Mi u našoj duši ostajemo pravaši, ostajemo dakle borci za hrvatska prava i za hrvatsku državu, ali mi ne čemo i ne smijemo ovaj ćas biti stranka ni strančari. Stoga moramo obračunati sa strančarstvom, moramo obračunati sa svadjama stranačkih vodja; mora prestati politika Hrvata, na čije mjesto mora doći politika Hr­vatske!

Bez obzira na stranački rad Hrvatske Stranke Prava i na odnošaje sa drugim hrvatskim strankama —što je sve imalo svrhu prikazati, osobito pred vanjskim svietom, jednodušnost Hrvata i hrvatskih stranaka nakon atentata u beogradskoj Narodnoj Skupštini i iza smrti Stjepana Radića-, postavljalo se je nuždno pitanje, pod kojim oblikom stvoriti jednu vanstranačku organizaciju, s kojom bi se moglo s jedne strane javno nastupiti, a s druge, da ona u stvari bude plašt i ujedno jezgra jed­nog pokreta, koji bi konačno organizirao jedini mogući put, koji je bio preostao hrvatskom narodu, a to je revo­lucionarna borba za postignuće jedinog cilja na temelju hrvatskog državnog prava i volje cjelokupnog hrvatskog naroda, to jest: slobodne i nezavisne države Hrvatske.

Dr. Ante Pavelić, nakon što se je posavjetovao sa svim svojim suradnicima, odlučio je osnovati organiza­ciju pod imenom "Hrvatski Domobran" i izdati istoimeni list, kao najnaravniji poviestni i sadržajni naziv, koji je imao biti vanjski izražaj ustaničke organizacije, koja će se kasnije pretvorili u Ustaški Oslobodilački Pokret.

Ustav "Hrvatskog Domobrana" formuliran je u uzkom krugu pravaških zastupnika i dužnostnika na čelu sa Stjepanom Javorom, Gustavom Perčecom, Gabrielom Kruhakom i drugih.

Na osnivačkom sastanku dne 1. listopada 1928. prihva­ćen je "Statut Matice Hrvatskog Domobrana", koji se sastojao od 15 točaka i Pravila od 25 točaka.

Da se ta organizacija može provesti, dr. Ante Pavelić želio je obrazložiti, napose hrvatskoj pravaškoj mladeži, potrebu osnutka takvog pokreta izvan stranačkih redova.

U tu svrhu sazvao je polovicom mjeseca listopada godine 1928. sastanak u prostorijama Hrvatske Stranke Prava na Jelačićevom trgu.

Na tom sastanku dr. Ante Pavelić u svojem izlaganju je najprije odao priznanje dosadašnjem radu hrvatske pravaške mladeži, koja je svojim nastupima pokazala uviek revolucionarnu spremnost i nastavio:

Zasluga je baš te revolucionarne mladeži, da je onih burnih dana cieli sviet dobio barem prilično izpravnu sliku o težkim prilikama u Državi SHS i o pravom razpoloženju u Hrvatskoj.

S dogodjajem 20. lipnja nastao je jedan veliki i posve­mašnji duhovni lom izmedju Hrvatske i Srbije. Kao pos­ljedica toga, potreban je i drugi način borbe, jer ovaj dosadanji nije koristio i prema tome ni valjao.

Mi znamo, mi smo osvjedočeni, da Srbija nikada ne će mirnim putem pristati na pravedno rješenje hrvatskog pitanja. Sve ono, što je Beograd činio, što se je tamo govorilo i pisalo o tobožnjoj dobroj volji, sve su to samo srbijanske podvale, sve to služi samo zato, da Beograd dobije vremena i da strani sviet zaboravi beogradski pokolj. A kad to znademo, bilo bi suvišno, glupo i zločinački nastaviti dosadanju politiku, jer samo no­vinstvom, govorima, zapisnicima i zdravicama, pa čak ni demonstracijama ne ćemo Srbe iztjerati iz naše zem­lje niti uzpostaviti hrvatsku državu.

Vi znate, što smo sve do sada poduzimali u cilju, da dodje do izražaja sloga i jednodušnost u našoj borbi pro­ti Beogradu. Vi znadete i moje korake i dra Trumbića kao narodnih zastupnika, znadete što smo mi sve poduzeli, a znadete i to, što je u tom pravcu poduzeto medju mladeži. To je sve moglo biti dostatno za prvo vrieme, za početak, za prelazno vrieme, koje se navještalo i to tako dugo dok se ne spremimo i prema unutra i prema vani. Danas to medjutim više nije dostatno. Danas je to prelazno vrieme završeno i mi sada moramo preći u po­svemašnju revolucionarnu borbu. To moramo učiniti čim prije, jer po svemu sudeći, Beograd nam naskoro sprema nova neugodna iznenadjenja, a možda i nove zločine. On se je takodjer ovih nekoliko mjeseci spremao za ono, što ima nadoći, i za njega je izgleda prelazno vrieme završe­no i sada se sprema na navalu. Mi moramo takodjer biti spremni —ako ne odmah za navalu—, a to barem za čestitu obranu.

