj monarhiji uspjelo je starokatolicima uza svu podporu državnih oblasti osnovati samo dvie crkvene obćine, i to u Beču i u Riedu (Gornja Austrija).U ostalim > kraljevinama i zemljama, zastupanimu carevinskom vieću <( u austrijskoj poli monarhije), kao ni u drugoj poli monarhije, starokatlici nisu uobće postojali, napose nije starokatolika bilo u slovenačkim krajevima, u Dalmaciji. U Međumurju , niti u Vojvodini, dakle na područjima, koja su god. 1918. pripala bivšoj Jugoslaviji.

Zakonksi priznatom vjerom posatli su starokatolici za državno područje > kraljevina i zemalja  zaastupanih u carevinskom vieću<, dakle za austrijsku polu bivše Austro-ugarske monarhije, naredbom c. i kr. ministarstva za bogoštovlje i nastavu u Beču od 18 listopada 1877. I ako su tim starokatolici bili de iure priznati za čitavo državno područje austrijske pole monarhije, nisu se  udrugim pokrajinama ( osim Gornje Austrije) nigdje de facto smatrali zakonom priznatom vjerom, jer nigdje nisu imali niti vjernika,  a niti uređene crkvene obćine.

Kada je godine 1918. proglašena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nije ni na jednom području, koje je pripalo novo državnoj tvorevini, bilo starokatolika, niti su oni ma gdje na tom području imali kakvu crkvenu obćinu ili bilo kakvu vjresku oganizaciju.

U novoj državi  S . H. S smatralo se, da se na temelju obveza preuzetih tako zvanim Saint-Germainskim ugovorom o vjeri od 10. rujna 1919., koji se odnose na vjersku zaštitu manjina, kao zakonski priznate sve one vjere, koje su postojale kod pučanstva, pripalog novoj državi, ako njihovo izpoviedanje nije u protivnosti s javnim poredkom i moralom. Za one vjere, koje u novo stečenim krajevima nisu uobće postojale među pučanstvom, nije se preuzela niti se mogla preuzeti kakva obveza, što je samo  po sebi jasno.

Ova >Sain-Germainska< obveza došla je do izražaja  u članu 12. vidovdanskog ustava od 28. lipnja 1921. propisom: > Usvajaju se one vjere , koje su u ma kom dielu kraljevine već dobile zakonsko priznanje. Druge vjere mogu biti priznate samo zakonom<. Ovaj propis ustava mogao je imati samo i  ima samo taj smisao, da se usvajaju sve one vjere, koje su na bilo kojem području koje je pripalo novoj državi, postojale kao zakonom priznate. Očito je naime da se subjektu, koga uobće nema i koji ne postoji, ne mogu dati ni priznavati nikakva zakonska prava. Zato su se doista nakon vidovdanskog ustava smatrale zakonom priznate samo ove vjere: rimokatolička, grčko-iztočna, islamska, evangelička i židovska, pa su s toga predstavnici samo ovih vjera  pozvani na tako zvanu vjersku anketu, koju je sazvalo ministarstvo vjera u Beogradu odlukom od 1. studenog 1921.

Katolička je sekcija  na novoj anketi u svom prvom zaključku naglasila, da se pod >ustavom usvojenim vjerama< ne mogu smatrati one vjere, koje na tadašnjem području kraljevine S . H. S. nisu imale nijedne bogoštovne obćine u času, kada je ustav stupio na snagu, a među takvim neusvojenim vjerama izriekom su spomenuti starokatolici.

Međutim starokatolika u bivšoj Jugoslaviji uboće nigdje nije bilo, niti se za njih znalo, sve dok pod konac god. 1923 ( više od dvie godine poslie vidovdanskog ustava) nisu počeli pristaše t. zv. reformnog pokreta u Hrvatskoj, od katoličke crkve odpali svećenici, osnivati > hrvatske katoličke župe ( u Zagrebu župa Sv. Križa god. 1922.) i organizirati > hrvatsku katoličku crkvu<, da formalno pređu na > starokatoličku vjeru < samo u tu svrhu, da možda tim putem steknu državno priznanje. Svoju su organizaciju  zatim uzadružili putem starokatoličke crkve u Austriji t. z. utrechtskoj uniji sjedinjenih starokatoličkih crkava i dali joj ime »hrvatska starokatolička crkva». O tome je izdana izprava u Beču 29. studenog 1923.

Međutim dobro je poznato zašto je osnovana i koje su bile tendencije da se u Hrvatskoj osnovala starokatolička  crkva. Beograd je to tražio, jer je Beograd htio da  pomoću te crkve da razdvoji vjerski i nacionalno jedinstvo hrvatskog naroda i da pomoću starokatoličke crkve zavlada nad hrvatskim narodom, Zato je, makar je tada važeći

zakon određivao da samo zakonom nastati nove vjere i priznate biti nove vjerske zajednice, glasoviti ministar Voja Janjić izdao na svoju ruku obajšnjenje od 18. XII.1923., kojim ministarstvo vjera na osnovu čl. 143. vidovdanskog ustava objašnjuje da se i starokatolička crkva imade smatrati zakonom priznatom vjerom.Ovo je objašnjenje očito protivno dotadašnjem obćem shvaćanju.

