Niekati potrebu poslušnosti ne će nitko, pa ni ono malo diete, ali pita­nje: zašto je baš potrebno slušati, osupnulo bi u prvi mah mnoge.

Poslušnost sama po sebi izgleda na neki način niekanje slobodne volje pojedinaca. Ja slušam, i to je zapra­vo čin podvrgavanja tudjoj volji. Slo­boda je pojam, koji kao takav i osta­je — divan i nedostiživ ideal, zviezda, koja nas privlači, ali koja se svakim korakom, s kojim joj se primičemo, istodobno odmiče od nas.

Zašto je poslušnost potrebna i za­što neposluh znači razpojasanost i razsap svih mogućih negativnosti, koje poremećuje sklad poredka? —

Sva zbivanja i smještaj svih stvari u vremenu i prostoru ide jednim stal­nim redom i po utvrdjenim pravilima. Iz te zakonitosti reda proizlazi i poslušnost. Protiv nje se može pobu­niti slobodna ljudska volja, ali nemi­novnost dogadjaja uklopit će opet u kolotečinu ono što je iz nje izkočilo.

Samo se po sebi razumije, da će diete slušati svoje roditelje. Zašto? Ako su ga roditelji s toliko truda po­digli i brinu se za nj sve dotle dok ono ne posjeduje sve moguće predu­vjete za samostalan rad, tada rodite­lji imaju pravo i da zapoviedaju. Iz­vršavanjem naloga osposobljujemo se za životne funkcije, pa i za to da je­danput možemo na isti način drugi­ma davati naloge. Davno su rekli: Onaj, tko nije naučio slušati, ne će znati ni zapoviedati.

Kako s roditeljima, tako i s odgoji­teljima. Sluša ih se za to, jer je u nji­hovim zapovjedima a našoj poslušno­sti pobuda za naš budući život.

To je, dakle, poslušnost, koja nuždno proizlazi kao jedan od uvjeta za što bolju našu budućnost.

No šta je sa poslušnošću, koja nam se čini robstvom — diktaturom poje­dinca nad većinom, naturavanjem jedne volje mnogima?

Bez sumnje i ta je postala jedino kao posljedica nužde. Odbrana dobra, mira i osobne sigurnosti tražila je, da jedna volja ima vlast nad mnogi­ma, kako bi probitcima pojedinaca suprotstavila probitke zajednice. Opet probitci! Nužda je stvorila zakon, nužda ga i mienja, ali ga nikad ne će uništiti i zabaciti, jer tim bi uni­štila temelje, na kojima počiva medjusobna snošljivot i solidarnost. A zakon je uviek nešto, čemu nasuprot može stajati samo posluh, u interesu sviju, posluh za sve, pa čak i one, ko­ji ga stvaraju i bdiju nad njegovim izvršivanjem. I njihovo skretanje od zakona značilo bi razsap istog .

Napredak kulture, sve noviji oblici života zahtievaju sve veću ustegovljenost. Svaki probitak traži zakon kao čuvara, i svaki zakon je sila, im­perativ, — i njegova nuždna reakcija je posluh. Više potreba, više zakona — više ustegovljenosti i posluha.

Mi možemo pričati o slobodi. Izgle­da možda paradoksna tvrdnja, da po­slušnost stvara i čuva slobodu. No moramo u prvom redu biti na čisto s tim što podrazumievamo pod riečju »sloboda«. Sloboda misli? Možda je ta abstraktna tvorevina najbliža tom abstraktnom pojmu »sloboda«. Sloboda htienja i djelovanja?

Ako se ja, recimo, vozim vlakom i hoću da sidjem u polju, šumici, ili kod kućice kraj pruge za to, jer mi se ista mjesta svidjaju, ne mogu to uči­niti jednostavno za to, jer tim vla­kom ne razpolažem ja. On ima svoj posebni utvrdjeni red vožnje i njegov poremećaj stvara zbrku u čitavom voznom sustavu dotične pruge. Ali zašto ne bi bilo moguće, da vlak sta­ne tamo, gdje ja hoću? Zašto ne —nije moguće! Ali on isto tako može stati i tamo gdje želi drugi, treći, de­seti, tristoti. Tristotine poremećaja na jednoj pruzi. Zaboga, pa onda ni­smo smjeli maknuti od kola i konja, a to nisu nikako uvjeti za napredak. Tako po prilici izgleda ta sloboda htienja. Ne smijemo zamjenjivati po­jam slobode sa samovoljom. To su dva daleka pojma i ako jedan drugo­me veoma sličan.

Ali postoji jedan oblik slobode — onaj, kojeg utvrdi veća skupina — narod zajedničkom voljom za očuva­nje zajedničkih probitaka. I narod kao cjelina može biti samovoljan i tu samovolju pokazati na drugom naro­du. Tada je sloboda na mjestu i tada ona znači obranu samostalnosti i sa­mobitnosti od samovolje. Takova slo­boda postoji. I toj slobodi je čuvar poslušnost — pokoravanje zakonima i jednoj volji, koja je obavezana ču­vati te naše zajedničke probitke. Slo­ga, zajednički rad, zdušnost, sve su to odlike, kojima predhodi jedna je­dina — posluh.

Poslušnost nije samo vrlina mla­deži, ona je i njezina nuždnost, za to, jer preko nje učimo za život i stvaramo preduvjete za život. Potre­ba vodstva nije nikad bila tako jako izražena kao danas. Mladež voljna slobode shvatila je, da se ista može postići samopriegorom i podvrgava­njem. Danas drugačije nikako ne može to biti. Jedna volja uzdignuta zajedničkom voljom mnogih može da povede k ostvarenju onih ciljeva, ko­ji stoje na vidiku svima u podjedna­kom obliku. Mnogo volja je razsap, lutanje i sukobljavanje. Toj se istini ne može izmaknuti, kome je uobće stalo do istine.

Uz poslušnost veže se odmah drugarstvo. To je veza izmedju krutosti zakonitosti, koja nas sili na izvjestna odricanja i samozatajivanja, i sretne zajednice u divnoj bratskoj ljubavi. Put od jednog do drugog je drugarstvo. Nismo sami na svietu, ne može­mo to ni biti. Družtvo nam je dalo je­zik, kulturu, oblik života — u kratko sve ono, što nas čini ljudima. Nikako nismo i ne možemo biti samoživi stvo­rovi, koji bi živjeli jedino za se. Jer i drugi su isto tako ljudi i njihov jed­nako tako sebični snošaj prema na­ma učinio bi ovaj život paklom, što više sebičnosti, i što se manje vodi računa o drugim ljudima i njihovim potrebama, to nepodnošljivijim bit će nam ovaj život. O tom smo imali pri­like, da se uvjerimo. Družtvo je sku­pina u kojoj se drugarski radi, drugarski pomaže, drugarski podnosi i razumije sitne ljudske slaboće. Ako sam član družtva znači, da ne mogu biti drugo nego drug svojoj ljudskoj braći. Kako je prema drugome, tako će i drugi prema meni.

Možda nam se čini mnogo, kad nam se govori o ljubavi. Krist je do­bro poznavao ljude, kad je toliko na­glašavao: Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. On je dobro poznavao na­šu ljudsku prirodu i naglašavanjem i potenciranjem zapovjedi ljubavi htio je postići to, da se bar donekle pod­nosimo.

Drugarstvo je prvi oblik ljubavi, a ljubav je temelj jednom sretnom i zadovoljnom životu u jednoj sretnoj ljudskoj zajednici.

A. Došen