Temelji Poglavnikove politike

poglavnikove...Travanj 1941. donio je Hrvatima uzkrsnuće vlastite dr­žave, ali borba s neprijateljima hrvatskoga naroda i njegova obstanka time nije bila završena, nego se tek sada pravo razma­hala i dobila svoj najokrutniji oblik....

 

 

1.

Ante Starčević držao je Bosnu srdcem Hrvatske, a bo­sanske muslimane najčistijim dielom hrvatskoga naroda. U sa­mom središtu Bosne rodio se 14. srpnja 1889. u selu Bradina na Ivan Planini Ante Pavelić, u kraju, koji nije daleko od Duvanjskoga polja, na kojemu je krunjen Tomislav za kralja Hr­vatske. Odrastao je medu muslimanima, kako to sam priča: »Ja sam prva slova naučio u mektebu, koje mi je pokazao starac hodža, musliman, pred kojim smo u prvom razredu na podu sje­dili tridesetak djece, svi muslimani osim mene«.

Porodica Ante Pavelića je seljačkoga podrietla, otac mu je bio nadglednik radova, koji su tada vršeni u Ivan Planini. Obitelj je siromašna, i Ante mora često vršiti težke tjelesne po­slove. Srednju je školu polazio u Travniku i Senju, zatim u Kar­lovcu i Zagrebu, a proputovao je Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju,, te je tako neposrednim doživljavanjem upoznao ne samo sve družtvene slojeve hrvatskoga naroda, nego i sve njegove kra­jeve. Maturirao je u Zagrebu 1910., i već od prve mladosti učenik je i sljedbenik nauke Ante Starčevića, da hrvatski narod može svoju slobodu steći i svoju budućnost osigurati samo u hrvatskoj državi i da mora od sebe odbiti svaku ideologiju, ko­ja bi hrvatstvo htjela utopiti u jugoslavenstvu ili sveslavenstvu..

2.

U Zagrebu doživljuje Ante Pavelić sudbonosnu g. 1918.Njemačka i njezini saveznici gube rat, a među hrvatskim političarima je taj razvoj događaja izazvao takvu pometnju i desorientaciju, da se moglo desiti, da su u hrvatskome saboru u to doba vodili glavnu rieč nehrvati, ljudi, kojima je glavna briga bila, da hrvatsko ime i hrvatsku slobodu što prije brišu s lica zemlje. Sljedbenici nauke Ante Starčevića zatajili su u ta sudbonosna vremena, oni su izgubili svaku vlast nad razvojem političkih prilika u Hrvatskoj tako, da je Poglavnik nakon više od 20 godina mogao u svome saborskom govoru god. 1941. reći:"............. mnogi nasljednici Ante Starčevića proigrali su njegov veliki kapital, i ja Vam kažem, da je 1918. godine pravašvo, starčevićanstvo bilo ono, što je bilo 40 godina prije toga, ne bi Srbija nad nama bila zavladala 1918. godine«.

Hrvatska je politika god. 1918. doživjela podpuni slom, i Ante Pavelić bio je svjedok toga sloma

 

Iz ovoga političkog ništavila podigao je Hrvatsku Stje­pan Radić, okupivši oko državnopravne misli Ante Starčevića hrvatski seljački narod i povedavši ga u žestoku borbu protiv Beograda. U prvom razdoblju te borbe Poglavnik je kao subo­rac Stjepana Radića doživio neuspjeh apela, što ga je hrvatski narod upravio na Savez naroda u Ženevi, gdje su glavnu rieč vodili predstavnici versailleskoga diktata, koji su stalno govorili o pravdi i samoodređenju naroda, a stalno radili protiv toga, stalno utvrđivali svoj imperialistički sustav, kojim se Njemačka imala izlučiti iz visoke europske politike, a kojim je hrvatski narod istodobno osuđen na podčinjenost Beogradu kao čuvaru probitaka versailleskih sila na Balkanu i jugoiztoku Europe. Možda je već tada Poglavnik u sebi obračunao s velikim zapad­nim silama, možda je već tada bio na čistu o tome, da će Hr­vati moći doći do svojega prava samo onda, ako se sruši čita­va politička građevina versailleske Europe, u kojoj je hrvatski narod bio obilježen kao saveznik Njemačke iz svjetskoga rata i time kao nepouzdan i nepovjerljiv.

