|
Mnogo se je pisalo o krajevima, koji su pretrpjeli grozote četničkog i partizanskog divljanja. Mnogo ih se je spominjalo i izticalo, ali sigurno još nije dovoljno pisano o kraju, koji kao tihi i skromni mučenik već četvrtu godinu podnosi težke patnje i očajničke borbe, borbe noći, podmuklosti i zasjeda, a taj je kraj iztočna i jugoiztočna Hercegovina, koja sa Konavlima i Bokom Kotorskom čini krajnji kut našeg državnog područja. Borba je ovih graničara počela u travanjskim danima 1941., a traje i danas. U redove boraca i branitelja starih i svetih ognjišta uvrstile su se i djevojke, žene i djeca, kao i već siedi starci. To je kraj, koji je rodio junake i junakinje Borca. Fazlagića kule, Gacka i Avtovca ...
Svuda nailazimo na svježe tragove silnih i ogorčenih borbi. Kada su divlje srbijanske i crnogorsko-albanske partizanske »brigade«, uz »saveznički« talijanski blagoslov, provalile na ovu krvavu i upravo zato čvrstu i vječnu granicu, hrvatskih vojničkih posada ovdje nije bilo. To smo, imali zahvalilti Roati, Ambrosiu, Negriu i cieloj tradicionalno prljavoj talijanskoj politici. Vojnika u odorama nije bilo, ali je zato bilo muževa, žene, djece i staraca, koji su pod silnim teretom nužde i pod neumoljivim zakonima očajničke samoobrane trgli zardjale handžare za zaštitu svojih svetih pragova i svoga nrza (obraza, časti)...
Prolazimo jugoiztočnom granicom Hrvatske. Prema nama i u daljini dižu se tu-djinska brda puna prietnji i mržnje, a na našoj strani svietli se tvrdi hercegovački krš odpora. Nebrojeno su puta u ove posljednje tri godine oživjela njihova brda od četničkih i partizanskih krda, koja su u životinjskoj težnji za boljim pašnjacima bjesomučno navaljivala prema plodnim poljima bogate i liepe Hrvatske. Ali njih nije. vodila samo želja izgladnjelog primitivca za hranom, nego ih je u još jačoj mjeri tjerala silna .i bezkrajna mržnja na jednu malu, ali snažnu i naprednu, u isto vrieme i mladu i staru državu, koja opet niknu na jadranskoj obali i položi kamen medjaš u ova brda. Gonila i'h je divlja mržnja na sve ono, što se zove hrvatsko. Tim sam se mislima bavio, dok smo polako napredovali ovim pustim krajem. Moja vjerna svjetlopisna kamenca uzalud se je trudila, da ulovi barem nekakav snimak, ali njih nije bilo. Nalazili smo se u carstu pustoši. Svuda jednolična slika: porušene kuće, prazna ognjišta i golo kamenje. Ipak sam zarobio u kameru jednu tužnu sliku rušenja i pustoši, da L drugi vojnici diljem domovine upoznaju barem površno i djelomično prilike na njiihovom jugoiztoku.
Na jednom zaokretu vozač podiže ruku uz oštar izgovor: »Sada budite na oprezu!« Vojničari. pripadnici novoosnovanog IX. zdruga, čvršće stegnuše puške i orlovskim očima počeše promatrati litice.
U mjestu D. dočeka nas ugodno iznenadjenje. Pripadnici mjestne zaštitne postrojbe, sa fesovima i ustaškim oznakama, iztrčaše pred nas, u času obkoliše samovoz te nas doslovno iznesoše iz njega. Nakon nekoliko časova stvori se i pečena janjcima, rakija, a za nas nemuslimane i vino. Oni su bili puni neobuzdanog veselja, što nakon toliko vremena opet vide hrvatske odore. Kako su doznali za naš dolazak, to nam je svima ostalo tajnom, kojom se nismo imali vremena mučiti. Već su znali, da su uvršteni u IX. zdrug i željno su očekivali nove mlade ustaške dočastnike i častnike.
