Vrijednost ustaških znamena

Šapat je išao od usta do usta hrvatskih revolucionaraca u domovini i u tudjini, da hrvatskoj nema slobode, dok krv ne proteče. I krv je doista protekla. Zavjetovali su se mnogobrojni borci, da će i sam svoj život žrtvovati za slobodu svoga potlačenog naroda. Kleli su se tamo, gdje ih nije nitko vidio: u vojsci, u radničkoj tvornici, u kutiću najzabitnije seoske potleušice, na poljima i medju brdima... Sve je išlo od jednog do drugog. Cilj je bio postavljen, a sredstva su se birala. Tako je Poglavnik propisao u Ustaškim načelima.

Sve nas je skupa jedno vezalo u borbi: raspelo, bodež, samokres. Pacifisti i demokrati predbacivali su nam, da to ne ide zajedno — blagost i krv.Mi smo ih ustaše razumjeli, zašto nam tako govore, ali oni nijesu razumjeli nas, zašto tako radimo. Razilazili smo se, jer nam cilj nije bio isti, a prema tome ni sredstva borbe. Raspelo je podsjećalo i podsjeća ustašu pred kim je položilo zakletvu.

Raspelom se služe narodi kod svečanih i ozbiljnih čina. Mi Hrvati nijesmo baš osobito pobožni, nijesmo ni licemjerni bogomoljci, ali nijesmo ni bezbošci niti nevjernici. Narod, koji je vjekovima stajao i stoji na braniku zapadne kulture, jasno je, da nema toliko svetaca, koliko ima boraca. Dok su se drugi narodi borili za vlastite probitke, Hrvati su se borili za evropske.
Raspelo ustašu hrabri, da drži časnu riječ, koju je zadao Poglavniku i ustaškom pokretu. Na raspelu je visio Bog-čovjek, koji je sebe žrtvovao za druge. I ustaši je dužnost, da radi i spašava druge, da ih oslobodi, prosvijetli i tako podju novim putem, putem časti, prekaljene hrvatske svijesti, borbe i pobjede. To se ne može postići niti najvatrenijim govorima niti člancima. Potrebno je novo oružje. Ono, koje straši, lomi verige, kida lance, kojim je zarobljenik sputan. Za lanac treba nešto čvrsto, kaljeno, oštro.

Ustaše odabraše bodež, vjekovno sredstvo za obračun s neprijateljem. Ne nose ustaše bodež radi nakita, nego radi njegove važnosti u tijesnoj borbi. On je zadnja obrana, od koga pada napadač i branilac. Hrvati su se odlikovali u borbi s mačem i bodežom. To je znak hrabre hrvatske mišice, koju je neprijatelj mnogo puta osjetio.

Samokres se već proslavio u hrvatskoj ruci. Hrvat je toliko navalan i neustrašiv, da se približi neprijatelju i tako ga sigurnije pogodi. Vješta ruka obračunava s neprijateljem u tren oka.

Raspelo, bodež i samokres jesu oni hladni predmeti, koji su zagrijavali ustaše u borbi za slobodu. To troje postalo je i ostaje stvarnim, trajnim i vidljivim simbolom borbe i žrtve.Oni nijesu samo formalnost ustaške zakletve, nego idejna sredstva, koja su nadopunjala glavnu svrhu borbe za nezavisnost Hrvatske.

Raspelo, bodež i samokres jesu ustaško trojstvo. Oni su tajna uspjeha Poglavnikova ustaškog pokreta. Kao što su predstavljali snagu izdržljivosti za konačni uspjen i oslobodjenje od tudjina, tako su isto zajamčeni znaci budućnosti ustaške Hrvatske. Bez toga ne bi bilo slobode i nezavisnosti hrvatskog naroda. Oni potiču ustašu, da zaboravi i prezre svoj život, a drugi ostanu živi i postanu slobodni. To su najveće žrtve: radije podleći, a ne iznevjeriti se zadanoj riječi. Prije poginuti, nego li ustašku zakletvu pogaziti.

Oni, koji su nedostojno položili ruku na ustaško trojstvo, ne mogu dugo biti ustaše. Takvi će kad li tad li otpasti. To je posve naravno: jača je svetost onoga, što predstavlja ustašku zakletvu, nego li licemjerno mišljenje jednoga ili više pojedinaca. Takvi će jednom svojevoljno ili po zakonu odstupiti ili će poginuti od onoga, čemu su se iznevjerili.

Hrvati nijesu nikada kroz svoju junačku prošlost gazili svoju zadanu časnu riječ, a još manje vojničku. Ustašku muževnu riječ pogotovo ne smiju, jer je ustaška riječ pojačana vojnička riječ. Kada nju ne bi izvršivali, obeščašćivali bi svoju povijest, koja je puna časnih vojničkih žrtava.