4.

Versailleski. diktatori gurnuli su od sebe Stjepana Radi­ća, kad je od njih tražio pomoć za Hrvate, i savjetovali mu, da prava hrvatskog naroda brani u beogradskoj skupštini. Ne ima­jući u tome momentu drugoga izlaza Stjepan Radić je poslu­šao taj savjet i u toj beogradskoj skupštini bio je braneći hr­vatska prava i ubijen god. 1928. od predstavnika velikosrbstva.

Smrt Stjepana Radića bila je krvav i težak doživljaj za čitav hrvatski narod, a tako i osobno za Poglavnika. Ta velika katastrofa pobuđivala je na sve dublje razmišljanje o sudbini Hrvata i na traženje novih putova u borbi. Diktatura kralja Aleksandra zatvorila je sve ventile, kroz koje se moglo izlievati ogorčenje hrvatskoga naroda, i onemogućila sva sredstva legal­ne borbe. U početku god. 1929. stvorio je Poglavnik sudbono­san zaključak, da pođe u inozemstvo i da odande predobije za hrvatsku stvar moćne prijatelje i — stvorivši Ustašku organi­zaciju — povede nepomirljivu borbu svim sredstvima za ruše­nje tamnice Jugoslavije, u kojoj je čamio hrvatski narod.

5.

Kakve su tada bile prilike u Europi? Narodi, koji su bili nezadovoljni versailleskom politikom, pokazivali  su znakove sve jačega odpora, a na njihovu čelu nalazila se Njemačka, u kojoj je sve to više jačao nacionalni socializam, kojemu je ru­šenje versailleskog diktata bila glavna točka političkoga pro­grama. I fašistička Italija računala se medu nezadovoljnike. U narodima, koji su otvorili borbu protiv versailleskog sustava, bujale su svježe preporodne snage, bujao je novi nacionalni život i polet, kojim je stvorena brana i prodiranju marksizma. Poučen žalostnim izkustvima Stjepana Radića i shvaćajući do­seg velikih nacionalističkih političkih strujanja u Europi te iz-pravno procjenjujući njihovu životnu snagu, Poglavnik je od­lučio vezati uspjeh hrvatske stvari za uspjeh revizionističkih sila polazeći od čvrsta uvjerenja, da će uzkrsnuće Hrvatske biti ve­zano uz slom Versaillesa. Na čemu je osnivao Poglavnik ovo svoje uvjerenje?

6.

Razmatrajući, koje političke snage i sile stoje na putu hrvatskome narodu, koje mu snage onemogućuju da bi posti­gao nacionalni cilj, Poglavnik je uočio, da su to one iste sna­ge, koje su imale spriečiti uzdizanje i jačanje mladih europskih naroda i koje su uobće trovale europsku političku atmosferu.

Na hrvatskom terenu medu tim protivničkim snagama treba u prvom redu spomenuti velikosrbsku državu, te njezinu upravnu i vojničku vlast, koja je vršila okrutan pritisak na hr­vatski narodni život, a očitovala se u zloglasnom sustavu Glavnjače, u mučenju i ubijanju političkih uhapšenika, u pucanju salvama na goloruki narod, u batinjanju seljaka, u progonima i nemilosrdnom uništavanju eksistencija hrvatskih činovnika, koji velikosrbskoj vlasti nisu htjeli stajati na usluzi.

