Poviest je sviest kontinuiteta, po­viest je narodno pamćenje i organska povezanost među naraštajima, ona je izraz stvaralačke sposobnosti jednoga naroda, ona je očitovanje volje i ži­votne energije određene narodne za­jednice.

HRVATI SU NAROD

Hrvatski je narod izgrađena nacio­nalna individualnost. To znači: on nije puka zajednica smještena na jednom prostoru, nego je zajednica koja posjeduje objektivne i subjek­tivne značajke svakoga naroda: vo­lju, sviest i osjećaj, on je zajednica, koja je u svim potežkoćama i prelomima od kad se pojavila na poviestnoj pozornici posjedovala jasnu sviest svog poviestnog smisla i svoje kultu­re. I baš stoga što je Hrvatski na­rod izgrađena individualnost nitko mu ne može osporiti pravo na slobo­du, to više što poviest ne stvara čo­vječanstvo, nego je stvaraju narodi.

HRVATSKA DRŽAVNA MISAO

Poviest je sviest kontinuiteta, po­viest je narodno pamćenje i organska povezanost među naraštajima, ona je izraz stvaralačke sposobnosti jednoga naroda, ona je očitovanje volje i ži­votne energije određene narodne za­jednice.

Hrvatska je poviest   častan   put jednoga naroda, ona je stalna borba, volja i napor za duh i slobodu naro­da, i ni jedan   danas   živući narod Europe, kako reče Starčević, ne ima u svojoj poviesti veće veličanstvo ne­go li ga ima narod hrvatski. Kratko vrieme nakon dolazka u ovu zemlju osnovaše kao izraz svoje nacionalne individualnosti, na obalama našega mora svoju državu, koja je postojala kroz više stoljeća. Nije pitanje obs-ga vlasti i mjere suverenosti koju je ta Hrvatska u početku   posjedovala, to nije  ni  bitno, bitno je to, da je cna postojala,   da   se je u desetom stoljeću razvila u snažnu pomorsku i kopnenu silu i da su u toj državnoj tvorevini   Hrvati   izgradili   osnovne obrise svoje kulture. Ta hrvatska dr­žava nije razvila u hrvatskom narodu samo visoko etičko poimanje slobode, nego  je  razvila i konkretnu   sviest vriednosti državne nezavisnosti. Pa i onda kada smo ušli u tuđu državnu zajednicu, ta državna sviest i misao nije nestala, pače ona je bila ookretačem i nosiocem nacionalnih na­stojanja. Poviestna sviest državnosti očito nije bila jednaka u svima nara­štajima i svim staležima, ali »or­ganska povezanost   među naraštaji­ma bioložka i duhovna tako je očita, da je svaki naraštaj bio urastao u konkretnoj stvarnosti svoga naroda i da se daleka prošlost očitovala u nizu razvoja sve do sadašnjice. Jedna živa napetost uviek je vezivala djela sadašnjice s djelima prošlosti«. (Lukas). Smrt Petra Zrinskoga, seljački kralj Matija Gubec na priestolju od užarena željeza, idealistički zanosi i Rakovica Eugena Kvaternika, Starčevićev politički   realizam, pet žrtava na mramornim stubama vidovdanskog hrama, sve su to dokazi da se je hrvatska državna misao prenosila iz naraštaja u naraštaj, da je ideja stare pravde i političke nezavisnosti naroda trajno živjela u Hrvatima od gubitka svoje države do danas. Hr­vatska poviest i nije samo borba za vlastitu slobodu i očuvanje svog fizi­čkog obstanka ,ona je s jednog dru­gog gledišta i borba za Europu: Hr­vatski je narod svojim životima stvo­rio branu i bedem protiv barbara s iztoka, iza kojeg se izgrađivalo sve ono što shvaćamo kao bit, pojam i sa­držaj europskog duha i kulture. Time nisu Hrvati izvršili samo jedno božansko poslanje na ovome tlu, nego su stekli i jedno više opravdanje svog nacionalizma i postojanja vlastite dr­žave.

