Ako pojedinac ne smije proigrati svoje uloge, svoga odredjenog zadatka, a da pritom ne unesreći sebe, tako isto i narod ne može i ne smije proigrati svoje narodne uloge, izgubiti svoje mje­sto, a da ne bi kod toga osjetio težke i sudbonosne poslje­dice na sebi.

Ne možemo reći da i danas primjeri ne privlače, ne djeluju snažno i utjecajno na sve nas, makar se suvremeni čovjek pokušava osamostaliti i biti sam svoj i gospodar, i učitelj i uzor.

Jednim se ljudima tiho divimo u sebi, gotovo zavidimo njihovoj dosljednosti, jačini, značaju, a druge opet obrnuto žalimo, i osuđujemo i gnjušanjem se odvraćamo od njih. Ono, što znamo, da je dobro u odnosu prema absolutnom Dobru, sliedimo, promičemo, upijamo i oponašamo.

Težimo za dobrom i želimo biti dobri. Gotovo bi se moglo uztvrditi, da nema čovjeka, koji ne bi htio takav biti i za tim ići. Jedni i iz uzkogrudnih poriva, iz želje za pohvalom pred svietom, da se njemu dodvore i da od njega prime nagradu.

Drugi iz mnogo dubljih ćudoredno-etičkih poticaja zna­jući, da kao bića ovisna o svom Počelu, koje je sam vr­hovni moralni Zakonodavac i Zakon, ne mogu drugačije izpuniti ni svoju životnu zadaću ni postići svoju konačnu sreću, ako se do krajnje mogućnosti ne približe i ne po­istovjete sa svojim Praizvorom. Samo On može podpuno nas zadovoljiti i izpuniti, jer se nijedan ljudski uzor, bio on i najdarovitiji i najsposobniji, ne može oteti vječnom zakonu promjenljivosti, slabosti i ograničenosti. Mi težimo za savršenim, za absolutnom savršenosti. . .

Temelje Hrvatske želimo sazidati nesavladivom i nerazpadljivom gradjom. Nju pripremiti i odabrati mogu samo takovi pojedinci, koji u sebi sadržavaju iste kakvoće i uvjete. Prije i iznad svega ljudi značaja, ljudi ćudoredno izgradjeni i oplemenjeni poštenjem i čestitošću. Ljudi, koji su sviestni svoje neizmjerne odgovornosti narodu i državi, ljudi, koji znadu svoju težku, ako i uzvišenu za­daću, koju moraju na svaki način podpuno i do kraja izvr­šiti. Ljudi, koji imaju svoj odredjeni cilj pred sobom, koji za njega, a ne za sebe i svoje male probitke rade. Ne mogu se očekivati od sitnih, sebičnih i proracunanih ljudi velika djela nesebičnosti, žrtve. Ne mogu oni, kojima je njihov želudac prva i posljednja briga, njihovo tjelesno zadovo­ljenje iznad svega, biti veliki vodje, učitelji, svietlo i puto­kaz ostalima, koji se valjaju u prašini, na koje se liepi drumsko blato, ne uzpinju se na visoke vrhunce, ne vide daleke, široke čistine. Koji se guše u smradu pokvarenosti i zala, ne osjećaju ljepote zračnih visina i opojnosti ozona.

Hrvatska treba izgradjenih ljudi. Onakovih, koji su davno obračunali sa svojim prohtjevima, svojim koristi­ma, svojim uživanjima. Koji su zapostavili sve svoje, pa i najbliže i najdraže dobru i sreći cieloga naroda. Koji uobće više i ne računaju sa sobom i onima iz svoje najuže oko­line, koji preskočiše uzke okvire svoga — ja — pa se nadjoše u službi sviju, za boljitak sviju. Ne će takovih nikada mnogo biti, malo je ljudi, koji se mogu odazvati tom po­zivu ideal-čovjeka, ali se bez njih ipak ne započinje nika­kav rad, bez njih se ne može biti. Nisu to nedostižive neke nadzemaljske pojave, to su ljudi, koji vrše do u tančine sve svoje dužnosti, koji poštuju Božje i ljudske zakone, koji se pokoravaju odredbama i propisima svojih vlasti. Ljudi, koji znadu i hoće slušati, koji ciene bližnjega, njegovu vo­lju i njegova prava. Ljudi, koji znadu razlikovati svoje od tudjega, koji poznaju ograde i brane, do kojih se može i ne smije dalje poći, ma kako to bilo zamamno i ugodno. Ljudi, koji poštuju stegu i drže sebe u stezi. Koji znadu prosudjivati, ali ne samo osudjivati i buniti se na sve, što nije upravo onako, kako bi oni htjeli, kako bi njima pogo­dovalo. Ljudi, koji su sviestni, da su dio naroda, njegovi predstavnici prema tome odgovorni njemu za svaki svoj čin, za svaku svoju rieč.

