Hrvatski sveučilištarci, koji su zadavali »jedinstvenoj, nedeljivoj i moćnoj Jugoslaviji« najsnažnije udarce, koji su slijedili dosta često jedan za drugim, kroz možemo reći čitavo vrijeme njenog opstanka, najobičnije su bili nazivani frankovcima po dru Josipu Franku, jednom od prvaka nekadašnje Hrvatske stranke prava.

To su bili oni, koji su išli za potpunim odcjepljenjem etničkog hrvatskog područja od Srbije i za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske na tom području. To je bila misao vodilja frankovaca na zagrebačkom sveučilištu, to je bila misao »Oca Domovine«, I to je bila misao našeg Poglavnika i ustaškog pokreta. Tu istinu je dobro znala skoro sva javnost u hrvatskim krajevima, a znali su je i neobičnim zanimanjem pratiti i bilježiti javnosti gotovo svih europskih država, a svakako ju je na svojoj debeloj koži najbolje ćutila »jedinstvena, moćna i nedeljiva«. Udarci, koje su frankovci zadavali Beogradu, nisu bili ni balvanom, ni čekićem, nego baš ideologijom, koja je i po intelektualnoj snazi, i po duhovnoj sadržini, i po realnijem shvaćanju bila dinamičnija, suvremenija i superiornija od one, koju je vodio Beograd kao središte te »moćne i nedeljive«. Radi toga je svaki susret frankovaca s Beogradom uvijek svršavao moralnom pobjedom prvih.Susreti i sukobi su bili danomice. Kadkada se oni nisu mogli mimoići ni pod koju cijenu, a kad-kada su se mogli, ali frankovci nisu htjeli, jer to im to nije dozvoljavala čast, ponos, glas djedovske krvi, humci hiljada hrvatskih ustaških grobova te suze mnogih hrvatskih udovica i majka, znači, mogli su se mimoići samo uz cijenu poraza, poniženja, nagodbe i kukavičluka. Poprište te borbe, koja je nosila sve znakove opće narodne borbe, bilo je skoro uvijek tlo Almae Matris. Svaki i najmanji,naoko i najneviniji, čin ili propust Beograda, kao najkrućeg protivnika hrvatske slobode i nezavisnosti, imao je odjeka na hrvatskom sveučilištu. Tako je hrvatsko sveučilište postalo, i nekoliko godina ostalo, jedino i najkompetentnije mjerilo političkog stava, mišljenja, shvaćanja i reagiranja hrvatskoga naroda, pa je prema tome bilo odraz i čuvar volje i duše čitavoga svoga naroda. Poznato je, da je hrvatska javnost, prativši redovito i s pozornošću taj pokret hrvatskih sveučilištaraca, pri svakoj,pa i najmanjoj stvarčici, javnog, političkog i kulturnog života, pitala: »Što će na ovo hrvatski sveučilištarci odnosno frankovci?« Ne može se kazati, da i Beograd nije vodio računa o istom pitanju, šta više, on je imao najvećeg straha baš od frankovaca i uvijek je je već unaprijed pitao: »A kako će na to reagirati frankovci na hrvatskom sveučilištu?« Nije Beograd baš bez ikakova temelja strahovao i vodio i te kakvog računa o stavu frankovaca, jer je dobro znao, da je to veoma širok krug slušača zagrebačkog sveučilišta, da je ustaški nastrojen, a prema tomu separatistički i revolucionaran, da je vodjen od intelektualno jakih pojedinaca, koji su prošli i kroz Bedekovićave i Šoprekove ruke. Beograd se bojao glasa istine, i da to ipak ne bi bila doista sramota pred kulturnim svijetom, on bi najradje izbrisao s lica zemlje tu »zlikovačku špilju«, bilo da je zapali ili zakonom ukine. I što je Beogradu više smetala ta frankovačka kula i što je on na nju više režio, dotle je ona bila sve obljubljenija, sve jača i sve korjenitija u hrvatskom narodu. Nitko nije mogao tako lako skršiti oko tri tisuće sveučilištaraca — frankovaca.

Istina, nije ni na hrvatskom sveučilištu bilo sve najidealnije, nisu ni svi zagrebački sveučilištarci,makar Hrvati po i krvi, bili Hrvati i po osjećaju i radu. U svakom žitu ima kukolja, pa je tako i medju Hrvatima bilo odpadnika, izdajica, tudjinskih plaćenika, to su bili neprijatelji vlastite krvi i svoje rodjene grude, koji su za Judin novčić prodali na pazaru svoju praznu tikvu i mješinu punu balege. Radi takovih svojih svojstava nisu ni mogli mnogo i korisno poslužiti svojim gospodarima. Eto, s takovom plaćenom ruljom, potpomognutom od naših rasnih protivnika Židova i drugih stranaca, frankovci lome koplja, vršeći svoje deržanstvo i čuvajući od svih natruha vjekovnu misao narodne slobode i državne nezavisno.

