16. studenog 1928. izašao je prvi broj »Hrvatskog Domobrana«,nasljednik dotadašnjeg pravaškog glasila "Starčević".

Uredništvo "Starčevića" u posljednjem se broju oprostilo od svoga čitateljstva sliedećim proglasom:

»Upozorujemo ovime sve pretplatnike i prijatelje našeg li­sta kao i cjelokupnu pravašku mladež, da s ovim brojem »Starčević« prestaje izlaziti. Njega će naslijediti novi list pod ime­nom »Hrvatski Domobrane, koji će biti nastavak »Starčevića« u svim pogledima i svim pravcima, pa je stoga dužnost, pravaške omladine, da ga podupre i širi isto tako kao što je širila i »Starčevića«.

»Hrvatski Domobran« pisat će istim borbenim duhom, kao što je pisao i »Starčević«.

Voditi će borbu za slobodu Hrvatske — pod geslom: »Hr­vatska Hrvatom!«

»Hrvatski Domobran« ne će biti organ jedne stranke ili grupe, a još manje pojedinaca. On će pripadati cjelokupnom hrvatskom narodu, koji danas poznaje samo jednu stranku, pod imenom Hrvatska. A za cjelokupnu hrvatsku omladinu bit će »Hrvatski Domobran« neslomiva os, oko koje će se okretati sva njezina nacionalna borba. To treba znati.

»Hrvatski Domobran« dobivat će svi dosadanji pretplatnici »Starčevića«.

Hrvatska omladino!

Na rad za »Hrvatski Domobran« pomoću kojega ćemo spasiti i obraniti svoju domovinu.                                                                       

Uredništvo i uprava «Starčevića«.

 Već sama naslovna strana "Hrvatskog Domobrana", sa slikom ustaških postrojba te borbenim revolucionarnim pozivom hrvatskoj mladosti i Poglavnikovim stihovima, dokazao je da se radi o nečem posve novom, što do sada kroz 10 godina u Hrvatskoj nije bilo vidjeti. Naklada prvoga broja bila je na juriš razgrabljena i rasprodana, a broj čitatelja je rastao, da je već nakon tri tjedna naklada iznosila do 30.000 primjeraka. U prvom broju, kojeg je preko polovica sadržaja bila zaplijenjena, nalazimo mnogo oštrih, borbenih i čisto revolucionarnih članaka, u kojima se poziva narod na okup, pod borbenu zastavu Hrvatskog Domobrana i u kojima se na najoštriji način šiba neprijatelja. Sadržaj je bio različit, te su u samom jednom broju bila obuhvaćena sva najvažnija pitanja. Članci kratki, ali jezgroviti, puni revolucionarnog duha, puni borbene životne snage. Na prvoj stranici nalazi se slika mladog domobrana-ustaše, sa zastavom u ruci, koji trubljom poziva pod tu zastavu mlade hrvatske borce. K njemu sa svih strana Hrvatske hrle Hrvati u narodnim nošnjama i svrsta­vaju se u bojne postrojbe. Ispod slike nalaze se slijedeći stihovi, koje je napisao Poglavnik:

»Trublje se ori glas kano grom,

Pod stijeg junaci, zove nas dom !

Dosta je robstva, — od sad sloboda

Poklik je našeg hrvatskog roda.«

Ispod stihova na dnu stranice velikim slovima bio je slijedeći nadpis:

»Hrvatski Domobran je gvoždje, koje će polomiti zube svima koji se usude dirnuti u nj«. Na drugoj stranici nalaze se dva članka, i to »Falange složne hrvatske mladosti rastvorite svoja prsa« i »Kako su Srbi htjeli amputaciju«. U prvom članku najavljuje se novo doba za Hrvatsku, nova borba, koju će pred­voditi borbena hrvatska mladost, koja će se postrojiti « jedinice hrvatske borbe, u jedinice koje ne traže kuglice nego srce, jedinice, koje ne poznaju duge govore nego posluh, jedi­nice koje ne znaju za nadmudrivanja nego stegu. U članku se dalje navješćuje teška borba, puna žrtava, ali i borba časti i ponosa, borba do pobjede. U drugom članku iznose se neki po­datci o beogradskom zločinu spremanom hrvatskom narodu, koji je poznat pod imenom »amputacije«, članak završuje rije­čima Rakovičkog mučenika Eugena Kvaternika: »Neka se nitko ne vara: Hrvatstvo i srbstvo zastupaju dva razna načela, dvije razne uljudbe, dvije razne težnje; prije ćeš vatru s vodom pomiriti nego li hrvatstvo sa srpstvom. Ta se dva pojma isključuju. To su Srbi prije nas opazili i otud neprestano njihovo nastojanje: izbrisati hrvatstvo.« Svakako značajne ri­ječi Rakovičkog revolucionarca, čiji su primjer slijedili revolu­cionarni ustaški borci.