Mi smo pripremili tlo u narodu i u svietu i mi nismo ništa propustili. Mi ćemo započeti rad, na koji smo već pozvali i još ćemo pozvati sve druge čestite borce izvan naših pravaških redova, jer mi ne stvaramo nikakvu stranku, mi ne uzimljemo nikakvi monopol za borbu, već stvaramo jedan sveobći narodni, hrvatski oslobodi­lački pokret, u kojem ima mjesta za svakog odlučnog i nepopustljivog borca za hrvatsku slobodu i za hrvatsku državnu samostalnost. Mi znamo što hoćemo: nezavisnu državu Hrvatsku unutar njezinih poviestnih granica. Za to se borimo, za to ćemo se boriti i od toga ne odustajemo.

Podpuni ili djelomični uspjeh našeg rada ovisi mnogo o tome, kako će narod tu borbu prihvatiti, odnosno koliko će nas u tome poduprieti ili možebitno ometati druge stranke i skupine. Mi znamo, da je danas cieli hrvatski narod za revolucionarno razračunavanje sa Srbijom; znamo i to, da su druge omladinske organizacije pokazale volju za takovu borbu, da su do sada s nama suradjivale i da su nam svi njihovi predstavnici obećali svoju suradnju i u buduće.

Mi dakle računamo sa svim tim povoljnim okolnostima i, ako ne će biti zapreka sa strane službenog vodstva Seljačko-Demokratske Koalicije ili drugih činbenika hrvatske politike, ja vam kažem, da će naš organizatorni rad vrlo brzo biti gotov i da ćemo biti u stanju dolično dočekati svaku novu beogradsku navalu. U protivnom slučaju stvar će ići polaganije i naša spremnost i snaga u danom času ne će biti tolika, nu zato će onda pasti krivnja na one, koji bi naš rad i našu borbu htjeli iz stranačkih ili osobnih razloga ometati.

Nama nije do osobnih ni do stranačkih probitaka i slave. Mi smo to i do sada pokazali, a dati ćemo još i dalnji dokaz o tome, jer, braćo pravaški omladinci, naša organizacija mladeži pod pravaškim imenom prestat će s vremenom s javnim radom, glasilo te mladeži obustavit ćemo i to iz razloga, da pokažemo dobru volju za složni nastup cjelokupne borbene Hrvatske, koji je u tom času potreban.

Ne znači, da se time odričemo svega onoga, što je dobro i izvrstno u pravaštvu. Napose ne znači, da se mi odričemo Starčevićeve velike misli. Ne! Posve obratno, Mi želimo, da tu veliku misao prihvate još i oni Hrvati, koji to do sada nisu učinili, mi želimo da se pod geslom: «Hrvatska Hrvatom», a za uzpostavu nezavisne države Hrvatske, što prije okupe svi čestiti hrvatski borci i da tako hrvatski narod što prije iz vojuje svoju slobodu i svoju nezavisnost.

Mi u našoj duši ostajemo pravaši, ostajemo dakle borci za hrvatska prava i za hrvatsku državu, ali mi ne čemo i ne smijemo ovaj ćas biti stranka ni strančari. Stoga moramo obračunati sa strančarstvom, moramo obračunati sa svadjama stranačkih vodja; mora prestati politika Hrvata, na čije mjesto mora doći politika Hr­vatske!

Iz tih razloga mi pristupamo osnivanju sveobćeg hrvatskog oslobodilačkog pokreta i iz tih razloga ne želimo ni ne smijemo taj rad voditi pod makar liepim, ali ipak stranačkim imenom. Znam, da mi starčevićanci, a napose mladež, razpolažemo s mnogobrojnim organiza­cijama, znam da smo već okupili pod Starčevićevu zas­tavu najveći i najborbeniji dio hrvatske mladeži i starijih boraca, znam da i vjestnik «Starčević» danas ima veliki broj čitatelja, nu sve to mogu biti —u očima drugih— tek stranački uspjesi i probitci, a to sve nije dostatno za postignuće podpunog cilja. Zato ćemo za nekoliko dana pokrenuti novi list pod imenom "Hrvatski Domobran", koji će biti lučonoša našeg sveobćeg pokreta. Pokretu ovaj čas ne možemo dati ime niti ga možemo prijaviti kao pokret ili organizaciju, jer ga vlasti ne bi dozvolile i jer to ne bi bilo revolucionarno niti pametno.