1918. godine ostvaren je san šovini­stičke Srbije. Ideja o Dušanovom car­stvu kao da je zbilja pobijedila i da je ostvarena.

Srbija se je dočepala Hrvat­ske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Her­cegovine, Crne Gore i Makedonije. Di bi ovi krajevi što prije dobili bar pri­bližno srpski karakter, upotrijebila je sva moguća sredstva da uguši hrvat­stvo i hrvatsku kulturu. Srbi su odmje­rili, da će u najkraće vrijeme opustiti ovu našu lijepu zemlju, i tako učiniti prostora srpstvu, raširiti onu mala predratnu Srbiju u Velikosrbiju. Da bi to postigli iznalazili su metode, kojima bi u najkraće vrijeme ostvarili svoje ciljeve. Zato su najprije putem pisane i govorene riječi zanijekali našu povi­jest, naš kulturni napredak, našu na­rodnu individualnost, rušili su ponos i svijest omladine u školama i vojsci, a skučili u radu i napredku sve naše kul­turne i prosvejtne ustanove, a intelek­tualne radnike prognali, da u tudjini traže kruha. Naše narodno bogatstvo je opljačkano. Šume, rude, žitarice, pro­dane su tuđjincima i tim novcem gradjene su veličanstvene palače u Beo­gradu. Naš narod je iz godine u godinu ekonomski i gospodarski opadao. Na­šeg se čovjeka ogoljelo i proleteriziralo i prisililo da bježi u strane zemlje tra­žiti zarade. Zato nije čudo,   da se Hrvata nadje u obim Amerikama, Aziji, Africi i Australiji.

U ovih dvadeset godina života ili bolje reći ropstva pod Srbijom odharačila je Hrvatska harač od stotine i sto­tine milijardi Kuna, kojima je naš din-dušmanin izgradjivao svoju prijestol­nicu.

Suvišno je govoriti, koliko mi Hr­vati volimo svoju zemlju, svoje ognji­šte, svoje snove, visove i ravnice, svoju obitelj i dječicu, ali nesmiljena srbijan­ska despotacija prisiljavala je našeg se­ljaka iz Dalmacije, Like i Krbave, Bosne i Hercegovine, da raskine tu čvrstu vezu, da pregori očinski i majčinski dom i fs plačem i suzom ode u tudju zemlju tražiti kruha i spašavati od gla­di sebe i svoje u domovini. A naša Hr­vatska je bogata zemlja, znamo dobro svi. Jest, bogata je, ali ne za Hrvata, već za tudjina. Tako je to bilo kroz sto­ljeća. Hrvat nije imao svoje države. Hrvat nije bio vlasnik svoje kuće, svo­je zemlje, niti gospodar sebe. Imati svo­ju državu, imati svoju suverenost i potpunu slobodu, znači biti gospodar zemlje i njenog bogatstva u kojoj živiš. Teško je ostavljati svoje ognjište, svoj prag, roditelje i svoju djecu. Te­ško je raskidati onu silnu nevidljivu vezu zemlje i našega čovjeka, koju su stoljeća, učvršćivala, ali ipak sudbina je htjela, da Hrvatska ispije i tu gorku čašu, pa da gleda tisuće i tisuće majki, koje se u jecajima i suzama guše na ra­stanku s djecom svojom. To je velika žrtva.

Druga, isto teška metoda, koju su Srbijanci prakticirali   u Hrvatskoj  je ta, da su mnogi i mnogi osposobljeni kvalificirani hrvatski sinovi ostajao bez kruha i rada u svojoj zemlji.

