Izsječak iz izkustva logornice Ustaške mladeži Foče o obrani Foče...

U očaju nalivam sapun u oči.

Kao grom iz vedra neba pronijela se vijest, da je komitsko zapovjedničtvo sto i dvadeset Hrvata prisililo, da ima nositi na Rudine (šuma nedaleko Foče) njihove ranjenike. Obzirom na duboki snijeg i izvanrednu hladno­ću ta vijest bila je poražavajuća, ali činjenica da će na­vlačenjem ranjenika i oni otići bila je znatno utješljivija. Veselilo se, istinabog potajice. U vihoru radosti došla sam uobičajeno na službu u bolnicu, ali izvjesna doktor Julka strahovito me je zabrinula riječima:

—  Crni je naredio, da ideš s nama. Hoćeš, nećeš mo­raš. Bit ćeš trupni liječnik. Ako se budeš odupirala, bit ćeš strijeljana.

Kad sam majci kazala, što su mi rekli, ona je procvilila kao sinja kukavica. U očaju ne mareći na vlastito zdravlje napravila sam se bolesnom. Pojela sam snijega, da promuknem. Bojeći se da me zbog promuklosti ipak ne će ostaviti rastopila sam sapun pa sam ga ulila u oći. To je upalilo. Liječnik je pronašao zapaljenje očnih ži­vaca. Ostala sam. Oh, što sam bila sretna!

Boban s crncima dolazi.

Kolikogod su prvi dani slobode dočekani u neopisivoj radosti, ponovni dolazak Hrvata izazvao je kudikamo ja­ču veselost. Jer vrijednost onoga dobrog u konkretnom slučaju slobode zna se cijeniti tek, kad se izgubi. Naro­du je bilo začudo kako naši ne traže ništa. Ni čilima, ni kruha, ni nakita, ni stolica, ništa, ništa. Narodu je čak bilo krivo da se to od njega nije tražilo govoreći:

—  Kad su me pljačkali oni šumski nitkovi, zašto ne bi dao svome bratu Hrvatu.

Komite napadaju.

Istoga dana po đolazku naših, komite su počeli na­padati, jer su bili zauzeli istinabog dalje, ali važnije po­ložaje okolo Foče. Hrvati su se sjajno pokazali i kao bor­ci. Dan-noć malena šaka ustaških junaka pod vodstvom Bobanovim smjenjivala se na istaknutim položajima stra­žareći po najvišem snijegu uz najnezavidnije okolnosti. Kad sam čula, da komite ponovno napadaju bila sam bijesna. Toga momenta sam se duhovno preobrazila. Naime do tada sam imala miroljubivu narav, prezirala krv, mr­zila pušku. A sada sam tražila, da mi dadu oružje, da mi dadu bombe, da mi dadu samokres, da se idem boriti u prvim redovima, jer moji živci otupili su pod groznim utiscima koje sam svakoga časa doživljavala. Gledala sam mrtvog iskasapljenoga strica. Gledala sam iznakažena tjelesa braće, koje sam poznala po košuljama, a te sam drage košulje na Bajram im šivala. Gledala svog dra­goga mrtvoga oca sa razbijenom lubanjom. Sve to djelo­valo je na moju preobrazbu. Jedva su me mogli uvjeriti, da je moje mjesto u bolnici i da ću tu više koristiti hr­vatskoj stvari. Ipak su mi morali dati oružje. U tome vremenu postajem i logornicom Ustaške mladeži.

Kobni dan 19. kolovoza.

Toga dana nisam došla ni do polovine puta do bol­nice, a susreli su me bezbrojni čopori preplašene rogate marve, a zatim žena i djece, koje je bježalo u divljem strahu prema mostu. Kako se ponašati, nisam znala. Jedva naidjem na jednoga ustašu koji mi mjesto odgovora uz­viknuo :

—  Ferida bježi!

Zatim sretnem bega Čengića:

—  Šta ćemo?

Beg blijed i izmučen izgledao je, da vlastito srce stišće u stisnutim zubima i njime progovara:

— Bježi!

U stvari pet tisuća komita bilo je navalilo na četiri-stotine i šezdeset naših. U svakom pogledu bili su premoćniji. Primjerice dok su naši imali svega dva topa oni su posjedovali pet topova; bacača mina imali su šestnaest, a mi svega dva.

Pucalo je i iz neba i iz zemlje. U toj poplavi puščanih zrna čula sam samo uzvike: Bježi, bježi, bježi!