Neko vrijeme su protivnici ubacili u hrvatske pokrajine medju neuki i siromašni svijet krilaticu, da su zagrebački frankovci gospoda i gospodski sinovi, da žive na velikoj nozi i da vode gospodsku i kapitalističku politiku. Ali ta je krilatica svojim vlastitim krilima za čas odletila u nepovrat, jer je stanje stvari bilo upravo obrnuto. Frankovci zagrebačkog sveučilišta bili su upravo sinovi najsiromašnijih krajeva Hrvatske i najsiromašnijih roditelja. To su bili sve od reda sinovi seljačkih i radničkih obitelji, ličkog, dalmatinskog i hercegovačkog krša. Nikli su na selu, odgojili se u rodnoj kući potleušici,podpirivali žeravicom s djedovskih ognjišta, šlušajući pjesme Zrinjskih i Gubca,Rakovice i Velebita,a malih nogu već ožuljali su ruke srpovima i motikama, izgradivši tako dušu čistu kao seoski zrak, tijelo kao dren, a značaj kao liticu tvrdu u svom kršu. Bilo bi veoma zanimljivo iznijeti brojidbene podatke o postotku sinova seljačkih i radničkih kuća, koji su sudjelovali kao ustaše-frankovci na sveučilištu, u domovini ili izvan nje.

Ne bi pogriješili niti lagali, ustvrdimo, da je od svih oko tri tisuće frankovaca na hrvatskom sveučilištu bilo 90%, pa čak i 95%, t. j. oko 2800, sinova seljačkih i radničkih obitelji, dakle sinova onih siromašnijih i manjih hrvatskih ljudi. A takova slika je bila i u tudjini. gdje su se oko Poglavnika, t. j. oko misli ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske, okupljali baš naši radnici i seljaci ili njihovi sinovi. Eto, ta svojstva pripadnika ustaških organizacija, davala su ustaškom pokretu neoborivu snagu, jer su ga čvrsto vezivala uz hrvatsko selo, uz hrvatsku zemlju. To je dokaz da je ustaška misao, misao Nezavisne Države Hrvatske, imala čvrst i dubok korjen u hrvatskom narodu, u njegovom seljaštvu i radništvu ili njihovoj djeci, koja su se školovala na i zagrebačkom sveučilištu.

Dolazeći sa sela u Zagreb,nijesu redovno donosili mnogo novca, ni prvorazredna odijela i kapute, a cipele na nogama su im u najviše slučajeva bile poderane, pa su si sami medjusobno znali šaliti, kad su bila kišovita vremena govoreći, da im se cipele smiju i od smijeha plaču. Sa sela donosili same sebe, svoj razum i zdravlje, dakle samo ono što im je Bog dao. Po mršavosti i koštunjavosti i ispaćenosti lica, moglo se lako prepoznati frankovce na zagrebačkom sveučilištu, i moglo ih se dobro razlikovati od dobro ugojene gospodske djece, koja su baš redovno, i iz mode, pripadala protu-frankovačkim grupama, a koja su osim toga, za razliku on frankovaca, imala skupocjene kapute i »trokatne« potplate na cipelama. Frankovce nije se moglo redovito vidjati u slikokazima i kazalištima, niti na raznim čajankama i "žurevima",ne zato što nijesu imali smisla za umjetnost i društveni život, nego zato što su i previše bili zauzeti političkim radom i promičbom. Sveučilištarci su se, pak, svih protufrankovačkih grupa sa sveučilišta, medjutim i zabavljali i plesali, jer su za to imali i slobode i novaca i vremena, a i prikladne cipele, dok su frankovci trunuli u Petrinjskoj ulici ili drugim zbirnim logorima.

Stanovanje frankovaca u Djačkom domu bilo je bijedno, u dim sobicama su desetci i desetci spavali na golom podu ili golom stolu, pokrivši se sa samim svojim kaputom, a pod glavu mećući mjesto jastuka okrenutu ladicu noćnog ormarića.Iza takvog spavanja morali su čitav dan duhovno se naprezati, kao da su spavali na mekim dušecima. Prehrana im takodjer nije bila krepka, malo ih je bilo, koji su ujutro pili i ili bilo što toploga, a još manje ih je bilo, koji su i ručali i večerali. Redovno su jeli jedan put dnevno. Jasno je, da životne prilike hrvatskih sveučilištaraca nisu mogle poboljšati dok su se kreveti u Djačkom domu izdavali prije Kranjcima,Srbima i raznim drugim »dotepencima«, nego li sinovima hrvatskoga naroda, i ako je Djački dom bio gradjen novce hrvatskoga naroda i rukama samih hrvatskih sveučilištaraca. Tako je isto i prehrana u sveučilišnim menzama bila prisnija svakome prije nego frankovcu.