Na trećoj stranici prvoga broja nalazi se članak upravljen hrvatskoj mladeži, koju se poziva da razvije stijeg i da se svrsta u redove, redove čelične, na kojima će se skrhati zubi našeg neprijatelja. U drugom članku pod naslovom "Kajmakčalan" iznosi se istina o tobožnjim srbskim probojima bojišta i izvr­gava ruglu balkansko-srpska laž o Kajmakčalansko-oslobodilačkim podvizima.

Treća i četvrta stranica krcate su člancima o bedemu Evrope, o mladoj Hrvatskoj, koja mora uskrsnuti na razvali­nama starih grijeha, zatim članci pod naslovom »Pripravljajmo se za konačni obračun«, »Biti ili ne biti«, »Najprije za našu Hrvatsku«, »Beograd otkrio urotu u Zagrebu«, »Osveta je naša«, »Bosna je samo Hrvatska«, »Borba za opstanak« i.t. d. Takodjer se nalazi u prvom broju opširni izvještaj s pohoda hrvatske borbene mladeži na grobove hrvatskih mučenika.

Takvo štivo moralo je imati i svog učinka. Već prvi broj »Hrvatskog Domobrana« izazvao je u cijeloj Hrvatskoj najdublji dojam i neopisivo oduševljenje. To je bilo ono, što je narod već odavna tražio. Nakon toliko prolivene hrvatske krvi, nakon tolikih žrtava, nakon varanja, podvaljivan ja i novih grožnja, nakon nbljstva Stjepana Radića i drugih, mogao je doći samo ovakav odgovor. Narodu je već bilo dosta čekanja, brbljanja i mirotvorstva. Deset krvavih godina vapilo je za borbom, za muškom revolucionarnom borbom, vapilo je za osvetom. I eto, nastupio je taj davno očekivani čas odlučne borbe !

Hrvati su upravo gutali sadržaj »Hrvatskog Domobrana«, a naši pouzdanici dočekivani su svagdje s razumijevanjem i dobrodošlicom. Najistaknutiji revolucionarni borci odmah su obe­ćali svoju suradnju i dogovorili s pouzdanicima sve što je potrebno za daljnje prikupljanje ustaša i za borbu. U uredništvo i upravu »Hrvatskog Domobrana« dnevno je dolazilo na hrpe pisama, u kojima se je čestitalo na ovom započetom radu i nudjalo suradnju i svaku pomoć. Uz mnoge pojedince, i čitave su se organizacije Hrvatske seljačke stranke pretplatile na novine, čitav hrvatski narod smatrao je »Domobran« glasom mlade Hrvatske, Hrvatske koja se diže, spremna da ustankom učini kraj paklu, u kojem se hrvatski narod već 10 godina nalazi.

Na raspačavanju, suradnji, pa čak i poštanskoj ođpremi novina radili su dobrovoljno i besplatno sami omladinci. Gotova naklada dopremila bi se u prostorije na Kaptolu broj 4., gdje je već čekalo nekoliko desetaka ustaša, koji bi preuzeli stanovitu količinu primjeraka i razišli se po raznim dijelovima Zagreba raspačavajući ga. Drugi su opet pravili omote, pisali naslove, lijepili pasice, da odmah nakon gotovoga posla odnesu novine na kolodvorsku poštu i predaju ih u otpremu. U obližnja mjesta otpremalo se je izravno da bude veća sigurnost, jer sa­mo tako moglo se je dostaviti prvo, još neokljaštreno izdanje. Isto tako raspačavali su omladinci novine i po drugim mjestima u Hrvatskoj, kuda su im bile dostavljene u većim ili manjim omotima.