HRVATSKI NAROD IMA PRAVO NA SLOBODU

Dakle, kada i ne bi prihvatili gle­dište — mi ga usvajamo — da on­dje gdje postoji narod, postoji i pra­vo toga naroda na slobodu, nego kać bi stali na stanovište da slobodu jed­noga naroda uvjetuju njegova kultu­ra, njegov broj, viši poviestni poziv i predaja — kako to neki shvaćaju — i onda bi Hrvatska imala pravo na slobodan život. Hrvati posjeduju sta­ru i veliku kulturu, svakako veću i originalniju, no ijedan narod na ovom dielu kontinenta, Hrvati posjeduju i dostatan broj i prostor za održanje i izgradnju vlastitog života, njihov poviestni poziv je i hrvatski i čovječanski, a hrvatska bi tradicija bila dostojna i daleko većih naroda.

DVADESET KRVAVIH GODINA

Jedna se činjenica nikako ne smi­je previdjeti, da su Hrvati,   nadme, kroz svu poviest sačuvali ne samo bioložki i duhovni kontinuitet, nego i državni pa makar i u naj neznatnijim obrisima. Tisuću devet sto i osam­naeste izgubili su i posljednje oznake državnosti, te ušli u jedno od najte­žih razdoblja svoga života. Dvadeset krvavih godina u Jugoslaviji su bile označene borbom jednog izgrađenog naroda za osnovne atribute narodne individualnosti jezik, ime, slobodu i čast. Jugoslavija je htjela narinuti srbsko ime i srbski jezik, ona je htje­la prekinuti našu vezu s prošlosti, a »kontinuitet je pravo čovjeka, on je na čast svemu što ga razlikuje od ži­votinje.« (Dupont-White) Krvavih dvadeset jugoslavenskih godina su je­dan od najzriatnijih pokušaja unište­nja Hrvatske i izravnim i neizravnim metodama. Ta se borba velikosrbstva protiv Hrvatske i danas nastavlja, četničtvo i partizanstvo su također samo metode, načini, dok im je cilj isti: ostvarenje jedne državne tvore­vine u kojoj bi bio izbrisan hrvatski narod. Početo je to uništavanje hr­vatskih života već 1916. u Odesi, gdje se je u masama ubijalo hrvatske voj­nike, koji nisu bili voljni staviti srbsku pušku na svoje rame. Nastavilo se je u Zagrebu gdje je 1918. ubijeno i ostalo ležeći na pločniku 16 Hrvata. Paragrafom i bajonetom pri tiskalo se Hrvatsku, punile su se tamnice i za­tvori, ubijani su radnici i gradjani,seljaci, intelektualci i narodni vodje, vješalo se, kundačilo, strieljalo, ubi­jalo u masama i masakriralo. Pljač­kali su, otimali i krali, gušili su pra­vo Hrvatske na slobodu, zapostavljali hrvatsku kulturu i niekali hrvatsku samobitnost. A na stepenicama, vidovdanskog hrama ostao je ležeći u krvi narodni vodja Stjepan Radić.

 Eto, u toj atmosferi i u tim prilikama izrastao je Ustaški pokret, eto, u tim je prilikama Poglavnik, nakon proglašenja šestosiečanjske diktatu­re, 7. siečnja 1929.osnovao Ustaški pokret sa zadatkom, da na načelima hrvat­skog državnog prava svim mogućim sredstvima, pa i oružanom snagom ostvari narodnu nezavisnost. U naj­težim okolnostima započeo je Ustaški pokret najoštrijim sredstvima borbu za sobodu, u sviesti »da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu«.

