»Družtvovna politika je smisleni i sustavni zahvat političkoga vodstva,—   odnosno za to po njemu neposredno ili posredno ovlaštenih djelatnika—  u družtvene odnose, sa svrhom ostvarenja ili učvršćenja takve narodne zajednice, u kojoj se u skladu s koristima cjeline osigurava načelno sva­kom pripadniku naroda kao pojedincu i kao članu stanovitih družtvenih' skupina pravo na rad, sreću i blagostanje«.

Družtvovna politika danas ima biti temelj skupnoga života svih pripadnika naroda u narodnoj zajednici. Tamo, gdje prava narodna zajednica još nije ostvarena, ima družtvovna politika raditi na njezinom ostvarenju,a tamo, gdje već postoji, ima je učvrstiti i jačati. Djelatnost družtvovne-politike ne smije se dati rukovoditi slučajem, ili trenutačnim koristima neke družtvene skupine, nego ona mora biti sustavna i smislena, kako bi postigla određeni cilj. Ulogu subjekta vrši u ime narodne zajednice država, odnosno političko vodstvo i to neposredno ili posredno preko svojih dje­latnika (organa), a to su sve one pravne ili fizičke osobe, koje snagom po državi prenesene vlasti obavljaju družtvovno-političku djelatnost.

Cilj hrvatske družtvovne politike označen je jasno u ustaškim nače­lima, gdje se svakom priznaje pravo na rad, sreću i blagostanje, i to kao pojedincu i kao članu stanovitih družtvenih skupina. Jasno je kako družtvene skupine nije moguće izkopčati iz određenja družtvovne politike, jer su one stvarnost, koja se ne može mimoići. To već vidimo i iz onih družtvovno-političkih mjera, koje su upućene stanovitoj družtvenoj skupini, iako su donesene u skladu s probitcima cjeline. Druž­tvene skupine nisu pak više nosioci družtvovne politike, ili njezin cilj, nego samo objekt, koji se želi izpravno uklopiti u narodnu zajednicu. Pojam družtvene skupine je širi od pojma stališa i zbog toga je prikladniji za šire određenje družtvovne politike, kakvo je jedino u skladu s njezinom obće-narodnom usmjerenošću.

Na temelju ovih razmatranja mogli bismo družtvovnu politiku u našim prilikama ovako odrediti:

»Družtvovna politika je smisleni i sustavni zahvat političkoga vodstva,—   odnosno za to po njemu neposredno ili posredno ovlaštenih djelatnika—  u družtvene odnose, sa svrhom ostvarenja ili učvršćenja takve narodne zajednice, u kojoj se u skladu s koristima cjeline osigurava načelno sva­kom pripadniku naroda kao pojedincu i kao članu stanovitih družtvenih' skupina pravo na rad, sreću i blagostanje«.

Ta družtvovna politika se ne vodi iz milosrđa, niti samo zato, da bi se ostvario ideal pravednosti ili jednakosti, a niti zato, da bi se zadovoljila neka družtvena skupina. Milosrđe je preuzak temelj takvoj družtvovnoj politici, koja ima oblikovati cjelokupni narodni život. O pravednosti postoje najrazličitija shvaćanja i težko je ustanoviti ono, što je objektivno pravedno. Pravna "jednakost" pokazuje svoje pravo lice u demokraciji i kapitalizmu, gdje su radnici na papiru jed­naki svojim poslodavcima, ali su im u stvari prepušteni na milost i ne­milost. Zadovoljavati neku družtvenu skupinu na teret ostalih, značilo bi voditi skupinsku, a ne obću, narodnu politiku. Zato prvi i glavni motiv hrvatske družtvovne politike ima biti korist narodne zajednice. To znači,da se družtvovna politika ima podrediti probitcima naroda kao cjeline. Pravo milosrđe, prava pravednost i prava jednakost zajamčeni su svakom pripadniku naroda samo u okviru shvaćanja, po kojem je svaki pojedinac u svojim činima vezan obćim narodnim probitcima.