Domovina nam treba takove ljude, koji znadu, da su zastupnici njezini uviek i svagdje. I to ne samo kao neke službene osobe, kad su u ime vlasti poslani ili odredjeni za ovo ili one — službeno — djelo ili čin, nego da oni i u svom najskrovitijem, najtajnijem, najposebničkijem životu opet predstavljaju svoj hrvatski narod, jesu narod. Ne možemo svoje osobe dieliti od svoje narodnosti, od svoje zemlje. Mi smo Hrvati uviek i svuda. Mi smo i ustaše, odnosno ustaškinje opet uviek i svuda. U ustaškim domovima, na ustaškim skup­štinama, proslavama, u borbi, u odori, sa izkaznicom i u povorkama. Ali isto tako ne možemo se raztaviti od svog ustaškog imena ni uvjerenja onda, kada vršimo svoje duž­nosti i kao radnici, kao obradjivači zemlje, kao činovnici, poslodavci, obrtnici... Kao domaćice uz štednjak i kao majke uz djecu, kao žene sa svojim muževima, kao prija­teljice sa svojim drugaricama. Mi smo ustaše i ustaškinje i kada radimo, i kada se odmaramo. U razonodi, na šetnjama u svježu prirodu, u slikokazima i u kazalištu. Kada kupuje­mo na trgu i mislimo, kako ćemo prehraniti sebe i svoje, kada sjedimo uz pun stol.. Da, nedjeljivo je naše ustaštvo od našeg bića, od našeg života.

Jedino smo tako značajevi, tako dosljedni, tako uzori drugima, tako zastupnici Hrvatske. Hrvati su se od vje­kova izticali i razpoznavali izmedju svih drugih na­roda svojim naročitim poštenjem, vrlinama, vjernošću i značajem. I ne samo da su im to bile bitne oznake, nego i jedina i najjača sredstva obrane s redovito brojčano mnogo jačim i naoružanijim neprijateljem, koji je od prvih dana i početaka našega narodnoga života u novoj domo­vini navaljivao na nas s namjerom, da nas uništi, da nam oduzme našu zemlju. Unutarnja snaga, unutarnja jakost i sposobnost opiranja i obrane sačuvala nas je do danas. Nutarnja pokvarenost, prodrmanost u jasnim načelima i pravoj istini, prislanjanje zlu koje god vrste, bilo je u danima robovanja oštra opomena, da se pobojimo sami za sebe. Nije nas u prošlosti kroz sva stoljeća, pa nas ne bi ni u minuloj jučerašnjosti isto tako kao ni sada ni u budućnosti uništilo ni na rieke prolievanje naše krvi, ubijanje i klanje ne znam kako zvjerski i osvetnički, bacanje bombi na sve naše gradove, pa­ljenje svih naših sela i polja, otimanje sve naše sirotinje, ako budemo samo iznutra čvrsti, jako izgradjeni. Onda smo nepobjedivi, onda smo neslomivi. Nema te sile, koja bi nas tada mogla skršiti. Sviest o tome probudimo u sebi, ulijmo je svakom Hrvatu, svakoj Hrvatici. To nam nalaže i naša povezanost, koju imamo jedan s drugim, naša odgo­vornost, koju i opet imamo i zbog sebe i radi svakog našeg bližnjega, a najzadnje i odgovornost, koju imamo i kao narod. Kao što naime svaki pojedini od nas ima svoju ži­votnu zadaću, svoje odgovorno mjesto, tako isto i narod kao cjelina ima u sklopu prema drugim narodima svoju naročitu zadaću, svoje naročito poslanje. Ako pojedinac ne smije proigrati svoje uloge, svoga odredjenog zadatka, a da pritom ne unesreći sebe, tako isto i narod ne može i ne smije proigrati svoje narodne uloge, izgubiti svoje mje­sto, a da ne bi kod toga osjetio težke i sudbonosne poslje­dice na sebi.

Velike su to i ozbiljne istine, koje moramo znati, koje moramo propoviedati, kojih se moramo dosljedno i bez kompromisa uviek i svagda držati. I ne samo držati, nego po njima živjeti, po njima upravljati život i rad i svih oko sebe. Moramo se pokazati doraslima za velike stvari i po­slove, koji su nam predani onim trenom, kada se porodismo na sviet, kada postadosmo članovi svoga hrvatskog roda. Ponosni na povjerenje, koje nam je dano i kao pojedinci­ma i kao dielovima velike narodne zajednice. Tako ćemo samo pokazati, da smo sposobni za slobodni, svoj državni život, da smo sposobni za život razumnih stvorenja, koji imaju spoznaju o životu, njegovoj vriednosti, njegovu zna­čenju i njegovoj svrsi.

Ako rieči poučavaju, a primjeri i djela privlače, bu­dimo svietli uzori svima oko sebe iz ljubavi prema narodu, prema domovini, a prema tome i prema sebi samima!