U sviesti, da se u ovome ratu uz sudbinu sviju evropskih naroda odlučuje i naša sudbina,...

...Poglavnik je u času, kad je izbio rat izmedju Sovjetske Rusije i Njemačke pozvao sinove Hrvatske da dobrovoljno krenu na Iztočno bojište, da se bore protiv najopasnijeg i najpodmuklijeg neprijatelja čovječanstva za obću dobrobit i za spas hrvatskoga naroda i Nezavisne Države Hrvatske. Odaziv je bio sjajan i veći, nego je u danim prilikama mogao biti u djelo proveden. Hrvatski narod može biti ponosan na svoje dobrovoljce na Iztočnom bojištu, koji su tako kratko vrieme nakon obnove naše države krenuli da oružjem u ruci zastupaju obće evropske interese. Napose možemo biti ponosni, što su ti dobrovoljci, i to jednako pješačtvo kao zrakoplovstvo, mornarica i topničtvo, svagdje, gdje su osvanuli, obnovili staru slavu hrvatskog naroda. Sam je Führer s najljepšim riečima govorio o junačtvu naših dobrovoljca, iztaknuvši njihovo značenje za ugled naše mlade države.

            Odašiljajući svoje dobrovoljce na Iztočno bojište, hrvatski je narod dao dokaza i o svojoj organizacionoj snazi i o vjernosti prema novoj Evropi. Hrvatski narod time se u skromnome obsegu svojih današnjih mogućnosti počeo oduživati svojim velikim saveznicima za žrtve, koje su doprinesli kod uništenja Jugoslavije. No prije svega sudjelujući u borbi na iztočnom ratištu, hrvatski narod po svojim vojnicima nastavlja svoju tisućljetnu misiju, da bude stup u borbi Evrope protiv nasrtaja s Iztoka. Zar se uobće dade zamisliti jedna tako golema sudbonosna borba Evrope, kao što je ova, bez sudjelovanja Hrvata? Hrvatski narod nikada svoga povjestnoga poslanstva izdao nije, a danas ga kao samostalan i suveren obavlja u punoj sviesti i s rastućom snagom.