Hrvatska je preplavljena srpskim profesorima, učiteljima, sudcima i ofi­cirima, nepismenim žandarima, financima i policajcima, koji su ipak dobi­vali odlikovanja, zato što su bili suro­vi, brutalni i divljaci. Dok su se tako po Hrvatskoj šepirila nepismena gos­poda, iz Srbije, Crne Gore i zauzimala sve administrativne položaje, dotle je tisuće i tisuće hrvatskih kvalificiranih sinova gladovalo i umiralo od bijede i nevolje i duševnih patnja. Na ovaj na­čin onemogućili su Srbi, da se čuje pra­va i čista hrvatska riječ i osjeti hrvat­ska misao i u školama i u vojarnama i u svim uredima. Ovim putem su nas duhovno ubijali i prekrivali ono naše bitno i iskonsko hrvatsko. Uz ovaj bru­talni postupak s našom inteligencijom, posegnuli su Srbi još i dalje te su ras­pustili sva naša kulturna i prosvjetna društva i kočili rad naših kulturnih in­stitucija.

Naše hrvatsko Sveučilište kao i Sve­učilišna knjižnica bili su pastorčad Ju­goslavije. Maticu Hrvatsku pokušavalo se je zatvoriti i onemogućiti u nacionalno-prosvjetnom i kulturnom djelovanju. Omladinu su nam trovali knjigom, go­vorom, filmom i stripom, a komunistič­ka promičba dosegla je i u naša sela, gdje je ubijena vjera u Boga, vjera u vječno i idealno. I ovo je teška žrtva, koju je hrvatski narod pridonio za vri­jeme dvadesetgodišnjeg života u zajed­nici s potomcima Sulje Ciganina kako im reče njihovog debla grana Radoje Domanović.

Osim ovih spomenutih teških žrtava koje je pretrpio hrvatski narod, dolaze teški i krvavi prinosi na sveti oltar slo­bode, suverenosti i državnosti. Od 1918. godine do dana oslobodjenja 10. trav­nja 1941. godine poubijano je i umo­reno tisuće i tisuće hrvatskih sinova i proliveno je na potoke nevine hrvatske krvi. Ubijani su na najzvjerskije načine mnogi hrvatski sinovi. A metode batinjanja i mrcvarenja, kakve su praktici­rane u Jugoslaviji, na Adi Ciganliji, Mitrovici, zagrebačkoj, beogradskoj i sa­rajevskoj policiji, kao i po svim žandarmerijskim kasarnama, nije nikad svijet doživio. Divljačka Srbija, koja se je bizantiskim metodama i zavaravanjima dočepala Hrvatske, nastojala je pošto poto uništiti Hrvatsku i Hrvate, i tako na nama osvetiti svoje sramotno Kosovo i uskrsnuti svoju sotonsku ideju o velikom Dušanovom carstvu. Uporedo s ovim barbarskim postupcima išla je i srbijanska promičba, koja je poznatom roršijskom i mafijskom laži opsjenjivala svijet i Europu. A ako je trebala da nečim kulturnim izidje pred svijet, onda je to uzimala s hrvatske zemlje i pred­stavila kao svoje. U tom svojem pokva­renom i nečasnom radu išla je dotle, da se nije Srbija žacala iskrivljavati povi­jest, falcifirati povijesne fakte, krasti i uništavati iz naših arhiva i muzeja. Prisvajali su pokrajine i gradove, koji nikad od pamtivijeka nisu bili njihovi. Prisvajali su Dalmaciju i Dubrovnik, premda cijeli svijet dobro znade, da je baš na obalama Jadrana kolijevka hr­vatskog kraljevstva, a da je Dubrovnik jezgra ili nukleus našeg cijelog kultur­nog života uopće. Tko je u svijetu čuo i znao da su Menčetić, Gunđulić, Lučić i Vetranović Srbi?

