S obzirom na potrebe, koje su se pojavile u savezu s osnutkom Nezavisne Države Hrvatske i njezinim unu­tarnjim uređenjem,....

Svuda nailazimo na svježe tragove sil­nih i ogorčenih borbi. Kada su divlje srbi­janske i crnogorsko-albanske partizanske »brigade«, uz »saveznički« talijanski bla­goslov, provalile na ovu krvavu i upravo zato čvrstu i vječnu granicu, hrvatskih vojničkih posada ovdje nije bilo. To smo, imali zahvalilti Roati, Ambrosiu, Negriu i cieloj tradicionalno prljavoj talijanskoj po­litici. Vojnika u odorama nije bilo, ali je zato bilo muževa, žene, djece i staraca, koji su pod silnim teretom nužde i pod neumoljivim zakonima očajničke samo­obrane trgli zardjale handžare za zaštitu svojih svetih pragova i svoga nrza (obra­za, časti)...

Prolazimo jugoiztočnom granicom Hr­vatske. Prema nama i u daljini dižu se tu-djinska brda puna prietnji i mržnje, a na našoj strani svietli se tvrdi hercegovački krš odpora. Nebrojeno su puta u ove po­sljednje tri godine oživjela njihova brda od četničkih i partizanskih krda, koja su u životinjskoj težnji za boljim pašnjacima bjesomučno navaljivala prema plodnim po­ljima bogate i liepe Hrvatske. Ali njih nije. vodila samo želja izgladnjelog primitivca za hranom, nego ih je u još jačoj mjeri tjerala silna .i bezkrajna mržnja na jednu malu, ali snažnu i naprednu, u isto vrieme i mladu i staru državu, koja opet niknu na jadranskoj obali i položi kamen medjaš u ova brda. Gonila i'h je divlja mržnja na sve ono, što se zove hrvatsko. Tim sam se mislima bavio, dok smo polako napre­dovali ovim pustim krajem. Moja vjerna svjetlopisna kamenca uzalud se je trudi­la, da ulovi barem nekakav snimak, ali njih nije bilo. Nalazili smo se u carstu pu­stoši. Svuda jednolična slika: porušene kuće, prazna ognjišta i golo kamenje. Ipak sam zarobio u kameru jednu tužnu sliku rušenja i pustoši, da L drugi vojnici diljem domovine upoznaju barem površno i djelo­mično prilike na njiihovom jugoiztoku.

Na jednom zaokretu vozač podiže ru­ku uz oštar izgovor: »Sada budite na op­rezu!« Vojničari. pripadnici novoosnovanog IX. zdruga, čvršće stegnuše puške i orlov­skim očima počeše promatrati litice.

U mjestu D. dočeka nas ugodno iznenadjenje. Pripadnici mjestne zaštitne postroj­be, sa fesovima i ustaškim oznakama, iztrčaše pred nas, u času obkoliše samovoz te nas doslovno iznesoše iz njega. Nakon nekoliko časova stvori se i pečena janjc­ima, rakija, a za nas nemuslimane i vino. Oni su bili puni neobuzdanog veselja, što nakon toliko vremena opet vide hrvatske odore. Kako su doznali za naš dolazak, to nam je svima ostalo tajnom, kojom se ni­smo imali vremena mučiti. Već su znali, da su uvršteni u IX. zdrug i željno su očekivali nove mlade ustaške dočastnike i častnike.

Kad smo dolazni u ovo mjesto, već ss je smrkavalo, a kad smo po njihovom sta­rom običaju počeli »sieliti«, bila je već mrkla noć. Pala je noć tišine, mrtvačke ti­šine granice. Gotovo čovjek osjeća, kako d|išu ova brda težkim snom gorostasa. Ali je to bila samo obmana. Često su ubitačnu tišinu prekidali oštri pucnji milicionera, koji danju i noću, u žezi i ledu, stoje uviek spremni za ovim liticama na najopasnijoj granici, na budnoj i vječnoj straži.

