Misaon je čovjek uviek od vjekova radjao različite ideje, kako o odnosima izmedju njega i viših sila, božanstva, tako i izmedju njega pojedinca i drugih pojedinaca iste zajednice.....

.... pa i izmedju njegove zajednice i drugih u sklopu obće ljudske zajednice. No od svih tih ideja, ma kako one često puta oprečne bile medjusobno i ma kakvom se oštri­nom narinjavale i htjele postati gospodujućim u obliku »neoborivih« istina, nisu one još nikada dosegle ni oprečno­sti, ni oštrine, a ni veće zamašitosti po svojim posljedicama u slučaju, da jedna od njih drugu nadvlada, kao što je to s idejom novog nacionalizma i barbar­skog azijatskog židoboljševizma.

Ideje prošlih vremena mogle su uzbi­bati i na kušnju staviti tek manji dio čovječanstva, a i u tom dielu zabludu je plaćao razmjerno upravo neznatan broj pojedinaca. U naše doba u sukobu novog nacionalizma i židoboljševizma stvar je neuzporedivo ozbiljnija i zamašitija i upravo odsudna za sva raz­doblja budućih vremena čitavog čovje­čanstva, a napose onog njegovog djela na našem kontinentu. Ovamo na strani novog nacionalizma čuvanje i daljnje izgradjivanje svih tekovina duha kroz više od dva tisućljeća počevši od vjere i morala, sviesti o potrebi poduhovljavanja svih čovječjih akcija u cilju iz­gradnje svega čovječanstva do najve­ćeg sklada izmedju čovjeka i božanstva kao i učvršćivanja sviesti o pripadanju jednoj istoj duhovnoj zajednici s du­hovnim i tvarnim potrebama uzajamne pomoći, dok je na drugoj satanska prietnja ne samo ugroziti nego i uništiti postojeće kao tvorevinu duha i mjesto duhovnoga postaviti grubu silu i bezćutnu materiju, a pod devizom: bez Boga, bez morala, bez etike, bez obi­telji, bez nacije, bez kulture, slobodno kao životinja u svemu i svugdje.

Da ne doživjesmo na vlastitoj koži taj novi komunistički red, težko bi nam bilo i zamisliti, da je moguće do toga i mišlju doći, a pogotovo povjerovati, da bi komunisti, makar nam se prikazi­vali kao ljudi-zvieri, bili kadri i takova što provesti. Srećom, da, upravo tako kažem, srećom hrvatski je narod to doživio i on je već sada imun do daljnje bojazni, da će biti na liepak uhvaćen, a onaj narod koji bi se nasladjivao našoj nevolji, što je podnosimo od komuni­stičkih horda, i uživa u vlastitoj sreći, što njega se to nije dotaklo, osjetit će kasnije, da smo mi imali prednost i da se nerazborito smi­jao našoj nevolji i patnjama, jer on će kasnije u tu školu doći i manje će moći naučiti, samo ako mu to bude i dano. Mi i opet kažemo: bolje je, da mi to doživiljujemo danas, nego sutra, kad bude daleko teže i opasnije. Nije sve zlo za zlo. Ova nam kušnja ne bi bila nikada dana u lakšem obliku zbog vre­mena, u kojem je dana, a pogotovo i u takovim mogućnostima, da je predhodimo, da nam Poglavnik, sliedeći naj­veću želju cielog naroda i uz podporu svakog pojedinog Hrvata, nije donio vlastitu državu, a s njom našu hrvatsku narodnu vojsku i oružje, naš hrvatski narodni novac u našem, a ne u tudjem džepu.

Borba, koja sada biesni u svietu, nije ni u kojem slučaju mogla mimoići hrvatski narod. Mi smo je započeli pod vodstvom najvećeg muža, što nam ga je Providnost ikada do sada dala, vo­dimo je kao najveća i najmoćnija drža­va od svih dosadašnjih iz naše prošlo­sti, a ideja, za koju se borimo, stara je kao i narod, jer je ona bila u nama utjelovljena od prvih početaka našeg sadašnjeg života, ideja državne i na­rodne slobode, ideja vjere i morala otaca naših, ideja pravde i etike, ideja gospodstva duhovnoga u pojedincu i narodu, ideja borbe za krst častni i slo­bodu zlatnu i za Boga i Hrvatsku. Vje­rom u Boga i slogom naroda nagonski smo se upravo od vajkada borili za ideju baš takove slobode, da hrvatskom zemljom i hrvatskim narodom vlada sa­mo Bog i Hrvati, pa što nam Bog dade i sreća junačka.

To je smisao, to sadržaj naše sadaš­nje borbe — naše službe kulturnom Za­padu, kojega danas ugrožava azijatski židoboljševizam kao nekada divlje hor­de Avara i Mongola sa Iztoka.

U sadašnjoj borbi za sebe i svoje probitke stojimo i u službi toga Zapada i njegovih probitaka svjestniji no ikada ne samo svoje dužnosti prema kultur­nom Zapadu, nego i dužnosti tog istog

Zapada prema nama, koji smo i opet jednom graničari na straži pred prietećom najezdom egipatskog Iztoka kao u prošlim odsudnim vremenima.

