Za vrieme kratkotrajnog njemačko-jugoslavenskog rata dospio je sticajem prilika pored ostalih vojnika i priličan broj Hrvata u zarobljeničtvo.

Treba ovdje doduše napomenuti, da su mnoge njemačke vojne jedinice već prigodom vršenja svojih operacionih zadataka lučile Hrvate od ostalih pripadnika bivše jugoslavenske vojske, pa su Hrvate odmah kratkim putem puštale kućama. Ipak se nije moglo tome izbjeći, da su mnogi Hrvati pali u zarobljeničtvo, − bilo da su se nalazili u jedinicama, u kojima su većinom služili nehrvati, bilo da se uslied često netočnih izjava pojedinih zarobljenika nije moglo u času zarobljivanja bez daljnjega pokloniti vjera tek osobnoj izjavi pojedinog vojnika u pogledu njegove narodne pripadnosti.

            Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske preuzeo je prvu brigu oko tih zarobljenika i njihovog povratka kući Hrvatski Crveni Križ. Budući da je medjutim vrieme prolazilo, a zarobljenici nisu uobće ili bar ne u većem broju dolazili svojim kućama, preuzelo je Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske stvar u svoje ruke.

            Mjerodavne njemačke vlasti, − a slične izjave primilo je ministarstvo i od drugih susjednih država, − stale su odmah na izpravno stanovište, da se Nezavisna Država Hrvatska ima smatrati prijateljskom i savezničkom zemljom, pa se stoga Hrvate ne može zadržavati u zarobljeničtvu. Na osnovu toga, a temeljem predhodnog sporazuma sa njemačkim vrhovnim vojnim zapovjedničtvom, pozvalo je Ministarstvo vanjskih poslova sve obćine Nezavisne Države Hrvatske, da saberu podatke o svojim obćinarima, koji se još uviek nalaze u zarobljeničtvu, pa da te podatke (prezime i ime, mjesto i kotar rodjenja, godina rodjenja, vjera, broj logora i zarobljenički broj) dostave ministarstvu. Ministarstvo je dalo štampati posebne kartice, na koje su izpisani ovi podatci za svakog zarobljenika odieljeno i koje je onda, složene po zarobljeničkim logorima dostavljeno putem poslanstva Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu njemačkom vrhovnom zapovjedničtvu. Ono je podatke provjerilo i kartice dostavljalo pojedinim logorima s uputama za puštanje kući.

            U poslanstvu Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu obavljao je ovaj posao satnik g. Cvitaš, a pred neko vrieme upućen je onamo još i posebni povjerenik Ministarstva vanjskih poslova g. Ing. Vladimir Bosiljević, koji je obilazio pojedine logore, nastojeći da se svi tamošnji Hrvati što brže povrate svojim kućama.

            Nakon ove obće akcije nastavljen je isti rad u ministarstvu još i na temelju osobnih traženja pojedinih članova porodica Hrvata zarobljenika, dakako uz potreban oprez i samo na osnovu predočenih izprava i vjerodostojnih drugih dokazala o narodnosti.

            Ukupno se moglo računati s odprilike 25 – 28.000 Hrvata zarobljenika u Njemačkoj. Prema sakupljenim podatcima puštena je do sada kući većina častnika, dok je posao oko oslobodjenja vojnika još uviek u toku. Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je na gore opisani način podatke za preko 20.000 zarobljenika. Do sada se vratilo odprilike 15.000 osoba, a prema posljednjoj obaviesti – primljenoj putem njemačkog poslanstva u Zagrebu, − očekuje se povratak ostatka zarobljenika do najkasnije mjeseca travnja 1942. Glavna potežkoća leži u tome, što se veći transporti ne mogu iz razumljivih razloga odpremati, pa se vraćanje vrši pojedinačno ili u manjim grupama.

            U pogledu Hrvata zarobljenika u Italiji, Madjarskoj i Bugarskoj, prema stiglim obaviestima u tim zemljama nema Hrvata-zarobljenika, što se vidi i iz okolnosti, da se kod ovog ministarstva već mjesecima ne pokreće ni sa službene a ni s posebničke strane postupak za takve zarobljenike.