Kad smo dolazni u ovo mjesto, već ss je smrkavalo, a kad smo po njihovom starom običaju počeli »sieliti«, bila je već mrkla noć. Pala je noć tišine, mrtvačke tišine granice. Gotovo čovjek osjeća, kako d|išu ova brda težkim snom gorostasa. Ali je to bila samo obmana. Često su ubitačnu tišinu prekidali oštri pucnji milicionera, koji danju i noću, u žezi i ledu, stoje uviek spremni za ovim liticama na najopasnijoj granici, na budnoj i vječnoj straži.
Oko ponoći sjede do mene stari i sjiedi milicioner, a sada dovodnik hadži-Meho i uz lagane i odmjerene dimove poče mi pripovijedati o nasrtajima i obmanama ove naše granice. Pripoviedao je stari Meho, iste starosti i godina kao i mnogi naši starčići umirovljenici, koji za zamagljenim kavanskim prozorima ni ne sanjaju o oružju,ovaj je častni starac, i čvrsto stežući pušku pripoviedao o smrti svojih šest sinova, palih u borbi za granicu. Ostali su mu još jedina utjeha njegove starosti najmladji sin i jedinica kćerka, oboje pod oružjem, oboje spremni za borbu na život i smrt i sa čvrstom odlukom u srdcu: neprijatelj ne će preko granice...
Te noći granica bila je nemirna. Kao da je neprijatelj slutio, da se s ove strane granice ustrojava još jedan sdrug, sdrug branitelja i osvetnika, koji će sa joć većom snagom i još boljim oružjem nepozvanima priečiti pristup u svetište hrama Domovine Hrvatske...
A dotle je moja puška bezbrižno driemala u kutu, sklopivši odmah prijateljstvo sa starim miliicionerskim puškama, koje su joj gostoljubivo pravile družtvo, kamera je mirovala umorna od današnjeg lova, pero je čvrsto spavalo, samo grlo, ono je pjevalo cielu cielcatu bogovetnu noć.
Kad smo ujutro sjedali u samovoz, već je blistala zora. Zlatna koplja sunčevih zraka lomila su se o visoke gole litice, zarumenjene sjajem ljetnog jutra, kao da se stide svoje golotinje. Možda je malo čudno, što govorim o kamenju i njegovim »osjećajima«. Ali uistinu, ove stiene nisu mrtve, ove litice nisu bez života. U njima, u svakom sitnom dieliću surog i ponosnog hercegovačkog krša živi neodoljiva snaga i želja za obranom, u njima živi i progovara srdce hrvatskog graničara ... Bratski se pozdravivši i oprostivši sa novim pripadnicima IX. ustaškog sdruga i uz njihove vesele poklike i pozive, da opet dodjemo, krenuli smo prema konačnom cilju — Mostaru. Sunce je sjalo i poput dobroćudnog bogatog starca razsipalo pregršti zlatnoga praha po brdinama. Visoko ;iznad nas na jednoj litici stajao je jedan kršan graničar
i u moru sunčanih valova zaklanjajući oči rukom pozorno gledao prema granici. Ali ona, ostavši daleko iza nas, bila je jutros mirna i bez pucnjave. Ta nju mogu i uznemiriti samo pod okriljem noći sinovi mraka...
Proživjeli smo mnoge strahote. Preživjeli smo danei kada su se u masama ubijala naša braća, majke i otčevi, domovi i naša ognjišta pusta ostajala. Vidjeli smo i osjetili na sebi i svom tielu svu prostotu i grozotu talijanske hinbenosti i izdajstva; nebrojene crvene brigade pustošile su poput gladnih skakavaca naše njive i polja: četnici divljaju u krvavoj mržnji na nas; sve smo to doživjeli i svakodnevno gledamo. Ne znamo, što ćemo još morati vidjeti, što osjetiti, ali jedno je sigurno, jedno mora ostati sigurno: granica se ne će pomaknuti. Ona je urezana u ove litice, ali je tvrdja i čvršća i od njih. Čvršća je zato. jer je sazdana od krvi, odpora i vjere, a što može biti čvršće, što može biti snažnije i trainiie od hrvatske junačke vjernosti?
MILJENKO BARBARIĆ. ratni izvjestitelj. |