REALIZAM USTAŠKOG POKRETA

Mnogi predstavnici hrvatske vodstvene elite pokazali su, naročito u novije vrieme osobitu sklonost i tež­nju za širim koncepcijama i riešavanjem pitanja hrvatske slobode u okviru širih zajednica osnovanih na jezičnom načelu. Bez obzira da li je to izražaj organskih idealističkih za­nosa hrvatske narodne duše ili su­bjektivni osjećaj slabosti u odnosu prema velikim narodima, činjenica je, da su se mnogi hrvatski intelek­tualci udaljili od svog naroda »svoje akcione baze« i da su tražili riešenje slobode ondje, gdje ona nije mogla biti ostvarena. Kada je Hrvatska bila stisnuta u uzki okvir »reliqia reliqiarum« Križanić se zanosi slavenskim jezičnim jedinstvom, odlazi u Rusiju, piše učene razprave o slavenskom je­zičnom jedinstvu i kolonizaciji Sibirije, a hrvatskog čovjeka Turčin na­bija na kolac. Ilirci se odriču svoga imena u zanosu fiktivnog jedinstva balkanskih naroda, zabacuju hrvatsko ime ne imajući u vidu »da je samo ono ime pravo, narodno, kojim se sam narod u svome jeziku zove« (Starčević). Jugoslaveni se pak zanose brat­stvom južnih Slavena, oni su voljni da se odreknu i vlastita imena, da se sliju s jednom zaostalom zajednicom, dok je toj zajednici nasuprot, jugo­slavenstvo bilo imperialistički cilj. Već je Starčević oštro ustao protiv takvih shvaćanja i plovljenja u slavensku maglu iztičući hrvatsku državnu mi­sao i pravo naglašujući da »slavosrbi trube neprestance, da narod hrvatski može braniti i držati Austriju, nu sa­ma sebe da ne može uzdržavati, nego da se mora podlagati slabijemu od sebe, da mora služiti i Austriju i Ma­đara. Tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, drugo ne može znamenovati, nego hrvatski narod sramotiti i po­svetit današnje stanje, u kojem on nepravedno pogiba. »Starčevićeva stranka je izraziti politički realizam, ona je izraz uvjerenja, da može Hr­vatska sama o sebi obstati i živjeti nezavisni mživotom. U tom Starčevićevom shvatanju leži i bit ustaškog shvaćanja narodnog života i narodne politike. Ustaški Pokret zabacuje sva ona shvaćanja i sva ona rješenja kojima bit i sadržaj nije Hrvatska. Vjerovati u vlastite snage i stvara­lačku sposobnost svoga naroda tu je osnov političke djelatnosti Ustaškog pokreta. Hrvatska je najviši zakon, najviši okvir, smisao i cilj ustaške aktivnosti. Stoga je Ustaški Pokret i zabacio ideju evolucionističke politi­ke (kao što ono rekoše: možemo če­kati još stotinu godina) i prihvatio ideju revolucije, jer se sloboda posti­zava prolievanjem krvi i krajnim naporima svih članova jedne zajednice. Poviest i kultura nisu statika, nepo­mično stajanje na jednoj točki, po­viest i kultura su stalan napredak, jer be znjega ne mogu niti obstojati, pa je Ustaški Pokret odbacio i sta­tičko shvatanje poviesti i kulture i stao na stanovište njihovog dinami­čkog smisla. Hrvatski se narod ne može zadovoljiti svojom samoniklom kulturom i svojom poviestnom pre­dajom, on mora, iztiče Ustaški po­kret, u tim elementima naći smisao svoje egzistencije i odrediti cilj svoje borbe, kojega će se postizavati svim mogućim sredstvima. U tome treba tražiti i osnovnu vriednost Ustaškoga Pokreta. On je pokret hrvatske ze­mlje i hrvatskog naroda, on je po­kret, koji se u prvom redu oslanja na narodne snage i volju narodnu, on je u punom smislu realistički pokret i krivo imaju oni, koji su u činjenici da je Ustaški Pokret svoju javnu or­ganizaciju ostvario u Italiji tražili dublju idejnu povezanost s tom zem­ljom. Ustaška je politika bila rukovo­đena prije svega probitcima svoga naroda i povezivala se sa svima oni­ma, koji su bili voljni rušiti Versailles kao uzrok obostrana zla.

