Možemo li se pokazati nedostojni otaca?Možemo li izdati,čemu su se oni zakleli na vjernost?Možemo li prodati za trideset srebrnjaka, što su oni kupili svojom krvlju i životima svojim,i to kupili ne za se­be po jedince,nego za narodnu i državnu hrvatsku zajednicu?

Tri su činjenice u vezi sa stvarnošću obnove obstanka hrvatske Države,kojih nijedan Hrvat ne bi smio nikada zaboraviti,a svaki bi ih stranac morao znati.Čitav se život Hrvatski oko njih kre­će: one su osnovne i neobhodne za razumievanje naše  politike isto toliko,kao što,s druge strane,nijedan međunarodni sud  ne će   pravedno   suditi,ako ih ne uzme u ob­zir.

Prva je činjenica: Hrvati su već imali državu.U njoj su samo oni bili gospodari.Njihova je bila Vojska,njihova uprava,njihov jezik, njihovi zakoni.Bila je dakle   nezavisna.

U međunarodnim odnosima ona je bila uvažena i priznata.Papa, Bizant i drugi sklapali su s njom ugovore kao s ravnopravnim partnerom. Prema tome,Hrvatska je u punom smislu rieći bila   država .

I napokon,u toj zemlji s točno određenim političkim granicama, ustaljenim običajima i samoniklom kulturom bili su vlast i narod -Hrvati: njihova je država uistinu bila   hrvatska .

Druga činjenica: Pošto su Hrvati nesretnim slučajem 1102. od­nosno 1463. izgubili svoju punu državnu samostalnost,oni ipak NIKADA nijesu izgubili državu kao takvu i nikada nijemu prestali raditi i bo­riti se za to,da i tu izgubljenu državnu samostalnost Hrvatskoj što prije i što podpunije vrate.Čitava hrvatska poviest odonda do danas odvijala se u tom smislu.

Treća činjenica: U svakoj zgodi i u starijoj i u nedavnoj našoj prošlosti Hrvati su jasno,nesumnjivo i odlučno pokazivali,da ho­će svoju državu i da hoće,da ona bude doista nezavisna,doista država (a ne možda banovina,protektorat,konfederacija ili slično) i,konačno, da bude SAMO hrvatska.

Svako ostalo tumačenje volje i političkog djelovanja hrvats­kog naroda,dolazilo ono bilo s koje strane i od koga mu drago,proizvoljno je i krivo.Ono predstavlja krivotvorenje istine o hrvatskom narodu. Ono je podvala i kleveta, koju mi ne kao po jedinci,nego kao cjelina,i ne u ime nekih naših posebnih nacionalnih probitaka (koje bi netko mo­gao proglasiti i šovinističkim),nego već i u ime pravde,najodlučnije od sebe odbijamo.

Uostalom,tuđinskim pokušajima,da jednostavno prieđu preko spomenutih triju činjenica i kroje kartu Hrvatske po svojoj miloj volji,protivi se i ta neoboriva istina,da su se Hrvati oduviek osjećali ZASEBNIM narodom,odupirući se svim snagama nastojanjima,da ih se pre­topi u Madžare,Talijane,Austrijance,Turke,"Jugoslavene" ili Srbe.Kao posebna etnička jedinica Hrvati su živjeli na jasno preglednome držav­nom području (a ta država zvala se od svog osnutka u VII. vieku Hrvat­ska).živjeli su svojim zasebnim narodnim životom,koji je nosio sva obi­lježja samoniklosti.Naše pjesme osebujne melodike,jedinstveni naši na­rodni plesovi,prebogata i savršeno ukusna nošnja,naše narodne rukotvo­rine - sve se to više nigdje ne ponavlja,sve je to samo naše,samo hr­vatsko.A barem se za te proizvode ipak ne može uztvrditi,da nose pečat bilo kakve promičbe ili političkog odgoja,kad su iskonski plod sirove narodne duše.

Obnovljena Nezavisna Država Hrvatska,ne dola­zi dakle protiv volje hrvatskog naroda,nego po njegovoj volji.Ne dolazi kao nešto iz temelja novo: ne stvara se tek,nego samo obnavlja.I na kraju još (a to je osobito važno: ona nije ničija milostinja.Nitko nam je nije poklonio,niti ju nam je ubbće ikada i namjeravao pokloniti, nego smo je mi sami zaslužili svojim znojem i žuljevima,zavriedili svojim žrtvama i izvojevali svojom borbom.