Žrtve u krvi i imetku naših djedova za stvar Europe nisu bile plaćene. Sta­ra Europa nam je ostala to dužna, a mi ne postavismo novoj Europi zahtje­ve za izplatu toga duga čekajući kao oštećenik, nego i nju zadužujući ula­žemo svoju krv, svoje snage duhovne i fizičke.

Ovo moramo uviek, a osobito sada, držati na pameti, jer to je veliki kapi­tal, koji nas mora izpunjati ne samo ponosom, nego upravo brutalnom odlučnošću, da od nove Europe, koja nemi­novno nastaje, zahtievamo svoje pra­vo, daleko pri tome od svake puzavo­sti, mlitavosti, i tobože finog takta. Mi smo vojnički narod, koji je toliko juna­ka dao kao malo koji drugi narod, pa se takovom narodu ne pristoji ni puza­vost, ni mlitavost, a ako hoćete baš ni način traženja svojih prava, kako čini salonski gospodičić, koji u sebi ništa junačkog i jakog ne osjeća, nego sav uspjeh postavlja u sliepu sreću i trenu­tačno sentimentalno razpoloženje ono­ga, od kojega želi nešto postići.

Nema sumnje da medju pojedincima postoje neki zajednički probitci, a ta­ko isto i medju narodima ili često tako istina da svatko ima i svoje probitke, od kojih ne može odstupiti ni onda, kad mu je i život ugrožen. I narod kao cjelina ima te probitke od kojih ne smije odstupiti, pa ma što se dogodilo, jer bi to značilo nerazboritost, a više puta i sam sebe ubiti i prije čak, nego što je to neprijatelj i zaželio.

U ratovima s Turcima Hrvatska je mogla reći: učinili smo dosta za Austri­ju i za Europu, a sada ćemo za sebe. Hrvatska ne bi bila došla do samo ostatka ostataka (reliquiae reliquiarum), a hrvatski bi narod bio brojio danas, kako stručnjaci kažu, i do tri­deset milijuna, a ne tek 6, i hrvatska bi sadašnjost bila daleko bolja od sadaš­njosti mnogih drugih velikih naroda, za čije se probitke ona tada žrtvovala ne dobivši ni do danas još za to izpla-ćenih računa.

Mladje pokoljenje zato mora visoko dignuti glavu i uočiti dokle dopiru za­jednički, obći, a dokle čisto narodni probitci i brutalno upravo tražiti izplatu svih računa onih u prošlosti i sadaš­njosti, jer posebni su naši probitci ipak prvi kad učinismo sve što je bilo po­trebno za zajedničke.

Dokaz je političke i nacionalne ne­zrelosti, kad se netko iz sentimentalnih ili nekakvih idealističkih razloga odu­ševljava za stvari i ljude, koji prelaze okvir svega, što je dopušteno učiniti za drugoga bez veće štete za vlastite probitke. Što više mi nismo dužni ni­koga i ništa ni simpatizirati, ako je po­trebito još više ljubavi prema nama sa­mima pokazati.

Naš je najveći probitak sačuvati dr­žavu. Za taj probitak smo dužni, ako uztreba žrtvovati sve svoje druge pro­bitke, i pred tim probitkom moraju od­stupiti i svi drugi, pa makar se oni zvali s nekim drugim i zajedničkim. Nitko nam to ne može zamjeriti, jer svatko zna, da smo i po moralnom i prirodnom zakonu dužni najprije svoj život sačuvati, a naš život i pojedinca i naroda je naša Nezavisna hrvatska dr­žava. Kakvagod pojedinci od naših sta­rijih mišljenja imali u svim drugim pi­tanjima, moraju i oni biti na čistu u tom najhitnijem ,a to je obstanak države.

Razboritost traži od svakog Hrvata, da ovu istinu dobro drži na pameti i da prema njoj usmjeri sve svoje osjećaje, misli i djela. Naše novo pokoljenje mo­ra ne samo u sebi nego i u drugima produljivati sve čvršću sviest o tome i volju, da se za tu istinu svugdje založi djelujući tako da ujedno u temelje dr­žave postavi poštenje, čestitost, mora­lan život i nesebičan rad za narodnu zajednicu. U ovim sudbonosnim vreme­nima hrvatska je država, više nego ika­da, jamstvo, da se ne će moći s hrvat­skim narodom postupati, kao što se to učinilo 1918. godine. To danas i nepri­jatelj zna i priznaje, makar i težka srdca. Sva njegova briga i bies na usta­štvo i ustaše nije ništa drugo nego znak, da je sviestan te činjenice, da je hrvatska država postala baš po usta­šama europska stvarnost.

U ovako težkom sukobu ideja i raznih probitaka u svietu ne smijemo svoju ideju i svoje probitke nikako zamieniti nikakvom drugom idejom, s ničijim pro­bitcima.

Ma što se dogodilo gledati nam je u prvom redu sebe i svoje. To je zahtjev našeg zdravog razuma. Dok god osta­nemo vjerni sebi, uza sve časovite po-težkoće, nevolje i patnje, naša je bu­dućnost sigurna.

L. H.