PRVO RAZDOBLJE USTAŠKOG POKRETA

Deset dana nakon ostvarenja Usta­škog Pokreta 17. siečnja 1929. godine Poglavnik odlazi u emgiraciju gdje okuplja oko sebe znatan broj surad­nika i započinje prvo razdoblje ustaške borbe. To je prvo razdoblje prije svega označeno diplomatskom djelatnošću Poglavnika, koji je upo­zoravao svjetsku javnost na neodrži­vo stanje u Jugoslaviji i na pravo hr­vatskoga naroda na slobodu. Pove­zuje Ustaški pokret s makedonskim revolucionarcima radi čega je 17. srp­nja 1929. drugi puta osuđen na smrt; obaviešćuje Ligu naroda i razne vla­de o pitanju hrvatske slobode. Piše na njemačkom jeziku: »Borba za slo­bodnu i nezavisnu državu Hrvatsku«, zatim na francuzkom »Priradna ponova Podunavlja«, izdaje roman »Liepu Plavojku« i »Strahote zablu­da«. Sa svojim suradnicima izdaje i piše novine i bulletine, izrađuje pro­glase hrvatskom narodu u domovini i izvan nje. Osniva, nadalje, Ustaške Organizacije i u Europi i u obim Amerikama, kojima je bio postavljen zadatak, da se ili djelatno priprema­ju za revolucionarnu djelatnost ili da je svim sredstvima pomažu. 1932. dignut je u Velebitu »Ustaški Usta­nak«. Nesumnjivo on nije postigao veći vojnički učinak, ali je bio izra­zom volje i sviesti Hrvatske, njegovo političko značenje i u Hrvatskoj i u svjetskoj javnosti bilo je doista znat­no: time je bilo dokazano, da Hrvat­ska živi u očajnim prilikama i da je hrvatski narod zajednica, koja je si­lom uklopljena u Jugoslavensku dr­žavnu tvorevinu. Revolucionarna djelatnost Ustaškoga pokreta nije djelatnost u smislu drugih političkih revolucija, to nije kidanje veza s vlastitom prošlosti, ustaška revolu­cionarna metoda je metoda konti­nuiteta. Ona ruši jednu zajednicu, koja je htjela izbrisati našu sviest prošlosti i kulture, da bi mogla na­staviti izgradnju Hrvatsk*e na stolje­ćima narodne prošlosti. Redali su se atentati, pripremalo ustaške borce izvan domovine za oružanu borbu, di­zalo se duh Hrvata u domovini, izticana je misao jedinstva i potrebe krajnjega odpora. Svime time je Ustaški pokret spremao dan slobode, koji smo doživjeli 10. travnja 1941.

10.TRAVNJA 1941.

10. travnja je najveći politički uspjeh Ustaškoga pokreta. Pa kada ne bi posjedovao ni jedne pozitivnosti već samom činjenicom, što je ostva­rio Hrvatsku Državu učinio je za Hr­vatsku više nego i jedan politički po­kret Hrvatske u poviesti, ostvario je najveću vriednost i najviši smisao obstojanja jednoga naroda i time je dao mogućnost samostalnog razvoja Hrvatske u budućnosti. Netočno bi bilo shvaćati Hrvatsku Državu izključivo kao posljedicu medunarodno-političkih događaja i odnosa, dapače treba je shvatiti prije svega kao po­sljedak djelatnosti Ustaškoga pokre­ta, koji je određenim načelima i jas­nim ciljevima svoje elite postavio hr­vatsko pitanje kao pitanje europske nužde i koji je znao naći prave pri­jatelje i saveznike u postizavanju svog političkog cilja, te konačno koji je znao bolje no itko drugi osjetiti duh i volju Hrvatske.

