Pokoljenje smo rodjeno u tmur­nim danima prvih »jugoslavenskih« razočaranja. Pokoljenje, koje je u najranijem djetinjstvu slušalo krva­vu priču o ubijenim vodjama u raz­bojničkim špiljama.

Padale su tamne sjene na Hrvatsku, sablastno su uda­rale kiše po prozorima, a hrvatska mladost je u grču odpora krvarila po našim ulicama. Slušali smo dnevno plač naših ljudi, osjećali smo bilo patničke zemlje i naroda. Bili smo djeca... Ali smo osjećali u dubini naših srdaca neku nesvjestnu bol i poziv odpora.

Prolazile su krvave godine i nije bilo dana bez zadušnica ni noći bez novih žrtava. Plakali smo pod svodo­vima naših tamnih žalostnih crkava i rasli... Rasli smo, a sa nama je rastao i jačao instinktivno poziv bor­be i odpora. Prolazili smo kroz škole i sa bolom u dušama slušali kako nam blate i oskvrnjuju sve što je bi­lo naše. često smo padali u težku apatiju i bezvoljno se puštali toku vremena, da nas nosi. Onda smo po­novno osjetili poziv krvi i snage dav­nih predaka u našim žilama. Padali smo i dizali se u tužnom sivilu tmur­nih godina i često nismo bili svjestni, da prolazimo jednu krvavu Kal­variju. Znali samo jedno, da smo rodjeni u doba tuge, borbe i odpora i da će nam čitav život biti takav. Znali smo, da ćemo biti mladost bez mladosti. Padali smo sve dublje i dublje i čekali mirno i bezvoljno, da nas nabujale jesenje vode ponesu zajedno sa krvavim jesenjim lišćem u daljine nestajanja.   U   najtežem času poput groma Božje pravde pra­snuli su hitci... Klonula je glava kr­vavog tiranina, da se više ne po­digne. Ti su nas hitci trgli iz mrtvila i trulenja... Oni su nam najavili, da se sloboda ne dobiva čekanjem, nego borbom. Oni su bili glas dje­dova, krik probudjene snage jednog naroda. Oni su nam pokazali put. U tim danima čuli smo legendu o dale­kom čovjeku, koji je za nas postao heroj, koji je postao ideja, čuli smo o njegovim patnjama i herojskoj borbi. Čuli smo o njem i postali nje­govi. On je bio utjelovljenje svih probudjenih snaga Hrvatske, — vje­rom, u Boga vjerovali smo i u dale­kog asketu, koji se odrekao svega samo da Hrvatska živi. Progovorio je u nama glas krvi, glas Gvozda i Ra­kovice i mi smo postali novi borci za staru našu slavu i slobodu. U naša mlada srdca prodrla je sveta ideja i postala dio nas samih. Sve naše misli, sve naše težnje, sva naša dje­la pripadala su Poglavniku. Vjero­vali smo u Poglavnika u danima, ka­da su nam govorili, da smo balavci i time nas nagradjivali za posao i bor­bu, koju smo vodili mjesto njih t. zv. Hrvata, ne pitajući je li to naša dužnost ili nije. Radili smo i borili se, makar nas vrlo često i naši stariji nisu shvaćali ni razumjeli. Vjerovali smo i radili, jer smo znali, da će po­bjeda biti naša. Zazvonila su zvona u slavu uzkrsnuća hrvatske slobode. Nitko nije bio sretniji od nas — hr­vatske mladosti, jer se ostvario naš san, vratila se sloboda i Poglavnik, čekali smo ga, čeznuli za njim i zvali ga u našim dragim pjesmama; i konačno smo ga dočekali.

Danas, kada su slobodna naša žitna polja i naši dragi ljudi, hrvat­ska je mladost sretna, jer znade, da je i ona pridoniela svoj obol. Danas je hrvatska mladež ponosna na svoj rad, iako joj još uviek neki govore, da je obiestna, balava i nedorasla. Ona prolazi dostojanstveno pored svih tih uvreda znajući, da su nje­nom krvlju poškropljene ulice naših gradova i sela, ona je svjestna, da je najveći dio palih žrtava za slobodu Domovine baš iz njenih redova. Hr­vatska je mladež svjestna svoje sna­ge, gorda je na svoju mladost i po­nosna na svoj rad i svoju ulogu u prošlosti i u budućnosti. Onima, ko­ji ju pokušavaju vriedjati hrvatska mladež poručuje: Znamo, da ste nam zavidni za našu mladost i snagu, za čistoću i idealizam naših duša! Znamo, da mnogi ne mogu shvatiti, da je prošlo vrieme nazdravičarstva i mudrijašenja i da je sada vrieme ra­da i žrtvovanja. Znajte, hrvatska je mladost danas jača nego ikad. Ne­stalo je družtava i organizacija, koje su nas djelile. Danas stupamo u ne­probojnoj falangi Ustaške mladeži vodjeni velikim likom Poglavnika, idejama Gvozda, Rakovice i 10. trav­nja.

— Bo.