U danima najveće političke napetosti u Hrvatskoj, pod dojmom novih otkrića o zločinačkim namjerama beogradskih vlastodržaca, da putem zloglasne »amputacije« prenesu starodrevnu Hrvatsku samo na Zagorje, a sve ostalo proglase Velikom Srbijom, sastaje se drugi sabor Hrvatske starčevićanske revolucionarne mladeži, koju predvodi dr. Ante Pavelić. Taj veličanstveni sabor budućeg Ustaškog pokreta sastao se dne 2. rujna 1928., u prostorijama na Jelačićevom trgu broj 6. Dan prije održano je u istim prostorijama i vrhovno vijeće Hrvatske stranke prava, koje je dalo svoje povjerenje dru Paveliću i ovlastilo ga, da poduzme, što je potrebno u daljnjem nastavku hrvatske oslobodilačke borbe.

U času, kad se sastaje taj sabor, Pravaška mladež brojila je već mnogobrojne organizacije po čitavoj Hrvatskoj te je pod Starčevićevom zastavom bilo okupljeno sve najborbenije i najodlučnije. Bio je to plod Poglavnikovog trogodišnjeg rada.U samom Zagrebu, osim matične organizacije Revolucionarne Starčevićeve mladeži, sa sjedištem na Kaptolu broj 4. postojali su već mnogobrojni ogranci po drugim dijelovima grada, od kojih su najjači bili na:Trešnjevki, Novoj cesti, Pešćenici,Vlaškoj ulici, Miramarskoj cesti, Sv.i drugdje. Iz posebnih razloga, da se što lakše prikupi hrvatsko radništvo, bili su osnovani posebni odjeli Pravaške radničke mladeži, koja je imala svoje jake ogranke u Duhu, Gornjem gradu Novoj Vesi, Kanalu i Maksimirskoj cesti.Pročelnik Pravaške radničke mladeži u Zagrebu bio je pokojni Matija Soldin, tajnik pok. Marko Hranilović, a najidealniji članovi bili su Miško Babić i Zvonko Pospišil. Odjeli Radničke pravaške mladeži bili su postrojeni kao borbene i jurišne jedinice, pa je baš iz tih jedinica proizašao lijepi broj kasnijih ustaških boraca. Zbog tih razloga Radnička pravaška organizacija mladeži djelovala je potajno. Osim toga Starčevićanska mladež imala je svoju jaku organizaciju na sveučilištu i u srednjim školama pod imenom Kvaternik.

Glasilo Saveza Hrvatske pravaške revolucionarne mladeži bio je list »Starčević«, najborbeniji hrvatski list, koji je u čitavoj Hrvatskoj imao velik broj pretplatnika i čitatelja. Počeo je izlaziti godine 1926. u vrlo skromnom obliku, početkom godine 1928. bio je već u dvostruko većem obliku, a prestao je izlaziti početkom studenog 1928., t. j. u času, kad je Poglavnik započeo s organiziranjem Hrvatskog domobrana. Vrijedno je spomenuti, da su list »Starčević« po Zagrebu raspačavali sami pravaški omladinci, dobrovoljno i bez ikakove naplate, što je medju gradjanstvom bilo vrlo lijepo primljeno. Zbog svog borbenog štiva, svaki broj »Starčevića« bio je po državnom odvjetništvu nemilosrdno plijenjen,nu uvijek se je naJslo puteva i mogućnosti, zahvaljujući našoj vrlo dobroj organizaciji, da se u Zagrebu i u pokrajini raspača prvo još neokljaštreno izdanje.

Iz razumljivih razloga srednjoškolska je organizacija morala raditi potajno. Sveučilišna i srednjoškolska pravaška mladež izdavala je i svoj list »Kvaternik«, a najuže je suradjivala sa sveučilišnim klubom »Hrvatska mladica«. Iz tih sveučilišnih klubova proizašli su mnogobrojni borci, koji su u kasnijem ustaškom revolucionarnom radu u domovini i emigraciji izvršili ili predvodili velik dio revolucionarne djelatnosti u Ustaškom pokretu.

Drugi sabor Pravaške mladeži dokazao je našu izvanrednu snagu u narodu. Osim Zagreba, gdje smo u svim borbenim podhvatima prednjačili i gospodarili, postojali su mnogobrojni ogranci u pokrajini, pa je na tom saboru bilo zastupano preko 35 naših ogranaka sa oko stotinu opunomoćenih izaslanika. Osobito jaki ogranci postojali su u Osijeku, Virovitici, Djurdjevcu, Koprivnici, Varaždinu, Bjelovaru, Ose kovu, Popovači, Vojnom Križu, Voloderu, Novoj Gradiški, Samoboru, Gospiću, Senju i Splitu,dok su mnogi drugi bili u osnutku. Iz svih krajeva Hrvatske dnevno su pridolazila mnogobrojna pisma, u kojima se tražilo, da se šalje što više primjeraka »Starčevića« i da se izašalje posebni izaslanik u svrhu provedbe organizacije. Na saboru je Pravaška borbena mladež pokazala prijateljima i neprijateljima riječju i djelom svoju izvanrednu snagu. Gotovo sve tadanje hrvatske omladinske organizacije bile su kao gosti na saboru zastupane po posebnim izaslanicima. Najbrojnije bila je zastupana sveučilišna organizacija »Hrvatske mladice« i sveučilišna organizacija Hrvatske seljačke stranke. Pri svršetku sabora svi su oni izjavili, da je organizacija Pravaške revolucionarne mladeži najjača i najbolja, te da je pod svoj borbeni barjak zaista okupila sve što je najbolje, najborbenije i najodlučnije u hrvatskoj mladeži.