Ovakav idealizam, ovakovu požrtvovnost, mogla je dati sa­mo jedna sveopća oslobodilačka organizacija, mogla je dati samo mlada revolucionarna Hrvatska, koja je počivala na temeljima vječne nauke o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i bodrena i predvodjena odlučnim radom i nastupom svoga vod je, prvog ustaše, Poglavnika.

I samo ta organizacija, samo ta mlada Hrvatska, mogla je pod borbenu hrvatsku zastavu tako brzo okupiti sve što je hrvatsko i za revolucionarnu borbu spremno. Ustaštvo je davalo poleta, volje, zanosa, snage. Od mirnih mladića ustaštvo Je izgrađivalo žestoke borce, revolucionarce, neumoljive osvetnike, odlučne i čvrste muževe, a od majki i sestara junakinje i surad

­

nice u toj krutoj i krvavoj borbi. Svuda po cijeloj Hrvatskoj, progovorila je borbena hrvatska krv, kao i mnogo puta u pro­šlosti. Ratnički duh Tomislavove Hrvatske opet je došao do izražaja pod zastavom Poglavnikove ustaške Hrvatske.

U Beogradu je na pojavu i brze uspjehe ustaštva mnogima zapeo dah. Vlastodršci su ubrzo vidjeli svu strahotu opasnosti, koju može donijeti ovaj sveopći hrvatski narodni pokret. Uvidjeli su da je to nešto novo, vrlo ozbiljno i vrlo prijeteće. Bile su potrebne hitne mjere da se spriječi daljnje širenje Ustaškoga pokreta. Pustiti samo tri ili četiri mjeseca da se raz­vije, značilo je ozbiljno ugrožen je države., I u samom dvoru nastala je užurbanost: Aleksandar je otišao na put, doduše ne u Zagreb, kako su to bili prije podvalili u beogradskim novi­nama, već u Pariz, gdje Je imao dobiti zajam i blagoslov za već pripremljenu diktaturu, kojom jedinom Je mislio spasiti državu i uništiti hrvatstvo.

Beogradsko je novinstvo i dalje žučljivo napadalo Poglav­nika i »frankovce«, a vlasti su slale u Hrvatsku sve veći broj tajnih redarstvenika i doušnika, koji su neumorno dan i noć tragali i njušili, ne bi li (Ušli u trag ustaškim pouzdanicima i otkrili njihov rad. Dotle se je spremala promjena na županskoj stolici u Zagrebu i već je bila javna tajna, da će novi župan biti neki srbski časnik.

Dok se tako s jedne strane proganjalo i vršilo pripreme aa nove progone, pojedini beogradski listovi opet su počeli govoriti

0   nekom sporazumu, koji da se sprema, i u tu svrhu da su u Zagrebu boravili neki posebni izaslanici Beograda. Nije naša stvar ispitivati istinu toga sporazumijevanja niti ispitivati da li je u Zagrebu i onda bilo političara sklonih sporazumu. Za nas je važno, što je o tome mislio Poglavnik, pa s toga ovdje donosimo njegovu izjavu, koju je dao oko 24. studenog 1928., a koja glasi: »Beogradski vlastodršci govore o sporazumu kao o gotovoj stvari, premda s Hrvatima nije nitko govorio, niti se s jednim Hrvatom o sporazumu može govoriti. Sporazum pređpostavlja popuštanje, a mi znamo: Hrvati ne mogu ništa popustiti od svoga stanovišta. Svako popuštanje značilo bi izdaju Hrvatske i oskvrnuće lipanjskih žrtava.

Desetgodišnja Kalvarija hrvatskoga naroda ne može i ne smije   biti   završena   kakovim   sporazumom,    nego   samo          Uskrsnućem.

Sve što beogradski vlastodršci u najnovije vrijeme poduzi-| maju, samo još jače izazivlje hrvatski narod. Vijesti koje Beo­grad tura preko Pariza, imaju namjeru zataškati pravo stanje

stvari,i da ga prikažu lakšim nego doista Jeste. Pariz će me­đutim ćuti i drugo zvono.