Beograd kao eksponent versailleske politike bio je s iz­vorima te politike u zapadnoj Europi povezan preko slobodnog zidarstva. I sama srbska dinastija, kao i sve najvažnije srbske političke ličnosti bile su masoni. Kako je slobodno zidarstvo u svojoj srži bilo upravljano protiv svih zdravih nacionalnih sna­ga u Europi, kako je ono bilo eksponent plutokracije i židov­stva, to je jasno, da je moralo biti protivno hrvatskim oslobo­dilačkim težnjama, i da je Beograd u svim akcijama, koje bi poduzeo protiv životnih probitaka hrvatskoga naroda mogao računati na masonsku blagonaklonost i pomoć.

Vrlo je značajna činjenica tiesna povezanost velikosrb-stva sa židovstvom, koje veže iskrena međusobna simpatija. Beogradu je išla i te kako u prilog činjenica, da je židovski kapital i uobće židovski gospodarski položaj u Hrvatskoj bio toliko jak, i Beograd je išao za tim, da ga još više učvrsti. Ži­dovi su sa svoje strane bili najodanije sluge Beograda i politič­ki su se uviek opredjeljivali protiv probitaka hrvatskoga na­roda, na leđima kojega su stjecali svoja golema bogatstva. I na njih je Beograd mogao uviek računati, kad se radilo o slablje­nju i nacionalnom uništavanju hrvatstva.

I komunizam je bio jedno od sredstava, kojima je Beo­grad mislio oslabiti hrvatski nacionalizam te je zato — unatoč svom tobože protukomunističkom stavu — blagonaklono gle­dao na vrlo živu djelatnost marksista u hrvatskim krajevima, a osobito u gradovima.

Tri su dakle elementa stajala na putu hrvatskome naro­du: slobodno zidarstvo, židovstvo i komunizam. Zar se je moglo za hrvatski narod nešto očekivati od onih europskih sila, u ko­jima su ta tri elementa prevladavala? Poglavniku je bilo jasno, da nije, i na toj je spoznaji on gradio svoju politiku.

7.

U inozemstvu nastojao je Poglavnik pobuditi što veći interes za hrvatsku borbu i njezin značaj, a ujedno je on po­moću ustaške organizacije vodio i fizičku borbu protiv onih, koji su i sami mislili fizičkom silom zbrisati hrvatski narod s političke karte Europe. U doba najvećega zamaha velikosrbske diktature, kada je nad Hrvatskom zavladao muk groblja, u ovoj jezovitoj tišini robstva odjekivale su eksplozije ustaških bom­ba, i one su bile jedini glas, što ga je u to doba mogla od sebe dati zarobljena Hrvatska, ali je zato taj glas bio dovoljno gro­mak, da ga Europa čuje. Junačtvu ustaških boraca odgovaralo je junačtvo širokih slojeva hrvatskoga naroda: svaki gradić, svako selo, svaki hrvatski dom širom hrvatske zemlje bio je tvrđava hrvatske narodne sviesti i odpora, koji nikako nije po­puštao u svojoj žilavosti i zagrižljivosti. Protivniku nije unatoč upornim i silovitim pokušajima uspio moralni i politički pro­dor u hrvatske obranbene postave. God. 1934. pao je u Marseillu kralj Aleksandar, zakleti dušmanin hrvatskoga naroda. Taj čas dočekao je hrvatski narod spreman: politički pritisak, što su ga vršili Hrvati svojom masovnom političkom organizaci­jom na Beograd, postajao je iz godine u godinu jači i osjetlji­viji. Padale su žrtve, punile su se tamnice, ali narod se nije dao pokolebati. Na javnim izborima god. 1935. i god. 1938. uspieva složnom i odlučnom akcijom Hrvatima slomiti režimski izbor­ni teror u Hrvatskoj, i pred cielom se Europom manifestira od­lučna volja hrvatskoga naroda za vlastitim državnim životom, i ta borba pruža Poglavniku najbolje argumente u njegovu na­stojanju, da poglede europskih državnika svrne na Hrvatsku i njezina prava. Poglavnik može s pravom svoja izlaganja podkriepiti ovom tvrdnjom: »Od godine 1918. sve su političke ma­nifestacije i događaji dokazali nepokolebljivu volju hrvatskog odpora protiv tuđinske srbske vladavine. Ovaj odpor ne smjera samo na ublaživanje, nego i na konačno zbacivanje tuđinske vladavine, kao i na razpadanje t. zv. jugoslavenske države«.