Sve se baca, ali se bomba čuva

Čehotina mutna i krvava juri prema ušću Drine zlobno i podmuklo poput rijeke smrti. Glavni most je bačen, a provizorni kao sama Čehotina klimav i nepouz­dan krcat je nemoćnih i nejakih, koji žele spasiti goli ži­vot od šumskih zvijeri. Beg me vodi preko bezbroj gro­zota, a najteža mi je bilo kad sam jednom mrtvom dje­tetu stala u usta. Slavni ustaški mučenik logornik Gogalija Halid u jeku toga groznoga nereda glasno savje­tuje: Mislite na Poglavnika i izgovarajte: Ešhedu en ia ilahe illellah, što znači, da se utječu Svemogućem i u svim najtežim momentima. Kad sam vidjela, da su ko­mite zauzeli i onu stranu mosta, bilo mi je strašno pri duši Kundačenje, pucanje, padanje i umiranje. Bacam tašku, bacam prstenje, bacam cipele, bacam zimski ka­put, da mogu lakše umaći zvjerskoj pohoti, ali ne bacam bombu. Čvrsto je stišćem u desnoj ruci, a lijevom odvrcem fitilj spremna da branim goli život.

Ferida, red Hamidu da sam poginuo sa Poglavniku

Ne znam kako je to zapravo bilo. Samo sam osjeti­la strašnu bol i krv, krv, krv. Bili smo ranjeni iz strojnice Beg, ustaška mučenica Zarfa Durić i ja. Begova prsa bila su sva u krvi, koja je šiktala iz duboke rane po­red srca. Zarfina glava bila je raznešena i tek jedva primjetni trzaj njezina tijela pokazivali su da još živi. Ja sam bila ranjena u nogu a krv je tekla iz nje ludo u veličanstvenom luku. Do tada nisam znala, da imam to­liko krvi. Skidam sa sebe ustašku košulju i vežem begu rane zaboravivši na svoju bol. Beg blijed vidjevši moju ranjenu nogu bezkrajrio se uznemirava i dohvaća zar (feredžu), koja je slučajno bila na putu i veže moju nogu nastojeći zaustaviti krv. Kundačenje, pucanje, padanje, umiranje. Beg premda teško ranjen ne gubi prisustvo duha i nalazi meni konja, posadjuje me s riječima:

— Ferida, bježi možda ćeš preboljeti. Više se nikad ne ćemo vidjeti. Halali (oprosti)!. Ako živa ostaneš, mo­lim te. reci mome kolegi Hamid-babi, da sam poginuo za Poglavnika i dom.

Oh, te riječi teško ranjenog i iznemoglog bega bile so mi teže od moje teške rane. Ali plakali nismo. Za­pravo plakala su naša srca, ali su oči, ustaške oči bile suhe.

Ustaša Pero nosi me polumrtvu u naše taborište.

Iza. ovoga Ferida priča sve groznije  i groznije doživljaje, koji su toliko potresni, da ih je neugodno izno­siti. Pila je najpoganiju Drinu, kako bi izbjegla uslijed suvišeg gubljenja krvi zgrušavanje krvotoka. Pala je tom prilikom u duboku nesviest i tek u našem taborištu liječnik ju je dozvao ponovno sebi. Tad sam vidjela jed­nog plećatog i puncg dobrote ustašu, za kojeg su mi rekli, da me je polumrtvu spasio očite smrti donjevši me na leđjima kroz oluju puščanih zrna. Pitam liječnika: — Hoću li ostati živa?

—  Ne znam, draga kolegice, možda hoćeš.

Znala sam šta to znači, ali baš toga momenta osje­ćala sam najveću volju za životom. Kad su me smjestili u Derezinu prema Goraždu, gdje bi se imala dalje liječiti, moj spasitelj, ustaša Pero, od mene se oprostio ovim riječima:

—   Ferido, umrijet ćeš, ali si se hrabro borila za do­movinu. Tvoja uspomena bit će za nas sveta i uzvišena,

Vidim stotine glava, vidim stotine Pera, vidim sto­tine Derezina, padaju u nesvijest.

Da nije slučaj div junaštva Anđjelke Sarić i drugih svijetlih žrtava jedinstven, najbolje svjedoči ustaška mu­čenika Zarfa Durić, a pogotovo junakinja mučeničke Foče Ferida Mulabđić. Ona nije poginula ali je stotinu puta muški i ustaški gledala smrti u oči nikad ne zabo­ravivši Poglavnika i ustaški pokret. U Feridi ustaštvo je dobilo jedan uzorak revolucionarne kojom bi se mogli ponositi puno veći narodi. Dok je Ferida, Zarfa, i Andjelka. osigurana je sloboda hrvatskog naroda..