Pripravljanje novog naraštaja za budući život i djelovanje u svome narodu životna je nužda,te uvjet napredka i obstojnosti jednog naroda.

Pojave masovnog organiziranja mladeži nisu novost, nego sižu daleko unatrag. Susrećemo ih već i u poviesti starih naroda. Potrebno je uočiti i razmotriti one momente koji dovode do masovne organizacije, odnosno, koji do­vode do potrebe masovnih organizacija ovakove vrsti, da se objasne uzroci, opravdanje i bit suvre­menih masovnih organizacija. Potrebno je ustano­viti, da li je to posljedak nužde u životu pojedinih naroda, ili je to pojava sporedne naravi, koja u posebnim vremenskim prilikama ili uslied časovitih životnih potreba dolazi do izražaja.

Pogledamo li život i potrebe jedne zajednice ili u konkretnom slučaju jednoga naroda, te savezno s time i način izživljavanja te zajednice u bilo ko­jem pravcu i smislu, a u vezi s novim naraštajima, dolazi bez sumnje pred oči kao važan činbenik odgoj novih naraštaja, odnosno sustav vođenja novih pokoljenja u život u svojstvu koristnih članova zajednice, bilo kao malih nuždnih i pozitivnih ele­menata života zajednice, bilo kao nosilaca svih životnih djelatnosti i prdestavnika života.

Život svakog naroda određen je u širem smislu skupom  svih   djelatnosti  u  narodnoj   zajednici, onih djelatnosti koje daju oblik čitavom kultur­nom, političkom, družtvovnom i gospodarskom ili obćenito rečeno narodnom životu. U užem smislu predstavljaju život naroda one djelatnosti koje obavljaju jaki pojedinci, koji su nosioci javnog ži­vota, te predstavnici svih po život naroda važnih grana života.

Što narod ima više takovih jakih pojedinaca, to je bogatiji sposobnostima za svladavanje onih ži­votnih problema, koji se u životu naroda dnevno nameću i traže bezodvlačno svoje rješenje. Znači da treba narodu osigurati do naj­veće mogućnosti što veći broj ja­kih pojedinaca, a to je moguće ako postoji sustav koji omogućuje, da svi jaki pojedinci u narodu dođu do izražaja.

Promatramo li život jednoga naroda vidimo jasno određenu izmjenu pokoljenja, koja moraju obavljati na oko različite, ali u temeljima iste uloge koje su obavljala pokoljenja prije njih, da ih opet namru budućim naraštajima koji dolaze iza njih i tako se to ponavlja kroz cieli život ipoviest jednog naroda. Dakle, važno je spoznati i izpravno ocieniti taj životni perpetuum mobile jednoga naroda, da možemo doći do zaključka, da u slučaju, ako jedan naraštaj nije u stanju izvršiti zadaću koja mu je namienjena, a obavljalo ju je bivše pokoljenje, mora u tom vječnom kretanju nastati zastoj, koji može izključivo pogoditi samo zajednicu, jer zakoni ži­vota poznaju samo progres, a nikako zastajkiva-nje. Ovasi o zrelosti pojedinog naroda hoće li se pi­tanje zamjene pokoljenja u životu naroda imati uviek pred očima kao jedno od najvažnijih pitanja ili se o tome uobće neće brinuti. Život i poviest nam bjelodano dokazuju, da su za pojedine narode na­stale katastrofe redovito onda, kada je jedno poko­ljenje podbacilo i pokazalo nespremnost za na-mienjenu mu zadaću.

Može se i dogoditi, da u slučaju podbacivanja jednog naraštaja ne dođe do naročitih nesreća po sam narod, ali se tada postavlja pitanje, da li je time riešeno pitanje ogromnog propusta tog ne­spremnog naraštaja što nije to sretno vrieme u po­viesti čovječanstva bilo izkorišteno za napredak, nego samo za samoodržanje?

U poviesti čovječanstva su propala veličanstvena djela svih onih velikih ljudi koji si nisu znali ili htjeli odgojiti naraštaj koji bi bio u stanju velike tekovine njihovih veleuspjeha očuvati, razviti i pre­dati budućim pokoljenjima.

Čim je jedno pokoljenje pokazalo da nije spremno nositi breme života, već je bilo prega­ženo, a time i baština koju je moralo čuvati.

Tu pojavu susrećemo kod svih naroda, pa ta­kođer i kod hrvatskog naroda. I mi smo to naro­čito jasno osjetili, jer nije to tako davno da ne bi mogli povući paralelu s gornjom tvrdnjom. Nije niti potrebno ići daleko u poviesti natrag, da se uvjerimo o izpravnosti navedenoga, nego promo­trimo samo zadnjih sto godina hrvatske poviesti, pa ćemo doći do zaključka, da je nesposobnost novih pokoljenja za preuzimanje odgovornosti za život hrvatskog naroda bila najvećim uzrokom svih nesreća i patnja koje je hrvatski narod morao proći, na žalost u mnogo slučajeva bez potrebe. Dakle, znači da je pripravljanje novog naraštaja za budući život i djelovanje u svome narodu životna nužda, te uvjet napredka i obstojnosti jednog na­roda. Prema tomu se ne može jedan naraštaj iz­dvojiti iz toga zakona nuždnosti, jer u tom slu­čaju, ako narod po svojoj vriednosti i sposobnosti a narošito vitalnosti kreće napried, mora taj pro­pust odnosno grieh jednog naraštaja nuždno pasti na dolazeći naraštaj, koji uz svoj normalni posao mora izpravljati pogrješke bivšeg naraštaja. A to znači osakatiti djelatnost cieloga naroda za vrieme dok narod i njegova pokoljenja u svom funkcij­skom odnosu ne dođu u normalu. Tu se možemo pridržavati one: »Bolje je spriečiti, nego liečiti«.

Jasno je, ako uočimo tu činjenicu, da moramo doći do zaključka da je pripravljanje i odgoj naraštaja jednog naroda, nuždna narodna potreba, te prema tome nije odgoj pojedinca samo­stalna ili posebnička stvar, nego je radi nuždne veze sa životom i napredkom naroda odgoj novih nara­štaja stvar javna, narodna i obća.