U kolikoj su mjeri te rieči bile točne, to je pokazao tra­vanj 1941. Tada su neki ljudi, koji nisu shvatili veličinu doga­đaja, koji nisu bili spremni da prihvate jedinstvenu priliku i posegnu za hrvatskom državom, kad je ona sretnim stjecajem političkih prilika došla na dohvat ruke, tada su ti ljudi upravili hrvatskome narodu poziv, da ustane na obranu Jugoslavije. Po­glavnik je međutim poručio hrvatskome narodu, da je kucnuo čas odluke i da sada Hrvati bez obzira na žrtve moraju skočiti na oružje, stresti sa sebe velikosrbske nasilnike i dokazati tako pred licem Nove Europe svoju volju, da u europsku zajednicu udu ne kao nečiji privjesak nego kao ravnopravan član europ­ske obitelji, a to znači kao državni narod. Šta je učinio hrvat­ski narod u tome momentu? On je skočio ponesen izpravnom političkom intuicijom kao jedan čovjek na noge, odazvao se listom Poglavnikovu pozivu, i u tim se veličanstvenim trenut­cima nedvoumno pokazalo, da nacionalnu volju hrvatskoga na­roda izražava Poglavnik i nitko drugi. Po priznanju samih pro­tivnika kao i po priznanju mjerodavnih savezničkih ličnosti, taj je hrvatski ustanak raztrojio srbski ratni stroj i tako znatno ubrzao tok ratnih događaja, a time i slom jugoslavenske drža­ve. Dva su dakle činbenika omogućila uzkrsnuće Nezavisne Dr­žave Hrvatske: obći hrvatski narodni ustanak, kojim je hrvatski narod pokazao svoje opredjeljenje za hrvatsku državu i okol­nost, da je u tom času hrvatski narod imao jednu reprezenta­tivnu političku ličnost, Poglavnika Antu Pavelića, koji je svo­jim dugogodišnjim radom i borbom bio stekao povjerenje mje­rodavnih državnika i vođa Nove Europe.

8.