Na taj način družtvovno-političke mjere ne moraju uviek značiti pred­nost za svakog pojedinca, što više, one mogu za nekoga biti skopčane i s nepovoljnim posljedicama. Ne smije se zaboraviti, da iz suvremena shva­ćanja družtvovne politike ne proizlaze samo prava, nego i dužnosti. Pre­ma tome može neka mjera, koja je donesena u probitku narodne zajednice, značiti časovito težku obavezu za neke pojedince. Time ona ne gubi značaj družtvovno-političke mjere. Za njeno određenje kao takve odlučne su trajne posljedice po narodnu zajednicu i ciljevi, koji su se njezinim dono­šenjem htjeli postići.

Jedan od prvih zadataka hrvatske družtvovne politike jest u tome, da se osjećaj dužnosti prema narodnoj zajednici uciepi u sve pripadnike na­roda, tako da on prožme svakog pojedinca i svaku družtvenu skupinu. Samo će u tom slučaju čitav narod moći razumjeti mjere nove družtvovne politike i zahvate političkoga vodstva u družtvene odnose. Svaki pojedinac i svaka družtvena skupina moraju uvidjeti, da su probitci bjeline pred posebničkim probitcima pojedinca skupine i zato im se sviestno moraju znati podvrgnuti. Ne koriste niti najbolji zakoni, ako u ljudima samima ne postoji potrebna sviest o nuždnosti njihove provedbe. Odgoj ljudi je preduvjet uspješne družtvovne politike. Vršiti taj odgoj važna je dužnost političkoga pokreta i osobito staliških postrojbi.

Smisao nove hrvatske družtvovne politike je u tome da ona obuhvati čitav narodni život. Zato u njoj nema mjesta za onakve postrojbe družtvenih skupina, koje su služile probitcima međunarodnog marksizma, a zabo­ravljale prave probitke i radnika i svoga naroda. Družtvovna politika nije sredstvo pojedinih skupina; nego sredstvo čitava naroda. Organiza­cije klasne (razredne) borbe mogle su postojati u doba borbe između kapi­talizma i marksizma, kad radnici nisu imali nikakve druge zaštite osim zaštite svojih sindikata. Ali u novom družtvovnom poredku, gdje se sva politika ima ravnati prema probitcima cjeline, nema njima mjesta. Naprotiv su sastavni dio novog poredka takve organizacije rada, koje imaju, štititi probitke svojih skupina samo utoliko, ukoliko ne štetuju probitcima cjeline i ukoliko služe svojoj narodnoj zajednici.

Hrvatska družtvovna politika ne može u svojim mjerama mimoići niti jednog pripadnika naroda, niti jednu družtvenu skupinu. Pitanja jedne družtvene skupine uzko su povezana s pitanjima druge. Tom širokom smislu družtvovne politike mora se prilagoditi i naša družtvovna uprava, koja se ne može ograničiti u svojoj djelatnosti samo nekim pitanjima,, nego mora biti postavljena na široke temelje i obuhvatiti sve ono, što odgovara suvremenom značenju družtvovne politike. Međutim to još uviek ne znači, da sve te djelatnosti moraju biti usredotočene u jednom jedi­nom organu. Za novi smisao družtvovne politike to nije bitno, premda bi možda bilo koristno, da se srodne zadaće izvršuju putem jednoga organa. Bitno je naprotiv, da novi duh družtvovne politike obuhvati Čitav narod i da neodoljivom snagom proizlazi iz onih ustanova, kojima je povjereno da budu nosioci i organi družtvovne politike.

Najvažnija značajka toga novoga duha je u tome, da se probitci poje­dinaca i družtvenih skupina podrede probitcima narodne zajednice. U tom je duhovna srž nove družtvovne politike, dok su sva formalna pitanja od manje važnosti, jer se o njima odlučuje prema mjerilima časovite svrhovi­tosti. Samo takva družtvovna politika, koja je prožeta tim duhom, ide k ostvarenju novog hrvatskog družtvenog poredka, koji će biti u skladu s ustaškim načelima i potrebama našega vremena.