Takove prilike i poteškoće nisu sputavale frankovce, nego su naprotiv čeličile i jačale, stvarale od njih uvijek svjesnije Hrvate, ustaše i osvetnike. Sveučilištarci-frankovci su dobro znali, da se životne prilike hrvatskoga naroda i njih samih, ne mogu poboljšati, dokle god se hrvatski novac nalazi u Beogradu i dokle god društvovnu »pravdu« dijele Srbi i Židovi. Frankovci su se borili s poznatim fanatizmom za narodno oslobodjenje i samostalnost, jer su znali, da se jedino tako može uništiti kapitalističko-liberalistički sustav bezcjenog kupovanja seljačke muke i radnikove radne snage. Sada smo svjedoci, da su frankovci-sveučilištarci imali pravo i da njihove česte demonstracije nisu bile tako neumjesne i nepametne, kako su ih označavali oni u Beogradu, a i oni u Zagrebu, koji su se za njima slijepo poveli.

Hrvatsko sveučilište, po svojem jakom ustaškom pokretu i živoj svijesti, bilo je ustaški tečaj, koji je svake godine spremno primao nove stotine tečajaca i pripremao ih za sve ti borbe i promičbe u hrvatskom narodu. Težak je to bio tečaj i padalo se na ispitima. Početkom svake školske godine stariji sveučilištarci-frankovci priredili bi pokusni meeting(skupštinu), e da upoznaju vrijednost mladih tek došlih "brucoša", da ih izaberu i da ih pouče u svemu, što je potrebno za daIjnji rad, za daljnju borbu, tešku, kroz tamnice, a često i krvavu.To je za »brucoše« bio prijamni ispit na sveučilištu.

Glavni cilj i želja frankovaca bili su,da od Hrvatske stvore jedan veliki ustaški tabor, u kome će svi Hrvati biti ustaše. Ali svi nisu u Hrvatskoj mislili tako zrelo; jer je bilo takovih, koji su imali jedinu želju pretvoriti Hrvatsku u jednu masonku ložu, kojoj bi svi Hrvati bili članovi;to su bili koji su trovali dušu Hrvatske i koji bi bili najsretniji, da Hrvatsku mogli vidjeti potpuno rastočenu, da joj se nad ljšinom cinički smiju.

U svom velikom oslobodilačkom radu frankovci su neumorno radili kao crvi, išli u pokrajine, nosili vijesti, podržali veze s najudaljenijim gradovima i selima, održavali tajne tanke, organizirali tajne grupe, nosili oružje, sastavljali i snosili letke, podmetali paklene strojeve i t. d. Čitava borba u domovini bila je u rukama sveučilištaraca-frankovaca. Početkom svih većih ili manjih školskih praznika, frankovci-sveučilištarci su se iz svoje kule razmilili u svim pravcima domovine, isto kao rijeka, kad se razlije iz svoga korita, poplavljujući široka i ravna polja. Išli su na sela, ne da se odmaraju ili praznikuju, već da rade za slobodu svoga naroda, promičući misao ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske.

Sa sigurnošću i bez pretjeravanja može se priznati, da su frankovci zagrebačkog sveučilišta nosili na svojim mladim ledjima gotovu svu narodnu borbu, ili bar onaj teži dio. Jer bilo je vremena, kada u Hrvatskoj osim frankovaca na sveučilištu nitko nije vijao crveno-bijelo-plavi barjak, niti pjevao »Lijepa naša . ..«, a još manje ih je bilo koji su tako odvažno kao oni pjevali »Nije Zagreb cincarski, već je Zagreb ustaški...«, ili onu najmiliju »Vrati se, Ante, Hrvatska Te zove...«

Oni nisu tražili za svoj rad ni plaće, ni priznanja, jer sij bili svijesni, da time vrše svoju svetu dužnost i prema domovini i narodu, koje se nisu mogli, a nisu ni htjeli odreći. To ne traže ni sada, jer su svijesni, da su samo poslušali glas svoje krvi i svoje nutrine.Upravo su se natjecali u radu za Hrvatsku ne zato da postanu junaci dana ili slavni,jer taj rad nije mogao nikoga proslaviti,obzirom na tajnost i podzemnost,taj rad je mogao samo stajati zatvora,a čak i glave.Oni su se natjecali u tome,tko će više doprinjeti oslobodjenju domovine i tko će više izvršiti svoje deržanstvo.

Eto to su bili frankovci na Hrvatskom sveučilištu,koji su nepokolebivo vjerovali u svoga Poglavnika sve više i više ne odrečući Ga se ni u njatmurnijim danima.

Oni su dali sve od sebe,radili su zdušno i idealno,dali su i više nego li se to mogli u onim teškim vremenima dati,često su izlagali i svoje živote,i radi togs su zaslužili,prije nego itko drugi,i veće nego itko drugi,priznanje,koje im je podijelio njihov Poglavnik,jer su oni,i to baš oni,jedini pripremili prikladno tlo za travanjsku revoluciju u domovini i time imali najvažniji udjel u rušenju i dijeljenju "jedinstvene,moćne i nedeljive Jugoslavije",a stvaranju Nezavisne Države Hrvatske.


Ante Vikario



"Ustaška mladež",god.II.,broj 23.;Zagreb,7.lipnja 1942.