Ovo dan je, ki dohodi

jednom nami na godište,

u ki sladkoj nam slobodi

činimo ovdi svetilište.

(Gundulić)

Danas je naš dan. Dan Hrvata i Hrvatske. Dan pobjede naše narodne vjekovite težnje, naše tisućljetne borbe. Danas slavi slavlje istina, da se narod, ma kako bio malobrojan, koli­kogod ga se ništilo i iztrebljivalo, kolikogod ga se odnarođivalo i zavodilo, ne da uništiti, ne može se preko njega prieći ni na koji način; ne može se zaglušiti niti ugušiti glas naravi i prava Božijega na slobodan život nikakvim ni promičbenim sredstvima ni silom. Gotovo ciela naša poviest nije ništa drugo nego apologija ove istine. Valjda nijedan narod na svietu nije vodio ovako žilavu borbu za svoj samostalni slobodni državni život, nijedan narod nije iztočio toliko krvi za ovaj ideal; čitave hekatombe žrtava svake vrsti polagali smo kroz stoljeća za slobodu. Nismo sustali nikada, nikada se prestali boriti. Nijedan nas neuspjeh nije mogao slo­miti, nikada nije presušio čudesni izvor snage narodnog bića. Ni krvave bitke, ni oteti dielovi zemlje, ni popaljeni domovi, ni odvedena djeca, ni padanje najjačih i najuglednijih glava narodnih ništa, baš ništa na čitavom našem narodnom križnom putu nije nas bilo kadro obezhrabriti i zaustaviti; jedni su borci odlazili, a novi su uviek i uviek dolazili. Uviek jednaki, divovi, puni žara i snage, puni poleta i ljubavi. Majke su rađale, zadahnjivale ljubavlju, od­gajale; djeca, sinovi, muževi su se borili, ginuli. I uviek tako. Kroz stoljeća. I nema vre­mena, nema epohe ni razdoblja gdje bi misao borbe za slobodu ili sama borba postala nesu­vremena, gdje bi je zamienila bilo kakva druga misao, zasjenila bilo koja druga jača težnja. Ako je i bilo odstupanja, nevjera, odnarođivanja, to su bile samo suhe grane i grančice na na­rodnom stablu, deblo je bilo uviek puno jedre i zdrave srčike, puno nepresušivog život­nog soka.

Neprestano se stoljećima od Svačića nižu junaci i borci, braniči i ideolozi naših prava i naše slobode. Jedanput se borba jače izrazila u snazi mišića i mača, drugi puta u snazi uma i pera. Progovorili su na svoj način za slobodu Šubići, Nelipići, Zrinski, Frankopani, pro­govorio je Vitezović, Kušević i Derkos, Starčevićev je glas potresao čitavo narodno biće i otvorio zadnje odlučno i konačno razdoblje naše narodne borbe, koja je dovela do pobjede, konačne pobjede 10. travnja. Snažni je Starčevićev glas odjeknuo u dubokoumnim radovima velikog Schufflaya, odjeknuo je u veličanstvenom pjesničkom zanosu Harambašića, Arnolda, Kranjčevića i Matoša.

Narod je živi organizam, on ima svoj um, srdce, volju; on jasno osjeća i vidi, što je za njegov životni obstanak, a što ga ništi, guši i vodi u propast. To je narodno gledanje ostalo u našeg naroda uviek u svim prilikama jasno, bistro i neprevarljivo; to je gledanje u najodsudnijim časovima uviek genialno dozrelo u pojedinim velikanima našega naroda. I što je borba teža i pogibao za narodni život veća, to narodni organizam jače reagira, to snažnije i jače velikane rađa, to oni smionije i bezkompromisnije navieštaju borbu braneći baš posebno ono područje narodnoga života, koje je u opasnosti, na koji neprijatelj juriša, koje bezsviestni sunarodnjaci zanemaruju i napuštaju.

Tako je bilo u svim razdobljima. Borba se kretala uviek u dva smjera. Sačuvati cjelokup­nost našega narodnoga teritorija, obraniti zemlju od neprestanih napadača i osvajača bila je srž naše junačke prošlosti, jedini razlog naše oružane borbe. Snagom uma, govora i pera bra­nili smo opet već od 1102. svoje državno pravo, svoju netaknutu državnu misao i stvarnost od presizanja i nemilih težnja tuđinske pohlepe. Oružana je borba postigla svoj vrhunac u odbijanju i zadržavanju navale Turaka na našu zemlju i dalje na zapad i tu su u najtežim časovima nikli u narodu najveći junaci, najhrabriji borci. Borba je za naš državnopravni po­ložaj kulminirala u prošlom stoljeću, kad je hrvatski narod dao iz sebe do tada najjačeg i u pravom smislu rieči klasičnog političkog genija, Otca Domovine. Kad su se sredinom prošlog sto­ljeća pod raznim utjecajima nadvili odasvud težki oblaci nad naš narodni život i obstanak, kad je počelo popuštanje i zastranjivanje mnogih, dovikuje Starčević usred sveobće buke i gubljenja orientacije jednostavno, jasno, prirodno i prodorno istinito: »Hrvatska Hrvatom! Bog i Hrvati!« Tako progovara narod po najboljemu svome predstavniku, tako se stišava ona olu­ja; jasni trak svietla brzo je raztjerao tmine, put je opet postao jasan i siguran, pravac bor­be izpravan i posve određen.