Međutim po tom ministar nije imao pravo, da svojom naredbom i objašnjenjem mienja zakon, ali to je bilo potrebno , kao što sam prije rekao.

Dakle, prema tom stanju, koje je vldalo u bivšoj Jugoslaviji, starokatolička crkva ni za to vrieme nije bila priznata, nego je postojala de facto, jer je služila interesima Beograda i imala je ostati dotle dok to budu iziskivali interesi Beograda. Zato je Hrvatska državna vlada među svojim prvim aktima, kada je preuzela punu vlast u svoje ruke, u prvom redu zabranila suđenjeu ženitbenim stvarima duhovnom sudu starokatoličke crkve, jer postojanje te vjere nije priznato, pa ne može postojati niti posebno sudovanje njezino. Nakon toga  zabranila je vođenje njihovih matica, dalje zabranila daljne uredovanje i na koncu zatvorila njihovu crkvu.

Pri kraju svoga ekspozeja osvrnuo se g. ministar  na tako zvanu srbsko-pravoslavnu crkvu odnosno na grčko-iztočnu vjeru.Nezavisna Država Hrvatska ne progoni grčko-iztočnu vjeru, dok nasuprot ne može priznati srbsko-pravoslavnu crkvu! Poznata je činjenica da iztočne crkve pripadaju tako zvanim cezarističkim crkvama t. j. takvim crkvama, gdje je upliv državne vlasti na sve grane vjerske i na samo postavljanje vjerskih službenika tolik, da u stvarnosti te crkve ne uživaju nikakvi ni organizacijsku ni funkcionalnu slobodu , nego su te crkve organi državne vlasti, jer je i sam vrhovni poglavar države ujedno i vrhovni poglavar crkve, te jer je poznata činjenica, da laički elemenat u tim crkvama imade predominantnu  ulogu.

Prema tome dozovliti na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske osnivanje i obstanak srbsko-pravoslavne crkve značilo bi dozvoliti vladi države Srbije, da vrši jedan dio svoje državne vlasti putem srbsko-pravoslavne crkve i na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, što nijedna država na svietu ne bi dozvolila i ne može dozvoliti a to isto ne će dozvoliti Nezavisna Država Hrvatska!“

Tko ne želi iz bilo kojih razloga priznati ovo poviestno stanje, prosto mu stoji napustiti teritorij ove Države! Hrvatska državna vlada stoji na stanovništvu podpune ravnopravnosti svih gore priznatih vjera, pa je prema tomu i u materijalnom pogledu jednako postupala na svim trim vjerama u duhovnom i materijalnom pravcu.

Svaki državljanin pripadnik gornjih vjera uživa sva politička prava u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a u materijalnom pravcu osigurala je vlada svoju materijalnu pomoć katoličkoj crkvi prema pomoći u bivšoj državi za 760% za popravak zgrada, nadalje pomoć za školovanje svećeničkog pomlatka za 270%, umirovljenim svećenicima za 700%, te djelatnim svećenicima za 200%.

Islamskoj vjerskoj zajednici povćena je dotacija za 175%, a evangeličkoj crkvi za 205%.

Time su oborene tvrdnje protivničke promičbe, da su autorativne države protivnice i vjere, vjerske slobode i vjerskog napredka .

Stojeći na gornjim principima vlada Nezavisne Države Hrvatske u duhu ustaških načela i novog europskog poredka izvršit će na polju pravosuđa i bogoštovlja svoje držanstvo, znajući dobro, da je pravna sigurnosti i pravda temelj svake države.

Dne 4.travnja 1942. god. objavile su dnevne novine sliedeću obaviest:

Dne 3. travnja 1942. podnijeli su Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja g. Petar Lazić iz Zagreba, svećenik g. Vasa Šurlan iz Zemuna i ostali supodpisnici molbu za dozvolu osnutka i djelovanja crkvene obćine Hrvatske pravoslavne crkve u Zagrebu.

Tim povodom izdao je Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske sliedeću

ZAKONSKU ODREDBU:

§ 1.

Na području Nezavisne Države Hrvatsk osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, koja je samosvojna (autokefalna).

§ 2.

Ustrojstvo i djelokrug Hrvatske pravoslavne crkve  uređuju se ustavom, koji potvrđuje Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.

§ 3.

Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru pravosuđa i bogoštovlja.

§ 4.

Ova zakonska odreba zadobiva pravnu moć današnjim danom

U Zagrebu, dne 3. travnja  1942.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske

Dr. ANTE PAVELIĆ, v. r.

Br.: XC-800-Z-1942

Ministar pravosuđa i bogoštovlja

Dr. MIRKO PUK, v. r.