 Hrvatski je narod najvećim odu­ševljenjem dočekao 10. travnja i vanrednom je spremnošću pomogao bor­bu pokreta i njemačke vojske u ru­šenju Jugoslavije. To su bili časovi podpunog jedinstva hrvatskog naro­da i Ustaškog pokreta u volji i cilje­vima. Stvarnost Hrvatske Države i povjerenje koje je u tim danima spontanih razpoloženja pokazao hr­vatski narod prema Ustaškom pokre­tu ne dokazuju samo izpravnost na­čina političke borbe Ustaškog pokre­ta, nego i njegovo pravo i dužnost da narod predstavlja u budućnosti. To je nužda našega obstanka; Ustaški pokret, naime, posjeduje jasniju predočbu o vriednosti slobode, no jedan pokret i stranka u prošlosti, on stalno pokazuje požrtvovnost i volju ve­ću od bilo koga, da narodu očuva nezavisnost.Ne čine to Ustaše radi sebe-jer oni radi sebe i nisu ustaše, oni su ustaše radi Hrvatske i zato bi trebala biti temeljna misao ovih dana najtješnje povezivanje naroda Ustaškog pokreta, jer se radi o Hrvatskoj, neprocjenjivom dobru svih nas.

DRUGO RAZDOBLJE USTAzKOG POKRETA

Ovo — da ga tako nazovemo — drugo razdoblje ustaške borbe nakon ostvarenja Hrvatske Države označe­no je uza sve pojedinosti izrazitim konstruktivizmom, izgradnjom hrvat­skog života na svi mpodručjima, raz­vijanjem hrvatske kulture, ekonomi­je i politike. Ustaški je pokret naj­viši nosilac državne politike i vanjske i unutarnje. Kako »javni život nije samo politički, nego ujedno, i čak prije svega, duhovni, moralni, eko­nomski i religiozni, kako on obuhva­ća sve kolektivne običaje« (Ortega y Gasset), postavlja se prirodan za­htjev, da vodstvo naroda, elita srdca i uma vodi brigu o svemu životu na­reda. Ustaški pokret odbacuje individualističko poimanje družtva i drža­ve, on stoji na stanovištu, da država nije samo slučajni zbroj pojedinaca, nego da je živo tielo i da se ona zato mora postavljati na absolutan način prema svim svojim dielovima. želi­mo, naime, reći probitci su zajednice iznad probitaka pojedinaca, i državni život Hrvatske ne može podnositi ra­da bez odgovornosti.

NARODNI POKRET

Protivnici Ustaškoga pokreta uba­cili su uzrečicu, da je Ustaški pokret kapitalistički pokret. Nasuprot njima treba iztaći, da je Ustaški pokret, pokret u družtvovnom smislu malih ljudi kao i svi veliki nacionalistički pokreti u Europi. Zar itko može zaniekati, da  ustašku borbu nose u prvom redu na svojim leđima radnici i seljaci, a zar onda može biti išto shvatijivije nego li, da taj pokret ima u vidu prije svega nji­hove probitke. Najveće pravo ima onaj, koji najviše daje zajednici. Iz­građivanje radničkih domova, stva­ranje staležkih postrojbi radnika i seljaka, nastojanje Pokreta, da na svojim leđima digne maloga čovjeka, volja, da mu osigura pravdu, život i kruh nije drugo, nego početak izgra­đivanja hrvatskog života i hrvatske budućnosti. Hrvatska je Država po ustaškom shvaćanju država radnika, radnika perom, čekićem i motikom.

Zahvaljujemo Providnosti što je dopustila, da doživimo najveće dobro — slobodu.

Uvjereni smo, da će Ustaški po­kret svojom voljom i snagom izgradi­ti temelje hrvatske budućnosti. Vjerujemo u vječnost Hrvatske! »O neka je bezkrajni pozdrav tebi izmučena Hrvatska Najdraža na svietu,  ljepoto  nad svim čudesima«. (I. Lendić)

 Janko Skrbin