»Ne znamo da li ćemo brzo za­vršiti borbu, nu mi moramo pobiediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put ponosa, put borbe.«

Tu je misao izrekao Poglavnik još 1929. god., kada se osjetio pozvan od Svevišnjega, da u svoje ruke uzme sudbinu svoga naroda, te da se čitav dade u službu ideje oslobođenja hr­vatskog naroda i stvaranje Neza­visne Države Hrvatske.

U ovoj Poglavnikovoj misli progo­vorili su viekovi hrvatske poviesti, borbe, krvi i žrtava, viekovi strada­nja, odpornosti i vjere, duboke vjere u bolje dane, koji moraju doći, jer iza Golgote sliedi Uzkrsnuće. A mi smo našu Golgotu prošli. Istina, ona je trajala ne dane nego vjekove, ali zastor je raztrgan i mi smo ugledali slobodu »u božanskom sjaju, gdje se na nas smjesi« (Izidor Poljak). Naša vjera je ostvarena i mi danas imamo svoju državu, mi danas znamo zašto se bo­rimo, zašto se žrtvujemo i zašto umi­remo. I ne smeta nas što se vremen­ski razmak od tri dana, razmak iz­među Golgote i Uzkrsnuća, pretvorio u razmak od tri godine, mi se duljine tog vremena našeg pročišćehja ne bojimo, jer ono bilježi našu poviestnu knjigu zlatnim slovima, ono u nama podiže samopouzdanje i bezkrajan ponos na našu snagu, na našu iz­držljivost, na naše junačtvo.

Postaje nam sve jasnija misao, da će iz ove europske i svjetske borbe hrvatski narod izaći svakako označen imenom junačkog naroda. I ta nas misao čini velikima i nepobjedivima. Mi drugima ostavljamo diplomatsku vještinu, lukavo snalaženje, vjero­lomstvo i tehničku nadmoć, a za se zadržavamo junačtvo, vođeno bezkrajnom ljubavlju, za domovinu. Ju­načtvo je baština naših pradjedova, od njih smo ga nasliedili, nosimo ga danas, i proniet ćemo ga do svršetka ove divovske borbe — do pobjede.

Neka junačtvo prožme čitav naš na­rodni organizam: i djecu i starce, muža i ženu, mladića i djevojku, sve staleže i sve krajeve. Budimo pravi junaci, junaci nad samim sobom i nad neprijateljom. Skupimo sve naše životne i narodne snage, jer nas težki i odsudni dani čekaju. Neka nas ne nađu nepripravnim! Crpimo snagu i odlučnost iz nepresušivog izvora na­šeg osam-vjekovnog stradanja, i ne dozvolimo, da se na našu glavu surva prokletstvo drugih osam vjekova. Jer ovakova prilika se ne pruža svakog dana, kako nam i naša poviest svje­doči, pa je zato moramo pametno i razborito izkoristiti, da ne padne na nas žig sramote pred cielim svietom i pred budućim hrvatskim pokolje­njima.

Nemojmo se izvlačiti, nemojmo po­put noja gurati glavu u piesak i tu­mačiti, da mi nismo ništa krivi, jer da smo mi na ovom ili na onom mje­stu sve bi u redu išlo, a ovako mi ne možemo ništa pomoći. Pa nitko nas i ne će pozvati na odgovornost za ono što ne spada na nas, ne treba nam dakle gubiti vrieme u napadajima na druge, ali ćemo odgovarati, i to stro­go odgovarati, za povjereni nam po­sao, pa izgledao nam on ne znam kako malen i neznatan. Naša zadaća nije da ulogu biramo, nego da je dobro igramo. Za pravilan pogon ovog nama tako važnog i dragocje­nog stroja potrebno je, da svaki ko­tačić, svaki »šaraf« bude na svome mjestu. Pazimo da stroj ne zapne zbog našeg nemara ili nesaviestnosti.

Osvježujemo stoga naš zavjet i ponavljamo za Poglavnikom, Njegove rieči: »Ne znamo, da li ćemo završiti borbu, nu mi moramo pobiediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put ča­sti, put ponosa, put borbe.«

DOLORES RRACANOVIĆ, Zapovjednica Ženske Ustaške mladeži