Država - temelj naše sigurne i sretne budućnosti...

 U prvim danima proglašenja tira­nije doprinaša svoj život učenjak dr. Milan Šufflay. Dne 18. veljače 1931. u Zagrebu, u Dalmatinskoj uli­ci, dočekali su ga sluge Beograda i zločinački ga ubili, Šufflav je pao, ali nije propala ona misao, koju je on zastupao: da Hrvatska može i mora biti nezavisna drža­va, živi Šufflav bio je opasnost za srbske diktatore i zato ga ukloniše misleći, da će na ovaj način u Hrvat­skoj-ubiti ideju Nezavisne Države Hr­vatske. Mrtvi Šufflav podsjećao je Hrvate na državu Hrvatsku i davao podstreka hrvatskom radikalizmu.

U Beogradu je 11. kolovoza 1931. godine pokazan Hrvatima način, na koji će se po srbskom mišljenju riešiti »hrvatsko pitanje« ... Tog je na­ime, dana u Beogradu obješen hrvat­ski seljak Ivan Rosić. Simboličan je svršetak Ivana Rosica. On je do­kazao, da je vjerni ustaša i učinio jedno djelo više u osolobođenju Hr­vatske. Beogradski vlastodržci su ga podigli na vješala, ali nisu uspjeli u hrvaskom seljaku ni za čas ugušiti njegovu težnju za slobodom. Ivan Rosić je pokazao, da je Hrvatima je­dino mjesto u ustaškom pokretu i da je to sigurna staza do željno očeki­vane države Hrvatske.

Ni hrvatski radnici nisu ostali po strani, nego su i oni dali između se­be najdragocjenije žrtve. 25. rujna 1931 obješeni su u Zagrebu drugovi u životu i smrti Marko Hranilo­vić i Matija Soldin. Njihov život ispunjen je žrtvama i borbom za Hr­vatsku. I kad im proglasiše smrtnu osudu, nisu pokolebali i požalili svoju smrt.

U dvorištu zagrebačkog sudbenog stola podignuta su vješala za dva ju­naka, dvojicu ustaša, Marka Hranilovića i Matiju Soldina. Praćen sve­ćenikom pristupa hrabro na vješala prvi Matija Soldin. Krvnik se prihva­tio svog krvničkog posla. Soldin nije ni sada popustio u svojoj ljubavi pre­ma Hrvatskoj. I dok je krvnik izvr­šavao posljednji čin, ovio se dvori­štem poklik »živjela Hrvatska.« »ži­vjela Hrv... i završio je svoj život ustaša Matija Soldin, dajući primjer nepomirljive borbe neprijateljima Hrvatske.

Pred vješala pristupa Marko Hranilović, primajući posljednju utjehu svećenika. Po prirodi slabašan i od prevelih muka izmučen, hrabro je i ponosno učinio svoje posljednje ko­rake. Marko se nije preplašio smrti, ni kad je vidio na vješalima svog mrt­vog druga i najboljeg prijatelja, već hrabrim glasom upita:

»Krvniče, znaš li koga vješaš? Hr­vate!« Marko je tim riečima najbolje označio hrabrost hrvatskog naroda i njihovu želju za slobodom. Kao da je htio kazati: Krvnice, kad ćeš objesiti posljednjeg Hrvata, onda će prestati naša želja i borba za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Krvnik postavlja Marka Hranilovića na vješala, a dvorištem odlieže snažan poklik: »živjela slobodna i Nezavisna Država Hrvatska! živjela Hrv... « i prestade život junaka Marka Hranilovića.

Sveučilištna mladež davala je u do­movini snažan odpor protiv svim ne­pravdama neprijatelja. Između njih bio je najbolji, najhrabriji i najborbeniji Josip Begović, osuđen na smrt zajedno s Petrom Orebom, jer su spremali u Zagrebu atentat na srbskog kralja — tiranina Aleksan­dra. Oni su htjeli ukloniti predstav­nika tiranije. U zatvoru beogradske glavnjače našli su se zajedno četvo­rica Hrvata, koje je Beograd osudio na smrt. U ćeliji su čekali na izvrše­nje smrtne osude. Jedan između njih, Z r i n j s k i obješen je 20. travnja, dok su ostala trojica čekala na smrt. Antunu Podgorelcu je smrtna kazna pretvorena u vječnu robiju, pa se tako justifikacija imala izvršiti nad Orebom i Begovićem. Hrabro su gledati smrti u oči, a Begović je izpjevao svoju poznatu pjesmu »Ustaša«. Prvi je vješalima pristupio Josip Be­gović. Hrabro držanje, smješak na ustima: »Dolje kralj krvnik!« živjela Nezavisna Država Hrvatska!« -- Is­tim poklikom umire i Petar Oreb, a vidjevši svog obješenog druga poviče: »Slava Begoviću!«

I opet su dvojica Hrvata završili na vješalima svoj život. Hrabro, bez ikakove bojazni. Sviestni da svoj ži­vot doprinašaju na oltar domovine, za slobodu i nezavisnost Hrvatske.

27. ožujka 1936. umire u zatvoru Stipe Javor. Njegov mukotrpni život ispunjen je radom za Hrvatsku. Premda je imao obitelj, nije se bojao činiti rodoljubna djela. Danas na Mirogoju leži tielo Stipe Javora. Vječno će podsjećati Hrvate na težke dane, koje smo proboravili pod njihovom vladavinom.

U emigraciju krenuo je, na poziv Poglavnika, velik broj ustaša. Oni su tamo podnosili težke žrtve, željno su očekivali, da u domovini grane sunce slobode, ali Svemogući to nije svima dosudio. U tuđini umrli su ovi ustaše emigranti: Josip Majačić, Petar Jerković, Ivan Djurel, Mate Patrlj, Jure Šuto, Stjepan šimović, Marko MihaIjević, Stjepan Krujić, Mate Jelčić, Stanko Galić, Mijo Škeva, Dane Bulić, Petar Kuštra, Stjepan Munitić i Jakob Rukavina.

 Njih 17 počiva vječni san u tuđi­ni. Oni nisu dočekali slobodu, ali su njihova djela pomogla, da mi danas možemo živjeti u svojoj Nezavisnoj Državi.

U inozemstvu je 1934. poginuo kril­nik Stevo Duić. On je tamo po Poglavnikovom nalogu radio za obnovu države. Kao katolik, došao je nedje­ljom na sv. misu. Jedne nedjelje ga dočekaše agenti srbske vlade i ubiše.Stevo Duić počiva vječni san a hrvatski narod sviestan je njegovih djela i ostat će mu vječno zahvalan.

Uz ove poznate mučenike položilo je množtvo ustaša svoje živote u Lič­kom ustanku, u Sibinju, Slunju, i t. d. Na prošlosti se budućnost snuje! Ustaški pokret imade častnu prošlost. Na toj prošlosti sagradit će ljepšu i bolju budućnost hrvaskom narodu u njegovoj Nezavisnoj Državi Hrvat­skoj, a tisuće i tisuće žrtava, koje je ustaški pokret doprinio  najsigurniji su dokaz, da će Bog nagraditi hrvatski narod mirnim i sretnim životom.

Ivo Cerovac