"Historia débet esse sine ira et studio". To za Srbijance ne vrijedi. Srp­ski historičari i Davidović, Glušac, Lamrević, Popović bez skrupula prešućuju ili krivotvore naše najljepše povijes­ne fakte. Dr. Ante Starčević je za njih Jugosloven, premda svaki Hrvat znade, da je Starčević najveći zatočnik hrvatske države i hrvatske slolode. Srpski povijesničari, u svojim školskim knjigama, prešućuju našu divnu povijest za Tomislava, Krešimira., Zvonimira i Svačića. Matiju Gubca su srpski profesori —- marksisti — prika­zivali našoj djeci kao velikog komuni­stu, kojeg su biskupi dali spaliti, a ne kao velikog nacionalnog revolucionarca protiv tudjinskog ugnjetavanja. Kvatemika i Starčevića se je svagdje pre­šućivalo i zaobilazilo, — premda je sva­kom Hrvatu jasno, da su ta dva muža naše povijesti od najvećeg značenja. Mnogi naši kulturni radnici, književnici; pjesnici, slikari i kipari su omalova­žavani, dok se je osvjetljavalo recimo veličine sumnjive vrijednosti.

Za ono vrijeme, dok je Srbija orgija'la po Hrvatskoj i kad je uspjela da obešćasti sve naše kulturne tekovine i oskvrni naše povijesne svetinje, kad je poubijala naše najbolje muževe, barbar­skim postupcima osramotila naše najčišće hrvatske krajeve i porobila naš na­rodni imetak, potkopala naš narodni moral, iznakazila jezik, kompromitirala pravdu i sudstvo, tada je u Hrvatskoj raslo ogorčenje i budio se bunt i revo­lucionarnost protiv istoka i protiv bizantinštine. Hrvati su vidjeli, da se moraju uhvatiti u koštac s divljacima iz Srbije i susresti grdni nalet Istoka svo­dim junačkim grudima i oboružanom de­snicom.

Kad su Srbi 1928. godine poškropili hrvatskom krvlju i svoju prokletu skup­štinsku dvoranu, onda je u Hrvatskoj sve što je osjetilo teški gubitak i povrijedjeni ponos i čast, okrenulo za uvijek ledja svakoj suradnji sa Srbijancima. Ni to Srbiji nije bilo dosta. 6. siječnja 1929. godine proglasi zloglasnu dikta­turu, a 7. siječnja iste godine Dr. Ante Pavelić osniva Ustaški pokret. Probu­dio se je tada duh Jankovićevih Uskoka i Mesićevih Ustaša i pošlo se je putem Rakovice, da se rasplamti u narodu že­lja za oslobodjenjem. Srbi su pokazali, da nisu poznavali našu povijest, kad su pokušali, da vojnički duh Hrvata zataru u tako kratkom razdoblju. Oni su pre­više podcijenili herojstvo naših  pradje­dova, ali im, se to ljuto osvetilo. Kad je 7. rujna 1932. godine prasnula prva Ustaška bomba u Velebitu, Srbija se je trgnuia i opazila, da to nije šala, već je u svoj svojoj grubosti nahrupila i sve u krvi ugušivala.

Ustaše su se odlučili pošto poto os­vetiti srpskom četništvu. Raznježiti i plakati mogu starci i starice, kojima su noge nad grobom, ali mlada ustaška voj­ska ne oprašta Srbima. Ustaše će vra­titi milo za drago svima neprijateljima i zatornicima hrvatstva. Onaj silni za­let Srbije zaustavile su junačke ustaške grudi, susreli su mladi i idealni ustaše, koji su se okupili oko svojeg Poglav­nika. Ustaše su položili zakletvu Bogu i svojem Poglavniku, da će poput stari­ca kamena stajati na obrani časti, po­nosa, tradicije, naroda i domovine. Svi paktovi, sporazumi i bratimljenja sa Srbima bili su u Hrvatskoj skupo pla­ćeni. Jaz, kojeg je Srbija iskopala, izmedju sebe i Hrvatske, nitko više nije mogao zatrpati, a sudar ustaštva i četništva nitko nikad ne će pomiriti.