Uistinu,bila je to borba sviju nas pomalo.Nitko čestit u Hr­vatskoj nije stajao skrštenih ruku osobito u ova zadnja dva desetljeća, kad je nasrtaj na slobodu i obstanak hrvatskog naroda bio najžešći i najopasniji.Svatko je pomagao kako je samo znao i mogao.Od svakoga se tražila poneka žrtva,makar i posve mala.Makar i samo to,da ne zataji svoga hrvatskog imena i podrietla.A to,doista,nitko i.nije učinio.Svi smo ostali Hrvati - ono smo ostali,sto smo jedino i bili.

Ništa prirodnije od takva našeg ponašanja.Pa to je naše,tome su nas otčevi naši učili,kao što su,opet,oni naučili od svojih otaca i ' djedova i kao što ćemo i mi jednom učiti djecu našu.Neprekinut je to niz iste krvi,iste sudbine,iste velike,zajedničke narodne duše.

Protiv toga se ništa ne da učiniti.Sila je tu nemoćna.Primje­njivali su je protiv nas po sto puta i u svima mogućim,pa i u najstrašnijim oblicima.Pod njezinim nesmiljenim udarcima padali su najdragocje­niji životi,ali Hrvatska je živjela dalje.Zato se i jest umiralo,da ona živi.Zato se patilo suha oka i stisnutih zubiju,da njoj,Hrvatskoj,svanu jednom bolji dani.Samo iz Ijubavi se to moglo učiniti,jer samo ljubav sve podnosi,svemu se nada.Ništa drugo ne može dati tolike snage,ni po čemu se ne postaje heroj osim po ljubavi.

Hrvatska je herojska zemlja.Naše su majke odvieka rađale juna­ke i učile ih,da "za Domovinu mrieti tolika je slast"...One su rodile Petra Svačića i Matiju Gubca,Zrinskog i Frankopana,rakovičkoga Kvaternika,Matiju Soldina i Marka Hranilovića,Ivana Rosica,Milana Sufflaya,Stipu Javofa,Juru Francetića i bezbroj drugih.

Zašto su ti dragovoljno išli u junačku smrt?Zar zato,što možda nijesu vjerovali u vječnu Hrvatsku i njezina prava,što se nijesu osjećali Hrvatima?Bezsmislica!Ta oni su zato i srtali u borbu,zato išli pod mač,na muke i na vješala,što su bili Hrviti i što su samo to htjeli biti.Oni su zato morali nestati,jer nijesu mogli dopustiti,da nestane hrvatstva,da se izbriše Hrvatska.Oni su znali,da ono,što je pisano krvlju pravednom,ne brišu vjekovi niti itko drugi.A granice su Hrvatske krvlju pisane.Poviest je njezina krvlju pisana.Ime je njezino krvlju pisano.Prava su njezina krvlju potvrđena ITKO JE TAJ,TKO BI JE MOGAO IZBRISALI?"!         

Kako su prema toj veličanstvenoj stvarnosti Hrvatske sitna i odvratna sva ona kramarska natezanja ljudi patuljaste duše i kamena srdca,koji još ni danas ne priuštaju ovoj izpaćenoj zemlji mira ni pokoja! Kako su jadni svi oni,koji i sad još ne vide ništa osim sebe i ne misle ni na što osim na svoje vlastite probitke!Koliko je zlobe i pokvarenosti u svih onih,koji u svojoj nezasitnosti i pohlepi za tuđim izmišljaju na nas laži i klevete,ili se služe i surovom fizičkom silom da otmu ovaj ili onaj komad naše djedovine!

No mi ih se sviju skupa ipak ne bojimo.Nedavna je prošlost i opet jednom pokazala,da krivo stečeno nije blagoslovljeno i težka ali zaslužena kazna stigla je onoga,koji je posegnuo za našim.

Naše je pokoljenje izabrano.Nama je dano da vidimo,što do nas toliki nijesu vidjeli: slobodu naroda i Domovine.Pokažimo se dostojni toga izbora i te počasti.Ne budimo gori od onih,koji su umirali s pjes­mom na ustima - a umirali su za nas i za našu slobodu.Mi je danas imamo.Dugujemo je svima onima,koji se nijesu dali nadkriliti u hrabrosti,ne­sebičnosti i velikodušnosti,nego su sve,što su imali,pa i sam život dra­govoljno i mirno položili za sreću Domovine i onih,koji će iza njih do­ći.Mi smo ti njihovi nasljednici.

Možemo li se pokazati nedostojni otaca?Možemo li izdati,čemu su se oni zakleli na vjernost?Možemo li prodati za trideset srebrnjaka, što su oni kupili svojom krvlju i životima svojim,i to kupili ne za se­be po jedince,nego za narodnu i državnu hrvatsku zajednicu? Možemo li preuzeti na sebe njihovu kletvu,koja bi nas stigla ma gdje mi bili,kad bismo sada proigrali Državu,tu najsvetiju baštinu trinaest hrvatskih vjekova?

Možemo li i- smijemo   li!?...