Hrvatsko se pitanje ne može riješiti s autonomijom. U sklo­pu Austro-Ugarske Monarhije, imali smo autonomiju, no hrvatski narod nije bio ni s njom zadovoljan. Hrvatsko pitanje bit će riješeno samo u slobodnoj državi Hrvatskoj.«

Kako se vidi, dr. Ante Pavelić ponovno je istupio odlućno i ustaški protiv svake pomisli za bilo kakvim sporazumom i protiv bilo kakvog pokušaja rješavanja hrvatskoga pitanja osim uspo­stavom Nezavisne Države Hrvatske. Bez obzira na lijevo i desno, on je išao ravno k cilju, iako je znao, da ga na njegovom putu čeka teška i duga borba.

A borba nas je čekala i to vrlo brzo. Beograd je spremao novu navalu na hrvatstvo, a napose na Ustaški pokret. Tu navalu imao je izvesti pukovnik Vojin Maksimović, koji je za par dana imao doći u Zagreb, sjesti na stolicu velikoga župana i pokušati ugušiti Ustaški pokret. Za prvi prosinca 1928., kao da im nije bilo dosta svih zločina te godine, Beograd je u Zagrebu spremao svečanu proslavu desetgodišnjice »ujedinjenja«. Na tu dobačenu rukavicu trebalo je odgovoriti. Odgovoriti revolucio­narno, ustaški.

Vodje pojedinih već postojećih ustaških odjela u Zagrebu dobili su poziv na sastanak, gdje će primiti sve potrebne upute za organizaciju toga odgovora Beogradu. Odgovor će ovaj puta biti krvav.

U »Hrvatskom Pravu« od 1. prosinca izašla je slijedeća kratka Poglavnikova izjava o »Proslavi« 1. prosinca.

»U povijesti hrvatskog naroda zauzima taj datum mjesto među najcrnijim danima. Toga je dana počinjen veliki zločin na hrvatskom narodu. Ne može s toga ni jedan Hrvat osjećati na obljetnicu toga dana nikakova veselja niti ga može slaviti.

Taj dan mora ostati usječen duboko u pameti svih hrvat­skih pokoljenja, kao što upamtiše Grci dan kada je Efijalte u Termopilskom klancu izdao Grčku. Kad Hrvatska bude slobo­dna, odredit će i odgovarajući način, kako se na taj dan ima hrvatskoj djeci tumačiti tamne stranice hrvatske povijesti.« -

To je bio odgovor na namjeravanu proslavu »ujedinjenja«.

Odlučan odgovor na lakrdiju »ujedinjenja«, dan je i u »Hrvatskom Domobranu« u broju od 1. prosinca, u kojem je izišao članak j>od naslovom »Crni prvi prosinac«. Iz tog članka vadimo neke najistaknutije misli:

»Prvi prosinca 1918. je dan hrvatske sramote i stida, udaren žigom kukavičluka i maloljetstva, nesposobnosti i bezkičme­njaštva.... Prvi prosinca 1918. je najstrašnija svjedočba e nesposobnosti i pokvarenosti one hrvatske inteligencije, čija je duša bila okužena i rastočena jugo-slavosrpskim bakcilom... 1. prosinca 1918., dok je hrvatski narod spavao snom praved­nika, dotle su njegove stare pravice, njegova kuća i imetak, sloboda i život žarile i pucketale na lomači veliko-srpske hlapljivosti, a oko te uništujuće vatre su  žreci te gladne aveti orgijali i igrali »Srbijanku«................. Velikosrpski Moloh tražio je hrvatsko meso, kako je bio ponudjen mesom, tražio je krvi, kad se napio krvi tražio je i krvi i mesa. Urlao je: daj srce, srce daj, to je zalogaj, koji mi utažuje glad.« članak za vršu je slijedećim riječima upravljenim hrvatskome narodu: »Kad ti ispod mrkih obrva junačke oči biju, gore srca, kad se hrvatski barjaci ponosno viju. Prikupi snagu, da nas dojdući prvi pro­sinac ne zateče u snu, nego da onda bude svaki Hrvat hrvatski domobran.«