Oko ponoći sjede do mene stari i sjiedi milicioner, a sada dovodnik hadži-Meho i uz lagane i odmjerene dimove poče mi pripovijedati o nasrtajima i obmanama ove naše granice. Pripoviedao je stari Meho, iste starosti i godina kao i mnogi naši starčići umirovljenici, koji za zamagljenim ka­vanskim prozorima ni ne sanjaju o oružju,ovaj je častni starac, i čvrsto stežući puš­ku pripoviedao o smrti svojih šest sinova, palih u borbi za granicu. Ostali su mu još jedina utjeha njegove starosti najmladji sin i jedinica kćerka, oboje pod oružjem, oboje spremni za borbu na život i smrt i sa čvr­stom odlukom u srdcu: neprijatelj ne će preko granice...

Te noći granica bila je nemirna. Kao da je neprijatelj slutio, da se s ove strane granice ustrojava još jedan sdrug, sdrug branitelja i osvetnika, koji će sa joć ve­ćom snagom i još boljim oružjem nepozva­nima priečiti pristup u svetište hrama Do­movine Hrvatske...

A dotle je moja puška bezbrižno driemala u kutu, sklopivši odmah prijateljstvo sa starim miliicionerskim puškama, koje su joj gostoljubivo pravile družtvo, kamera je mirovala umorna od današnjeg lova, pe­ro je čvrsto spavalo, samo grlo, ono je pje­valo cielu cielcatu bogovetnu noć.

Kad smo ujutro sjedali u samovoz, već je blistala zora. Zlatna koplja sunčevih zraka lomila su se o visoke gole litice, zarumenjene sjajem ljetnog jutra, kao da se stide svoje golotinje. Možda je malo čudno, što govorim o kamenju i njegovim »osjeća­jima«. Ali uistinu, ove stiene nisu mrtve, ove litice nisu bez života. U njima, u sva­kom sitnom dieliću surog i ponosnog her­cegovačkog krša živi neodoljiva snaga i želja za obranom, u njima živi i progovara srdce hrvatskog graničara ... Bratski se pozdravivši i oprostivši sa novim pripadni­cima IX. ustaškog sdruga i uz njihove ve­sele poklike i pozive, da opet dodjemo, krenuli smo prema konačnom cilju — Mo­staru. Sunce je sjalo i poput dobroćudnog bogatog starca razsipalo pregršti zlatnoga praha po brdinama. Visoko ;iznad nas na jednoj litici stajao je jedan kršan graničar

i u moru sunčanih valova zaklanjajući oči rukom pozorno gledao prema granici. Ali ona, ostavši daleko iza nas, bila je jutros mirna i bez pucnjave. Ta nju mogu i uz­nemiriti samo pod okriljem noći sinovi mraka...

Proživjeli smo mnoge strahote. Preži­vjeli smo danei kada su se u masama ubi­jala naša braća, majke i otčevi, domovi i naša ognjišta pusta ostajala. Vidjeli smo i osjetili na sebi i svom tielu svu prostotu i grozotu talijanske hinbenosti i izdajstva; nebrojene crvene brigade pustošile su po­put gladnih skakavaca naše njive i polja: četnici divljaju u krvavoj mržnji na nas; sve smo to doživjeli i svakodnevno gleda­mo. Ne znamo, što ćemo još morati vidjeti, što osjetiti, ali jedno je sigurno, jedno mo­ra ostati sigurno: granica se ne će pomak­nuti. Ona je urezana u ove litice, ali je tvrdja i čvršća i od njih. Čvršća je zato. jer je sazdana od krvi, odpora i vjere, a što može biti čvršće, što može biti snažnije i trainiie od hrvatske junačke vjernosti?

MILJENKO BARBARIĆ.  ratni  izvjestitelj.

Poviest je sviest kontinuiteta, po­viest je narodno pamćenje i organska povezanost među naraštajima, ona je izraz stvaralačke sposobnosti jednoga naroda, ona je očitovanje volje i ži­votne energije određene narodne za­jednice.