Kralj Aleksandar se je grozio vješalima, tamnicama i batinama, a ustaše su se branili bombama, puškama i no­ževima. I u isto vrijeme, dok su naši divni, Ustaše umirali uz poklike Hrvat­skoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi i dolje kralj krvnik, dotle je neka nevidljiva, rekao bi metafizička moć širila tu divnu ideju oslobodilaštva, širila onu ži­vu ustašku vjeru i nadu u konačnu i potpunu pobjedu, širila onu hrabrost, volju i veselje umrijeti za Domovinu. Srbijanci su objesili ustaše Begovića, Soldina i Hranilovića, ali je i Srbija procvilila 9. listopada u Marseillesu. Ustaše se ne šale. Ustaše ne zaborav­ljaju. Ustaše su pogodili cilj, pogodili su Srbiju ravno u srce.

Ustaša nije bilo mnogo, jer karak­teri i. značajevi nisu tako gusto posija­ni, ali ipak u teško i kritično doba, sku­pio se je lijep broj značajeva, koji su obećali za dobro Domovine dati sve što im je najdraže i najmilije, obećali su i živote svoje. Oni su se odvrgli od svo­jega očinskoga praga i ognjišta; osta­vili su oca i majku, ženu i dječicu, a otišli su u Velebit, otišli su u ludjinu, da tamo i rječju i djelom dokažu svi­jetu, da se sa Srbijom ne može živjeti, i da tako lakše podkopaju temelje tam­nice Jugoslavije.

Svi ljudi nisu sposobni niti duhovno dorasli za žrtvu. To su samo izabrani, koji su gledali u daleku i lijepu buduć­nost i u toj budućnosti vidjeli su oslobodjenju Domovinu. Ustaše su proroč­kim duhom gledali oslobodjenu Hrvatsku, njene doce i ravnice, koje odjeku­ju pjesmom iz slobodnih hrvatskih gru­di. Svi se ljudi ne mogu uzdići dotle, da se bore za opće narodne ideale. Taj dar nije svima dan. Ali hvala Bogu u Hrvatskoj našao se je lijep broj ljudi, kojima je ideja oslobodjenja postala svetinjom. Mnogo je hrvatskih sinova-ustaša gledalo domovinu od tisuće i ti­suće majka. A sreća domovine je sreća svih majka, sreća hrvatske dječice. I u nizu svih naših idealnih i divnih junaka i heroja ima mnogo i onih, koji su okru­njeni teškom krunom, mučeništva, te koji su u svojem trpljenju, vjeri u po bjedu, odluci, snazi duha, uma i volje ušli u niz svjetskih heroja, kojima ideje oslobodilaštva i hrvatske suvere­nosti bijahu najviši životni ideali.  Te ideje su im bile smisao života. To su na­ši mučenici. To su naši svetaštvom okrunjeni likovi. Veličanstveni lik Stipe Javora, Stipe Devčića, Josipa Poropata, Hranilovića i Soldina, Babica, Pospišila, Rajića i Kralja, ostati će za uvijeke naj­divniji i najčvršći temelji hrvatske dr­žave, a njihovi grobovi najveći poplamsaji ljubavi za narod, zemlju i veliki smisao za žrtvu.

Ustaše su mnogo žrtvovali za hr­vatsku državu. Poglavnik, suveren i vr­hovni gospodar hrvatske države, sa svojim ustašama jest najveća žrtva u nizu onih već spomenutih narodnih žr­tava za oslobodjenje. Ustaše su dali naj­više što je trebalo dati u temelje Neza­visne Države Hrvatske. Zato su ustaše izvršili najljepšu ulogu u našoj povije­sti. Zato hrvatska država mora biti us­taška država, država reda, žrtve i duž­nosti. Ustaše su stajali gordi, čvrsti i nepomični sa svojim Poglavnikom. Ofi su tvrdi i čvrsti poput stijena ustaškog Velebita. Ništa ih nije plašilo; ni zatvor, ni vješala, ni tamnice, pa ni sama smrt. Smrt im je bila sveta u službi velikih ideala. Ustaška duhovna snaga je pri­govorila sve najherojskije iz duge hr­vatske povijesti.Ustaše su najviše žrt­vovali za Dom. Ustaše su žrtvom oslo­bodili svoj hrvatski narod i stvorili Ne­zavisnu Državu Hrvatsku.

GRGO PEJNOVIĆ