Tko je na vezi
| Žrtve hrvatske mladeži |
|
Ona je čvrsti oslonac na rubu ponora, zlatna nit, koja od čovječjeg života čini smisao, od poviesti stvarnost na koju se mora računati. Ona je jamstvo i put k uspjehu. Temelj svih duhovnih i materialnih vriednota na svietu. Ona nije svojina samo onoga, koji ju daje, ona je u bilo kakvom smislu svojina sviju, pa čak i onih, za koje ona ne predstavlja visoku duhovnu vriednost. Težko je napraviti ljestvicu, po kojoj bi se odredilo koja je žrtva veća i zaslužnija za obće dobro. To je zapravo i nemoguće, jer se jedna u drugoj upodpunjuje, i kao čvrsto kamenje se slažu u divnu zgradu. Iznad svega ipak, prema zamašaju, pokretu i snazi, da čitavu jednu bujicu ponese sa sobom, izdiže se kao plamena baklja, žrtva za slobodu. Ona, koja svojim odricanjem života, osigurava miran i sredjen život unutar okvira jedne zajednice. Ona, koja stavlja težak križ na led ja, križ, ne samo jednog čovjeka, nego čitavog naroda. Da se nosi taj težki križ treba biti sposoban i izabran, da ga se sretno i uspješno donese do kraja.
Hrvatski narod je preuzeo taj križ žrtve i borbe za slobodu, još od onih dana, kada se prvi Hrvati uz ratnički poklik spustili s Irana probijajući se kroz močvare i pustoš i jednog dana ugledali sunce na obalama Jadranskog mora. Nošenje tog križa protegió se je kroz duga stoljeća u životima hrvatskih knezova, banova, kraljeva, u krvi tisuća i tisuća junaka do dana današnjega, kad ga se opet nosi u obrani svojih prava, a s time i reda i mira čitavog čovječanstva. Hrvatska mladež osjećajući neobuzdanu snagu svih hrvatskih vjekova, osjećajući u sebi poziv zemlje, gusara, uskoka, postala je izraz volje i želje naroda. Postala je vječni čuvar plamene baklje slobode. Kroz vjekove je čuvala tu visoko uzdignutu baklju, nekada dolazeći kao nečujne sjene, da podpire posljednju žeravku, koja je tinjala, nekada kao čitava bujica, kao orkan, koji se jé stišao u grobovima. Grobovima, koji su bili razasuti od Soče do Drine, od Drave, Mure do Jadrana. Jadran! Usklik udivljenja starih Hrvata, šum pramaca Domagojevih i Branimirovih ladja, kolievka i groblje starih junaka i danas opet novovieka kolievka i na njegovim obalama novo groblje — hrvatske mladeži koja ne pokleče, nego do zadnjega časa nosi križ i polaže junački svoj život kao najveću žrtvu. Nije težko odreći se života, kad se zna zašto se gine i kojemu temelju se žrtva polaže. A zar je samo mladost u lagodnom uživanju uz bučnu pjesmu bezsmislice? Zar nije ljepša mladost, u vječnoj borbi za ovaj krš, more, uz pjesmu juriša? Mladost — vječni pokret, uzburkana snaga u mišicama i smirenje u glasovima rodne grude. Hrvatska pripada većinom tom životu, jer joj je predajom zapisan u krvi, jer su i djedovi znali pred vje-šalima i zidom nasmijati se smrti. Od Istre do Kotora u dubinama lutaju sinovi mora, a mrtvi pod zemljom su pružili ruke čvrsto u zagrljaj. I miruju grobovi na otocima, bez križa i znaka, tek samo im rodna zemlja i more šapuću rieči uspavanke, a nad njima lebdi prosvied pred čitavim svietom. Grobovi na otocima su novi pečat stoljetne borbe, novi zapis pokoljenjima ,koji će doći. Grobovi duž obale su novi dokaz hrvatskog obstanka i prava na moru. žrtve su i opet zabilježile poviestno pravo i stvarnost. Nema hrvatskog kraja na moru u kojem nije ostao krvavi zapis mrtve mladeži. Nema srdea na moru u kojemu nije ostalo vjere i nade u najtežim i najtragičnijim časovima poviestnog zbivanja. Vjera — to je uobće odlika čitave Hrvatske. Vjera — melem tež-kim ranama prošlosti i današnjice. A mladež je bila uviek ona, koja ju je nosila u duši i mišicama, koja ju je sijala u svako zaspalo srdee. Onda kad sloboda još nije bila na pomolu, i poslije neg je zasjala nad morem i zemljom, i kad su se opet mračne sjene zavile unoseći nemir i nered u sklad osjećaja, vjera vjekova je i van utjecaja i prepreka ostala temelj rada i budućnosti. Mladež u to doba proživljava težku krizu i prikupljajući nove snage u stoljetnim žrtvama bira način nove borbe. Odriče se na tom putu najosnovnijih zahtjeva i prava mladosti, prima poniženja i uvrede sa mirom svetca, vjerujući u Veliki dan, koji će doći. Ta mladež je sviestna, da je taj put najbiliži grobu, ali ne sustaje ni časa. Od Istre do Kotora nanizao se je krvavi lanac žrtava, i ono što s mirom pravda nije mogla odrediti, odredili su je mrtvi vječnom stražom, vječnim grobovima. Jadranska granica je odredjena i bez pregovora i nagadjanja. Isto kao što će i na Drini, Dravi i Soči mrtvi udariti stražu. O, neka je blagoslovljen svaki grob znanog i neznaog hrvatskog junaka, svaka stopa zemlje, kojom je hodao. Neka je blagoslovljen svaki humak bez križa i znaka. Svaka misao, svaka molitva posvećena Hrvatskoj! Neka je blagoslovljena svaka krvna žrtva mladeži, mladeži koja na pragu novih vidika prezre život. A Hrvatska visoko se je uzdigla nad svima, ona je postala sveta i posvećena zemlja. Zemlja slobode, zemlja mladosti. Ona je postala Velika žrtva za pravdu, red i mir na oltaru čovječanstva. SLAVENKA ČEČUK |
Žrtva — najveća mogućnost davanja priloga, samom sebi, okolini, narodu, a preko naroda čitavom čovječanstvu.