Nu ova borba prošlog stoljeća nije još bila najžešća i najsudbonosnija. Dvadeseto je sto­ljeće donielo s 1918. najjači udarac i s time u vezi izazvalo i najsnažniji upravo nadljud­ski odpor našega naroda. U času kad smo trebali ubrati plodove borbe od nekoliko težkih i ozbiljnih desetljeća, u času kad smo opet nakon stoljeća trebali stati posve samostalno na svoje noge, dolaze dani najvećega izkušenja za nas Hrvate. Mjesto prave i podpune slobode, mi zapadamo u podpuno robstvo, gubimo svaki i zadnji trag svoga državnog života, vrata se Sabornice zatvaraju, a mi postajemo roblje u pravom smislu te rieči. Svaki dan donosi nova poniženja, svaka godina nemilo raztače narod, njegovu snagu, njegov moral, strašna zbilja robstva sve se jasnije ocrtava, sve teže pritište. Tako nije bilo nikada u prošlosti. I tielo i du­ša narodna izvrgnuta je najvećoj opasnosti, prieti podpuna propast i smrt. Ali narod se ne može uništiti nikakvom silom, nikakvom lukavošću, istina se i život ne da zatajiti. U ovom najbolnijem grču naroda, u ovom najtežem poniženju narodnog bića rađa se i sazrieva najveći duh, najjači značaj, najizdržljiviji i najpožrtvovniji borac što ga je ikad dao hrvatski narod. Ovo najsudbonosnije vrieme, kada se u pravom smislu rieči radilo o biti i ne biti za Hrvate, daje čovjeka, kakav se rađa samo iza stoljeća, daje Poglavnika. Smionost kojom On naviešća borbu i stupa u bojne redove nezapažena je. Temeljitost i zrelost misli i načela na kojima se zasniva čitav rad zadivljuje. Ljubav i požrtvovnost koja prati svaki i najmanji potez ostat će nezapamćena za vjekove. U jednom je čovjeku sažeta sva bit, sav život, sve snage čitave naše nacije; jedno je biće u sebi kao saželo svu narodnu snagu, sav odpor, svu vjeru u po­bjedu istine i životnoga prava. On Poglavnik misli, osjeća, radi, žrtvuje i vjeruje za sav na­rod, za sve nas, On pokreće borbu proti našem neprijatelju u času kad je ovaj najjači, najnasrtljiviji, kad se čini da je nesavladiv. Uz Poglavnika staje najzdraviji dio naroda, na us­taškim načelima stupa u borbu sve što je zdravo valjano i pošteno u hrvatskome narodu. I ma da smo bili tako tvarno i ćudoredno izcrpljeni kroz 20 godina, ma da su nas trovali i zatrovali u to vrieme koječim, sviće nam 10. travnja 1941., sviće dan podpune jednodušnosti, slavlja i slobode cielom hrvatskom narodu.

Danas je obljetnica toga poviestnog sretnog dana. Danas slavimo svoje oslobođenje i uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Sada sve više i sve jasnije uviđa­mo dalekosežnost svakog Poglavnikova poteza, sudbonosnu važnost ustaške borbe, čudesnu životnu snagu hrvatskog naroda, koji ne samo ostaje na životu, nego do dna orobljen i izcrpen, ponižen i osramoćen ima snage i sviesti, vo­lje i mišica, sposobnosti i mogućnosti nakon stoljeća obnoviti nezavisnu vlastitu državu. Ma da naša sloboda i samostalnost u ovom težkom obračunu ratnom nije još urodila podpunim smi­renim i obezbieđenim životom Hrvata, ona je naš najveći poviestni uspjeh, konačni zreli plod ciele naše poviesti, ona je razlogom, da smo mi Hrvati danas usred svih težkoća, borba, usred tolikih težkih rana na svom narodnom tielu sretni, doista sretni, ponosni i puni nepokolebivog i nesavladivog oduševljenja za borbu do konačne pobjede. Današnji 10. travnja dočekali smo još većim i dubljim zanosom, jer je veće i dublje naše saznanje o veličini toga dana, jer je zrelije naše gledanje na samostalni narodni život i rad, jer je jasnija i čvršća na­ša sviest o dužnostima, koje smo 10. travnja 1941. preuzeli na sebe svi zajedno i svaki poje­dini od nas.