Travanj 1941. donio je Hrvatima uzkrsnuće vlastite dr­žave, ali borba s neprijateljima hrvatskoga naroda i njegova obstanka time nije bila završena, nego se tek sada pravo razma­hala i dobila svoj najokrutniji oblik. Neprijatelji Hrvatske izgu­bivši vojničku bitku povukli su se u neprohodne bregove i šume, u kojima su imali sakrivena skladišta strjeljiva i oružja, te odat­le otvorili — izkorišćujući pogodne prilike — krvoločnu i nepoštednu borbu, ne samo za uništenje hrvatske države, nego i za fizičko iztriebljenje hrvatskoga življa. Vršeni su atentati na vlakove, na mostove, učinjene su nesigurnima prometne veze među pojedinim krajevima, uništavala se državna i narodna imovina, a na tisuće Hrvata poklano je i pobijeno. Hrvatska je ponovno razapeta na križ, nove su se muke i patnje oborile na hrvatski narod, nastala su pustošenja kakvih Hrvatska nije bila doživjela od tatarskih i turskih vremena. Ono isto trojstvo, s kojim se hrvatski narod morao boriti prije 1941. ponovno se diglo na noge, da opet uništi tekovine hrvatske oslobodilačke borbe: velikosrbstvo, židovstvo i komunizam. S tim se je dakle trojstvom sada morao uhvatiti u koštac Poglavnik kao državni poglavar hrvatske države i izvršilac volje hrvatskoga naroda, da živi kao državni narod nezavisnim nacionalnim životom. Sredstva, kojima je on mogao u toj borbi razpolagati nisu bila dovoljna za brzo uništenje protivnika i štetočina. Kako su Hr­vati bili proveli više od dva decenija u jednoj državnoj tvorevi­ni, koja je načelno izključivala Hrvate sa svih položaja, sa ko­jih se moglo odlučivati u državnim i vojničkim poslovima, to Poglavnik u prvo vrieme nije mogao u vođenju državnih pos­lova razpolagati s dovoljnim brojem stručno sposobnih i izkusnih, a opet i politički povjerljivih pomagača. Vladanje je jedno od najtežih ljudskih umieća, tu ne pomažu ni dobra volja, ni teoretsko znanje, već se tu mora imati izkustva i praktične spreme. Hrvati su međutim prije osnutka države bili izključeni od svih mjesta, u kojima su se ta izkustva mogla u većoj mjeri stjecati, i zato nije nikakvo čudo, da je u prvim momentima počeo hrvatski državni stroj škripati. Izobraženi hrvatski čast-nici također su bili malobrojni: častnički se kadar morao na brzu ruku tek stvarati. Nedostajalo je ljudi u upravi, redarstvu i oružničtvu, nije u prvi mah bilo dovoljno ni oružja ni osta­le vojničke opreme. I pod najnormalnijim prilikama moralo bi takvo stanje stvari dovesti do potežkoća, a kamoli se ne bi po­kazale posljedice pod izuzetno težkim prilikama, u kojima je hrvatska država nastala. K tome su dolazile potežkoće u pre­hrani, čitavim krajevima zaprietila je glad. Osim toga dovelo je i političko prestrojavanje narodnih redova do neželjenih i ne­zgodnih pojava zbog toga, što se prilikom toga prestrojava­nja uvuklo u ustaški pokret mnogo malovriednog, nepozvanog, a i razuzdanog elementa, koji je trebalo opet eliminirati i obuz­dati. Osim svega toga stvarane su hrvatskoj državi i mnoge dru­ge neprilike, o kojima će se moći tek kasnije govoriti.

Kakve li je hrabrosti, kakve čvrstine trebalo imati, da se pod ovakvim prilikama'čvrsto zadrži u rukama kormilo držav­noga broda, da se ni jednoga časa ne klone i ne sustane, da se sve žešćim udarcima suprotstavi sve čvršća volja svladavanja svih neprijateljskih razaračkih snaga i uobće svih potežkoća, na koje se nailazi! Samo iz duboka uvjerenja, da vrši jedan sve­ti poviestni poziv, samo iz uvjerenja, da radi u skladu s nacio­nalnim idealima hrvatskoga naroda, mogao je Poglavnik crpsti onu smirenu odlučnost, ono samopouzdanje potrebno za po­bjedonosno suzbijanje zla, onu snagu, da podnosi teret straho­vite odgovornosti, pod kojim bi svaka slabija leda klonula.

Sudbonosna borba svjetova, od izhoda kojega zavisi i sudbina hrvatskoga naroda još je u punom jeku sa svim svojim neizbježivim obratima. Pobjeda Europe značit će i pobjedu hr­vatskoga naroda, koji je toliko puta već svoju sudbinu vezao za sudbinu Europe. U toj borbi Poglavnik najbolje predstavlja volju hrvatskoga naroda da svoju državu očuva pod svaku cienu te je sređenu dovede do onoga žuđenog časa, kada će nad Europom opet sinuti sunce smirenja te bolje i sretnije buduć­nosti za velike i male, te kad će Hrvati kao suvereni državni narod nakon toliko vjekova moći ući kao ravnopravan član u veliku konačno uređenu europsku zajednicu.
 

Anketa

Posljednja preuzimanja