Bez ikakove galame i uobičajenih purgerskih svečanosti započelo je djelovanje sabora. Poglavnika je na saboru zastupao pokojni Stipe Javor,a od starijih su još prisustvovali prof. Milobar, pop Stipe Vučetić i general Matasić. Stari general izazvao je svojim govorom buru oduševljenja, napose svojim riječima: »Vi ćete biti stupovi buduće hrvatske vojske«.

Djelatnost sabora prošla je najozbiljnije i najsvečanije. Svi prisutni, izbrani i prokušani borci, shvaćali su ozbiljnost časa i veliku ulogu, koju će baš oni u skoroj budućnosti odigrati. Svi su bili svijesni da će u brzo biti kraj politici nazdravica i odborskih zapisnika, te da će u najskorije vrijeme uslijediti poziv Vodje u odlučnu i krvavu borbu.

Drugi sabor Hrvatske pravaške revolucionarne mladeži donio je u prvom redu povijesni zaključak, da se u cijeloj Hrvatskoj za sva vremena imade slaviti dan pogibije Eugena Kvaternika kao opći hrvatski narodni blagdan.

U tom smislu upućene su upute svim ograncima, da već te godine na dan 11. listopada upriliče zadušnice i spomen-slovo u čast i uspomenu prolivene hrvatske revolucionarne krvi u Rakovici. Nakon što je već prije Hrvatska stranka prava uvela službeno spomensjećanje na velike mučenike Zrinjskog i Frankopana, sada je eto Starčevićanska revolucionarna mladež izvršila još jednu veliku narodnu dužnost, uvevši službeno spomensjećanje na velikog revolucionarca i mučenika, Eugena Kvaternika. Dužnosti, na koje su mnogi Hrvati bili zaboravili.

Osim toga sabor je prihvatio još dva zaključka: jedan unutarnje naravi i drugi za javnost.

Prvi zaključak, koji je bio popraćen dugotrajnim pljeskom, te poklicima nezavisnoj hrvatskoj državi i Poglavniku, bio je nadasve oštar, te je govorio o otvorenoj oružanoj i revolucionarnoj borbi, kojom mora hrvatska mladež i cijeli hrvatski narod odgovoriti beogradskim nasilnicima na umorstvo u skupštini i na sve druge srbijanske zločine. Nadalje se kaže da se odmah mora otpočeti sa organiziranjem tajnih borbenih jedinica po čitavoj Hrvatskoj, s prikupljanjem oružja, tako da se u danom času, sa oružjem u ruci može ispuniti tisućljetni zahtjev hrvatskog naroda za uspostavu nezavisne države Hrvatske,te da su na svaku srbijansku grožnju za amputacijom može odgovoriti: »Razlaz!« Drugi zaključak je namijenjen javnosti i bio je sastavljen nešto blažim riječima. Oba zaključka nažalost su vlasti prigodom kasnijih premetačina zaplijenile, pa nam nije moguće ovaj put objelodaniti ih, kao vrijedne priloge i dokaze početaka ustaške oslobodilačke djelatnosti.

Na tom saboru izražena je neophodna potreba složnog i zajedničkog' rada i djelatnosti svih omladinskih organizacija, potreba da hrvatska borbena mladež predvodi tešku i ozbiljnu borbu i da spriječi, makar i silom, svaki pokušaj bilo kakovog sporazumijevanja sa Srbima.

Drugi sabor Hrvatske pravaške revolucionarne mladeži dokazao je veliku odlučnost i spremnost ove borbene mladeži,koja je već onda, pred punih 13 godina bila spremna —- vodjena Poglavnikom — za nesmiljenu ustašku revolucionarnu borbu, i koja tada bila posve dorasla vremenima.

Akoprem sve mladenačka lica, to su bili već potpuni muževi, izgradjeni i spremni za onu i onakovu tešku ustašku borbu, koja je još iste jeseni započela. I baš iz redova prisutnih na tome saboru, izišli su mnogi organizatori i borci, koji su tokom 13-godišnje ustaške borbe bil vazda u prvim redovima i podnijeli najveće patnje za vrijeme zloglasne diktautre.